Danski parlament je 22. svibnja prihvatio zakon o podizanju dobi za odlazak u mirovinu koji je podržao 81 zastupnik, a protiv je bio 21. Novi zakon određuje podizanje dobne granice za odlazak u mirovinu za sve građane rođene nakon 31. prosinca 1970. na 70 godina. Trenutno Danci mogu u mirovinu sa 67 godina.
Do 2030. planira se podizanje starosne dobi na 68 godina, a do 2035. na 69 godina. Socijaldemokratska premijerka Mette Frederiksen, stara 47 godina, izjavila je prošle godine da je spremna preispitati taj sustav čim službena dob za odlazak u mirovinu stvarno dosegne 70 godina.
Ovo su podaci o zakonskoj starosnoj dobi i o stvarnoj dobi odlaska u mirovinu za muškarce i žene, prikazani po pojedinim državama i u usporedbi s prosjekom članica OECD-a:
Usporedba s inozemstvom pokazuje koliko su različita pravila. Zanimljivo je da u nekim zemljama ljudi rade čak i dulje nego što moraju.
Nova savezna vlada u Berlinu još je uvijek u "fazi istraživanja" – mnogi detalji još nisu poznati. "U koalicijski sporazum smo unijeli mnogo ispravnih stvari", pohvalio je kancelar Friedrich Merz sebe i svoje stranačke kolege na jednom pokrajinskom kongresu CDU-a u Stuttgartu.
Pitanje sustava socijalne sigurnosti još nije riješeno. No Merz je naglasio da "ovako kako je danas, može ostati najviše još nekoliko godina". Dodao je da se sada radi o temeljnoj reformi mirovinskog, zdravstvenog i sustava za njegu.
Danski model je već prije tjedan dana spomenuo bivši vladin savjetnik Bernd Raffelhüschen: "Trebali bismo vrlo brzo podići dob za odlazak u mirovinu na 70 godina kako bismo obuhvatili još barem dio godišta s visokim natalitetom." On je objasnio da će do 2035. svake godine milijun njemačkih građana napustiti tržište rada, što će povećati mirovinske doprinose za mlađe zaposlene, piše Deutche Welle.
Što se tiče financiranja mirovinskih sustava postoje dvije škole, nazvane po njihovim teoretičarima ili začetnicima: socijalno zakonodavstvo kancelara Otta von Bismarcka iz 19. stoljeća i Beveridgeov model formuliran 1940-ih.
Taj model predstavlja sustav socijalne skrbi koji štiti cjelokupno stanovništvo i financira se iz poreznih prihoda. Temelji se na izračunima britanskog ekonomista Williama Henryja Beveridgea, koji je tada pripadao liberalnoj frakciji u britanskom parlamentu.
Suprotno tome, Bismarckov model predviđa sustav osiguranja u kojem radnici i poslodavci uplaćuju doprinose. Pojednostavljeno, radi se o sustavu međugeneracijske solidarnosti u kojem radno sposobno stanovništvo svojim doprinosima financira umirovljenike.
Usporedba mirovinskih sustava u Europi moguća je samo ograničeno jer u više zemalja postoji mješavina Bismarckovog i Beveridgeovog modela. Uz to, mnogi detalji se razlikuju od zemlje do zemlje.
Kod Bismarckovog modela koji se primjenjuje u Njemačkoj sve se više ističe jedan problem: starenje društva. Sve je više umirovljenika, a sve manje uplatitelja doprinosa – to su ljudi koji rade na poslovima za koje se uplaćuje u socijalna osiguranja. Osim toga, umirovljenici žive sve dulje zbog rasta očekivanog životnog vijeka – dakle, primaju mirovinu dulje.
To dovodi do sve većeg opterećenja za mirovinske fondove koji se financiraju iz tekućih uplata. Posljedica je: ili stalni rast doprinosa za mirovinsko osiguranje ili stagnacija mirovina koje onda više ne bi mogle pratiti inflaciju.
Naravno, kraći radni vijek i raniji odlazak u mirovinu zvuče primamljivo. Možete prestati raditi prije nego što tijelo više ne može izdržati napore. U "posljednjoj trećini života" možete se baviti nečim što vas osobno ispunjava ili jednostavno više vremena provoditi s obitelji.
To je dobro i za gospodarstvo: ljudi s više slobodnog vremena imaju i više mogućnosti za trošenje novca – pod uvjetom da im mirovina to dopušta. To bi moglo potaknuti privatnu potrošnju, što bi opet pomoglo gospodarstvu.
No, dulji rad može imati i prednosti: mnogi ljudi se i sa 65 godina osjećaju sposobnima i vole svoj posao. Žele prenositi svoja iskustva i dalje biti u kontaktu s mlađim ljudima. I poslodavci profitiraju jer se tako ne gube stečeno znanje i rutine. Osim toga, to bi barem malo moglo ublažiti nedostatak stručne radne snage.
Prethodno prikazana statistika pokazuje da zakonska dob za odlazak u mirovinu u vrlo rijetkim slučajevima odgovara stvarnom prestanku radnog odnosa: u većini slučajeva ljudi odlaze u prijevremenu mirovinu.
U ponekim slučajevima ljudi rade i nakon zakonske dobi za mirovinu – primjerice na Novom Zelandu, u Japanu, ali i u Švedskoj ili Grčkoj. Rade li to svojevoljno? Razlozi za to su dijelom toliko osobne prirode da se ne mogu prikazati u statistici.
No često je razlog premala mirovina. Prijetnja od siromaštva u starosti mogla bi se otkloniti kad bi mirovina nakon dugog radnog vijeka osigurala primanja dovoljna za pristojan život. No to košta puno novca kojeg mirovinsko osiguranje nema. S druge strane, mjesečno opterećenje uplatitelja doprinosa ne smije se stalno povećavati jer bi to ugrozilo njihove mogućnosti da privatno štede za starost.
