Preskoči na sadržaj
bljesak-logo
search icon
sun icon
open-nav
Štrajk rudara u Mostaru 1920

Veliki štrajk mostarskih rudara 1920. godine: Kako su se radnici suprotstavili gladi, deložacijama i žandarmeriji

Kako je izgledao generalni štrajk rudara u mostarskom ugljenokopu 1920. godine? Donosimo povijesni pregled borbe za nadnice, deložacija i solidarnosti Mostaraca.

Prije više od jednog stoljeća, 21. prosinca 1920. godine, radnici mostarskog ugljenokopa pridružili su se generalnom štrajku rudara Bosne i Hercegovine zbog nepodnošljive skupoće i mizernih nadnica. Sukob s vlastima Kraljevine SHS prerastao je u višetjednu dramu obilježenu iseljavanjem obitelji, vojnom mobilizacijom i skrivanjem štrajkaša po okolnim mostarskim selima.

Povijesni pregled Tončija Grbelje „Štrajk rudara u mostarskom ugljenokopu 1920. godine“ donosi detaljnu rekonstrukciju radničke borbe u Mostaru neposredno nakon Prvog svjetskog rata, oslanjajući se na arhivsku građu Arhiva Bosne i Hercegovine, Arhiva Hercegovine Mostar te onodobni tisak.

Ugljenokop u Mostaru nakon Prvog svjetskog rata

Mostarski ugljenokop, otvoren još 1905. godine, nakon stvaranja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca prešao je pod upravu Centralne direkcije državnih rudarskih poduzeća u Sarajevu. Budući da je većina kvalificiranih radnika iz doba Austro-Ugarske napustila zemlju, rudnik je službeno ponovno pokrenut tek u svibnju 1919. godine s oko 200 zaposlenih.

Mostarski rudari vrlo su brzo postali jedna od najorganiziranijih radničkih skupina u gradu. Već u travnju 1919. sudjelovali su u jednodnevnom generalnom štrajku zbog zabrane prvosvibanjske proslave, dok su u rujnu iste godine trodnevnom obustavom rada (od 20. do 22. rujna) prisilili upravu na isplatu zaostalih nadnica.

Skupoća i neuspjeli pregovori sa Zemaljskom vladom

Kolektivni ugovor potpisan u srpnju 1920. godine rudarima je osigurao prosječnu dnevnu nadnicu od 40,20 kruna, dok su troškovi minimalne egzistencije iznosili 83,50 kruna dnevno. U samo tri mjeseca od stupanja ugovora na snagu, cijene osnovnih životnih namirnica u BiH porasle su za 42 posto (primjerice, cijena jaja skočila je za 108 posto, luka i drva za 100 posto, a brašna za kruh za 75 posto).

Savez rudarskih radnika zatražio je povišicu od 30 do 45 posto, no Zemaljska vlada u Sarajevu ponudila je dvostruko manje. Na prijetnju štrajkom predsjednik Zemaljske vlade Milan Srškić odgovorio je kako država ima dovoljno „brzometnih automatskih pušaka“ kojima će sačuvati svoj autoritet. Nakon što su i posljednji pregovori u Sarajevu 20. prosinca propali, u Mostaru je formiran štrajkački odbor (Karlo Hladni, Ante Rončević, Branko Palavestra, Miha Zojpur), dok su akcijom rukovodili Gojko Vuković i Sava Neimarević.

Izvanredne mjere, crne knjige i prijetnje nagradama

Već uoči izbijanja generalnog štrajka 21. prosinca, Zemaljska vlada poslala je stroge upute okružnim načelnicima. U Mostaru je okružni načelnik Ljubomir Vulović provodio opsežne represivne mjere:

  • Zabrane i nadzor: Zabranjena je prodaja alkohola i svako okupljanje u rejonu rudokopa, a vođe štrajka stavljene su pod strogu policijsku pasku.
  • Otkazi i deložacije: Svim radnicima koji se u roku od tri dana ne vrate na posao uručeni su otkazi, a štrajkaši i njihove obitelji izbacivani su iz državnih stanova.
  • Crne knjige i progoni: Ponovno su uvedene tzv. crne knjige za nadzor nepoželjnih radnika. Prema navodima iz rada, načelnik Vulović zaprijetio je i raspisivanjem novčanih nagrada za one koji ubiju rudara štrajkaša, dok su žandarmerijske i vojne ophodnje imale zapovijed pucati u slučaju otpora.
  • Vojna mobilizacija: Kralj Aleksandar potpisao je 24. prosinca 1920. naredbu o mobilizaciji rudara u dobi od 18 do 50 godina na „vojnu vježbu“ kako bi ih se prisililo na rad.

Skrivanje u okolici Mostara i solidarnost građana

Unatoč štrajku, rudari su u jami ostavili dovoljan broj najspremnijih radnika kako bi čuvali rudnik od poplave i požara. Kako bi izbjegli uhićenja i prisilno odvođenje na rad, mostarski štrajkaški odbor odlučio je da se rudari sklone u okolna naselja – Zalik, Podveležje, Vrapčiće, Vihoviće, Skrčenjake, Iliće, Hum te uz obale Neretve.

Za to vrijeme mostarsko radništvo prikupljalo je novac i hranu za obitelji uhićenih i odbjeglih rudara, a pekar Ibro Rajković svakoga je jutra isporučivao kruh za štrajkaše i njihove obitelji.

Gušenje štrajka i otpuštanje vođa

Suočena s nedostatkom radne snage, uprava ugljenokopa u jame je dovodila seljake i radnike drugih struka. Broj radnika postupno je rastao s 90 krajem prosinca 1920. na 256 početkom siječnja 1921., čime se proizvodnja normalizirala tek 8. siječnja 1921. godine.

Izvješće okružnog načelnika Vulovića od 11. siječnja 1921. potvrđuje da se veći dio mostarskih rudara i dalje skrivao po okolnim selima, zbog čega je žandarmeriji izdan nalog za njihovo hvatanje. Nakon što je štrajk slomljen, a vlast donijela zloglasnu Obznanu, uprava ugljenokopa otpustila je većinu sudionika i organizatora štrajka.

Pridružite se WhatsApp kanalu Bljesak.info i među prvima saznajte najvažnije vijesti iz Mostara, Hercegovine, BiH i svijeta. Na kanalu donosimo kratke, izravne informacije i sadržaj koji ne mora uvijek čekati objavu na portalu. Kanal možete napustiti u svakom trenutku.

POVEZANO