Rudari, sretno!

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Rudari širom svijeta 21. prosinca proslavljaju svoj dan - Dan rudara! Tako je i u BiH, gdje su rudari slabo plaćeni za posao koji obavljaju i rade u jako teškim uvjetima.

U bivšoj je Jugoslaviji rudar u svojoj crnoj prazničnoj uniformi bio ponos samoupravne socijalističke zajednice i kao takav za vrijeme obilježavanja jubileja zauzimao počasno mjesto u ikebani kakvu je Tito najviše volio gledati.

Taj status je svakako podrazumijevao i dobru plaću, pa nije bilo čudo što bi, u vrijeme kad se ugalj zvao crnim zlatom, muška djeca srednje Bosne, na pitanje šta će biti kad porastu, odgovarala: rudar.

Rudnik je bio sve. Za njega se živjelo i u njemu se umiralo. Prijetnja jedinicom iz matematike na polugodištu nije mogla prepasti nikoga. Nekome kome jama "ne gine" je bilo sasvim svejedno i za peticom i za jedinicom. Oni koji su od jame bježali u Njemačku nisu mogli pobjeći od sudbine, obično bi završavali u nekom od tamošnjih rudnika.

Za sve njih je postojao samo jedan nedostižan uzor. Ime mu je bilo Alija Sirotanović. Otkako je Bosne i rudnika, nikad u jednom danu sitniji čovjek od Alije u jamu nije ušao i istog dana veće ime od Alijinog iz jame nije izašlo. Pobijedivši sa svojim komoratima Rusa Strahanova i postigavši tom prilikom svjetski rekord u iskopu uglja, Alija je Titi u vrijeme Rezolucije Informbiroa vratio samopouzdanje i dao veliki povod za kofrčenje pred ostatkom svijeta. Tito mu za to nije ostao dužan. Alija je tad mogao što nijedan rudar ni prije ni poslije neće moći. Jeste, ali da Alija nije dobri Bošnjo. Požalio se samo da mu je mala lopata a da mu je sve drugo potaman. Jedva pristao da mu naprave novu kuću i to u Trtorićima pored stare, jer Alinica ni po živu glavu nije htjela na drugo mjesto, a kamoli u grad. Zbog otpora koji je pružala humanom preseljenju sa sela u grad, Ranković i Đilas joj prijetili lišavanjem slobode, da bi na kraju ipak zatvorilo njih, što pokazuje da Alinici ne valja prijetiti. U toj kući u Trtorićima danas žive izbjeglice.

Alijinim lopatama

Sve ono što je vezano za Aliju Sirotanovića je legenda, pa i ona velika lopata koju je izumio i koja se po njemu i zove sirotanovićka i koja je u rudniku mrkog uglja u Brezi i danas u upotrebi. U sve tri smjene. U upravi rudnika se slažu da je sramota što se danas u Brezi ništa po njemu ne zove. Ako ne može Dom kulture, mogao bi rudnik, u kome se u dvije jame kopa najbolji mrki ugalj u bivšoj Jugoslaviji.

Od svega onoga što podsjeća na Aliju i rudarska slavna vremena, pored lopate u rudniku se nalazi i jedno poprsje ovoga heroja rada. Tužno je što je od gipsa, jer su mnogi manje vrijedni delegati izljevani u metalu i po školskim i drugim hodnicima zvonili kad ih se kucne u glavu. Kažu da je i Alija išao u bronci i to u jednom primjerku, koji je u vlasništvu Alijine unuke, njegovog jedinog potomka. Ako je i išao u bronci, definitivno nikad nije bio na parama. Onaj lik na novčanici od deset dinara, koju je sav svijet zvao hiljada, nije bio ni rudar ni Alija, nego neki livac. Bilo pa prošlo. Danas ni jednih ni drugih nema na mapi. Jedino rudar Juka sa svojim impozantnim brkovima, koga ovdje zovu glumac i medijska ličnost, donekle uspijeva održati popularnost rudara uzevši učešće kao model u jednom dizajnerskom projektu sarajevskih umjetnika.

