Loš je dan za imati lovu deponiranu u banke mediteranske otočne države Cipra.
U rano subotnje jutro 16. ožujka ciparska se vlada dogovorila sa stranim zajmodavcima za bailout. No, dogovor ima i jedan kvaku iliti uvjet, a to je da se štedišama s više od 100 000 eura na računu uzme 9,9 posto iznosa, a onima koji imaju manje od tog iznosa otima se 6,75 posto. Taj porez, namet, harač, kakogod ga zvali jer pravog imena još nema, a zasad je najtočnije reći da se radi o presedanu bez premca, osobito začuđuje jer su europski dužnosnici posljednjih godina činili sve ne bi li zaštitili depozite bez obzira kakva se 'ograničenja' gubitaškim bankama 'nametala'.
I dok se Grčka koprcala u bezdanu depresije, a španjolske banke bilježile ogromne gubitke na nekretninama, Europska središnja banka činila je sve da depoziti štediša budu sigurni jer su se kao samog crnog vraga bojali onoga što bi se dogodilo ako bi štediše bilo koje države bile primorane na gubitke bilo koje vrste.
Prognoze su čak išle i do najcrnjih mogućih nijansi koje su predviđale da bi to bila iskra koja bi pokrenula nezaustavljivi lanac povlačenja pologa iz banaka diljem Europe što bi u konačnici moglo rezultirati (čak i) buđenjem iz euro sna.
Pa otkud onda ovakav iznenadni zaokret ECB-a i zašto baš s Ciprom postupaju totalno suprotno zdravom razumu?
Gledano geografski otok Cipar je bliži užarenom Bliskom istoku negoli frankfurtskom sjedištu ECB-a pa je upravo zbog te velike udaljenosti od kontinenta u kombinaciji s relativno malom populacijom od 1,1 milijun stanovnika i ekonomijom koja čini tek 0,2% eurozone idealan za biti pokusni kunić novokomponiranih bankarskih mjera. Naime, smatraju da će zbog ciparske geografske izoliranosti izostati kaskadni efekt na ostatak eurozone u smislu masovnog podizanja štednje.
Usput budi rečeno, na mjerama uzimanja (čitaj. otimanja) novca od štediša je inzistirao i MMF, navodeći kao (njima) pravovaljan razlog to što ciparski bankarski sustav ima obaveze u visini osam godišnjih BDP-ova naspram omjera 3,5 koji ima eurozona kao jedno.
Ovom će se mjerom, jednim klikom miša, od štediša, nikako krivih za posrtanja banaka, a još manje dužnih da plate nestručnost i pohlepu bankara, doslovno oteti 5,8 milijardi eura. Kaže MMF da bi mu bez tog novca bilo jako teško financirati bailout za Cipar.
- Izazovi na Cipru su bili jako složeni i jedinstveni pa su zbog toga i mjere morale biti jedinstvene – rekao je Jeroen Dijsselbloem, nizozemski ministar financija, jedan od umova zaslužnih za bailout.
Doznavši za rigorozne mjere (koje će imati efekt tek danas jer je jučerašnji dan na Cipru bio neradni ili možda u četvrtak jer se nagađa da bi banke mogle biti zatvorene do tada), gnjevni su Ciprani preko vikenda čak pokušali i bagerima provaliti u banke ne bi li uzeli svoj novac prije poreza, ali do novca naprosto nisu mogli… a i kad budu došli do njega bit će već prekasno.
Najnovije informacije s Cipra govore o političkom kolebanju da se prihvati ovaj porez te da predsjednik Anastasiades pregovara ne bi li ishodio da oporezivanje većinom zahvati najveće depozite ne bi li tako donekle umanjio harač lokalnom stanovništvu jer su vlasnici najvećih depozita mahom stranci (čitaj. Rusi). Bez obzira što vremenska prognoza za danas Nicosiji predviđa temperaturu od ugodnih 18 °C, nema sumnje da će ovoga tjedna stvarni osjećaj biti – pakleno vruće.