Nakon procjena o rentabilnosti proizvodnje izvršenih od stranih stručnjaka, nakon rata u Bosni će opstati tek nekoliko rudnika: u srednjoj Bosni jedna zenička jama, jedna kakanjska i obje jame u rudniku Breza. Prije nego se spustite u jednu od njih, jamu Sretno ili Kamenicu, svejedno, najprije će vas prikladno odjenuti. Za visoke goste (metar i devedeset i sedam) imaju čak i čizme broj četrdeset i sedam. Onda u lamparu po lampu, pa u jamu. Prije nego se siđe u utrobu Bosne, treba ostaviti cigare i upaljač jer je u rudniku Breza, otkako je otvoren 1907. godine, stalno ramazan. Nekada je na ulazu u jamu bilo obavezno prepipavanje, danas toga nema, nego se vlada po savjesti. Uneseš li cigarluk u jamu, velike su šanse da će ti prahnuti da zapališ. Bolje nemoj. Jame su metanske, što uz ugljenu prašinu i jednu varnicu sve do Kine može progoriti i helać otići. Iako se posljednja nesreća u rudniku dogodila  1976. godine, kada je poginulo 17 komorata, opreza nikad dosta. Uz suvremene mjere zaštite, ugalj se i danas kopa na tradicionalan način. Bušilicu, krampu i lopatu ne može ništa zamijeniti, pa ni moćna mašina koja izgleda kao monumentalna zubarska burgija iz najgorih mora, a koju iz nekog razloga zovu kombajn, čija demonstracija rada na dubini od 400 metara u onom mraku punom prašine i prikaza izaziva strahopoštovanje.

Ono što se iskopa, a iskopa se - samo ove godine 360.000 tona komercijalnog uglja - više na površinu ne izvlače muhanati rudarski konji koje nitko nije mogao prevariti i prikačiti im kile više nego što su sami sebi odredili da mogu povući. Pokretna traka niti jede niti zanovijeta i šutke danas obavlja njihov krvavi posao. Plaća rudara u jami, istina redovna, po njihovim vlastitim priznanjima se kreće od 350 do 500 KM, već prema kvalifikacijama dok za inžinjere kažu da izađu i na 1.000 KM. Bravar u rudniku od 1981. godine primi mjesečno 400 KM. Na snazi je još uvijek pravilo da na svaku godinu radnog staža u jami dolazi pet-šest mjeseci beneficiranog radnog staža. Imajući u vidu iznos mirovina, odlazak u mirovinu nikoga ne raduje.

Mrak, a ipak svijetli

U rudniku Breza je trenutno zaposleno 1.411 radnika. Direkcija rudnika planira ono što se inače može čuti u svim preživjelim bosanskohercegovačkim poduzećima, a to je smanjenje broja radnika, a povećanje produktivnosti. Umirovljenje je jedan od efikasnijih metoda rješavanja prekobrojne radne snage. Iako je rudnik Breza stao na svoje noge deblokiravši račun i postigavši nivo održive ekonomije, još uvijek nije u stanju ulagati u suvremenu opremu. I najmlađa mašina u rudniku je punoljetna.

Rudnik je ipak u dobrom stanju zahvaljujući isključivo rudarima koji tijekom rata nisu dozvolili da propadne. Mlađi su išli na liniju, a umirovljenici, pa čak i žene, u jamu. Sada su zadnji u "lancu ishrane". Sve što se iskopa u Brezi, proguta T.E. "Kakanj". Krajnji korisnici električnu energiju plaćaju Elektroprivredi BiH, koja bi uz današnji stupanj naplate mogla, da ne osjeti, poduplati plaće rudarima koliko realno minimalno vrijedi njihov rad. Tako bi trebalo biti da ista nema obaveze prema, sam Bog zna, kome sve ne.

Boraveći u jami nekoliko sati sa komoratima ne može se steći drugi utisak do da nešto nije u redu. Četiri stotine metara pod zemljom je vjerojatno najbolje mjesto gdje se, i pored oskudnog svjetla sa rudarskih lampi, vidi sve ono što se inače ne vidi ni pod svjetlom reflektora u Narodnom pozorištu ili sarajevskoj Zetri. Čak i bolje. Sigurno je samo da u rudarska okna padaju tek mrvice veličine ugljene prašine sa sinije za kojom večeraju oni koji u zadnjih deset godina ako nisu zaslužili da gladuju u mraku, a ono da se više ne pitaju tko će u ovoj zemlji biti gladan, tko sit, kome će sijati, kome neće. Rudarima koji bukvalno rade na tome da svima sija, definitivno ne sija, ali da su gladni, nisu, jer za Dan rudara, pored sto maraka premije, ide i bajramski paketić, božićnica, ili kako to već zovu.

"Ešef, Jusuf, Sulejman, Nusret, Abdulah, Šaban, Šerif", ide prozivka druge smjene komorata koja puši posljednju cigaretu pred silazak u nešto gdje vlada mrak, a ipak svijetli. Ide smjena da napravi još bolju kuću nekim novim direktorima Elektroprivrede, bolju od one koju su napravili starim. A kada smjena završi sa poslom, ne preostaje joj ništa drugo do da iz pluća iskašlje svoj komad ćumura, koji se u neka sretnija vremena zvao crnim zlatom, a danas najjeftinijim energentom.

Tko zna, možda bi rudarima bilo puno bolje da se po svim kancelarijama direkcije rudnika kako u Brezi, tako u Kaknju, Zenici, Banovićima, sa zidova umjesto lika koji se sada kao nešto rudarima smiješi, smiješi lik heroja rada, komorata Alije Sirotanovića.