ECB, MMF i cijela bankarska elita idućih će dana biti na pojačanom oprezu jer itekako pozorno moraju pratiti što se događa na šalterima i bankomatima diljem Španjolske i Grčke, ali i Portugala, Irske i Italije jer štediše diljem Europe mogu (s pravom!) ciparski slučaj, izuzetak – kako ga funkcioneri nazivaju, shvatiti kao pravilo i pohrliti dići svoj novac.
Ako pak ovaj bankarski eksperiment uspije i izostane masovna najezda EU građana na banke, eto njima razloga za otvaranje šampanjca i slavlje do dugo u noć, a nama za jaku glavobolju i kupovinu apaurina. Kakogod, svede se to na isto: i njima i nama predstoji besana noć, zar ne? Tek jutro poslije donosi razliku.
Ako se pak u skorije vrijeme dogodi nova kriza u Europi i svijetu, povjesničari će sa sigurnošću moći odrediti dan kada je sve počelo: to je bio dan kada se skovao bailout za Cipar, kada se otimalo štedišama da bi se dalo bankama, dan kada su u ime banke i za njen račun ceh platili oni koji na feštu (dok se slavilo) nisu ni bili pozvani niti dobrodošli – građani.
Pred koju godinu su nazivali besmislenim u svakom pogledu i potpuno neodgovornim poziv Erica Cantone upućen građanima da sruše korumpirani, represivni bankarski sustav tako što će na dan 7. prosinca 2010. godine povući sve svoje novce s računa te se naslađivali njegovim neuspjehom jer je odaziv ljudi bio mizeran. A danas, što danas reći Cantoni? Oprosti? Ili bi možda bilo razumnije podići svoj teško zarađeni novac.
Ali zašto bi se ova mjera, ako se već pokaže uspješnom, zaustavila na Cipru, zašto bi Cipar bio izuzetak, a svi ostali, pa i Bosna i Hercegovina, pošteđeni? Računa se da u prosjeku svaki bh građanin u banci ima oko 1750 KM pa ako bi se primijenila stopa od 6,75% to bi bilo uzimanje od 120 KM po prosječnom pologu.
Ipak je mnogo realnije za očekivati da se kod nas dogodi situacija u kojoj će nam MMF 'pomoć' pri strukturnim reformama, zatvaranju šupljina u proračunima, isplati mirovina isl. uvjetovati dopuštanjem direktnih stranih investicija u područje energetskog sektora ili privatizacijom Elektroprivreda, isl.
Već se godinama najavljuju privatizacije mnogih bh poduzeća u većinskom državnom vlasništvu pa je tako i ove godine planirana privatizacija 14 poduzeća, između ostalih tu su Šipad, Hidrogradnja, Fabrika duhana Mostar, Unis, Energoinvest, Bosnalijek, Sarajevo-osiguranje, Energopetrol, Aluminij, BH Telecom (5% ukupnog kapitala), JP Elektroprivreda BiH (5% ukupnog kapitala) i JP Elektroprivreda HZ HB (5% ukupnog kapitala). Nudit će nam strani investitori svoju pomoć, svježi kapital, iskustvo, ekspertizu, no treba znati da nitko novac i znanje ne daje bez uvjeta, u pravilu nepovoljnih po one na koje se odnose.
A kako bi bilo kada bi bar na čas prestali gledati na Zapad i radije bacili pogled malo na istok pa možda ponešto i naučili iz primjera Bugarske koja je privatizirala svoju Elektroprivredu, što joj je donijelo 'blagodat' da se cijena struje u jednoj godini – udvostručila, a nade građana kako će, ulaskom u EU, brzo doći do blagostanja, nipošto nisu ispunile jer ih i dalje dvadeset posto živi ispod granice siromaštva?
Smiješno je i ekonomski neopravdano uopće polemizirati o privatizaciji državnih poduzeća monopolista. Državni se monopol ni pod kojim uvjetima ne smije prepustiti privatnim investitorima, prva je lekcija svih udžbenika Političke/Osnova ekonomije. Nažalost, mnogi odgovorni prvu, osnovnu lekciju u pravilu zaobilaze.
Tako je to kad neoliberalni sustav sustavno zaboravlja na ljude ne bi li spasio sam sebe.
Nauštrb nas 99 posto.
