Socijalna se mobilnost danas smatra najpoželjnijom odlikom društva. No za one na vrhu, mobilnost znači i konkurenciju, a to po defaultu kod vrhuške izaziva sebičnost i budi nagon za opstankom koji se manifestira kroz zamrzavanje društvenih pozicija.
Trgovačka je Venecija 1315. godine bila na vrhuncu ekonomske dominacije kada je vladajuća elita odlučila za sebe uvesti ekskluzivno pravo na moć i privilegije stavivši znak Stop! na socijalnu mobilnost javnom objavom Libro d'Oro (Zlatna knjiga), svojevrsnog službenog registra plemstva. Ako niste bili u knjizi, zauvijek ste bili isključeni iz vladajuće oligarhije.
Politička promjena u Veneciji, koja se odigrala dvije decenije prije Zlatne knjige, bila je toliko nazadno radikalna da su je Venecijanci nazvali La Serrata – zatvarač. Pučani Venecije nisu dugo morali čekati da politički zatvarač postane i ekonomski.
Daron Acemoglu (MIT) i James A. Robinson (Harvard) u knjizi Why Nations Fail kažu da je ono što razlikuje uspješnu državu od neuspješne uključivost ili zatvorenost vladajućih elita. Države kojima vladaju zatvorene elite imaju jedan jedini cilj: namaknuti što više blaga za najbogatije nauštrb drugih. Države s uključivim vladajućim elitama daju svakome mogućnost ekonomskog uspjeha, i često se događa da veća uključivost donosi veći prosperitet što opet daje poticaj još većoj uključivosti.
No elite koje su prosperirale od uključivog sustava mogu doći u napast podići ljestve pomoću kojih su se popeli na vrh. Ako se to dogodi, društvo će postati zatvoreno, a ekonomija će nužno stagnirati.
Karl Marx je zapisao da kapitalizam u sebi nosi sjeme vlastitog uništenja. Marxovo je predviđanje realna opasnost s kojom se SAD i mnoge zemlje Europske unije suočavaju danas, danas dok 1% otima svima i propagira ekonomski, politički i socijalni poredak koji će jaz još više proširiti i u konačnici uništiti sustav koji je Zapad i njegovih 1% učinio bogatim. Zapadnjačka Serrata sve više uzima maha uništavajući pleća društva – srednju klasu.
Ekonomisti ističu da su problemi srednje klase uvelike uvjetovani globalizacijom i tehnološkim promjenama. Charles Murray kaže da je jedan od većih problema u samoj radničkoj klasi koja je uslijed tih promjena odustala od tradicionalnih obiteljskih vrijednosti i staromodne radne etike, dok se pak bogati nisu odrekli te tradicije.
I dok je ekonomija u kojoj pobjednik nosi sve učinila ektremno bogatima one na samom vrhu, dotle se njihovo porezno opterećenje drastično smanjilo. U SAD-u od 400 najbogatijih poreznih obveznika u 2009. godini njih šest nije platilo nikakav federalni porez, 27 ih je platilo 10% i manje. Nitko od njih nije platio porez po stopi višoj od 35%.
Povijesno gledano, Amerika je imala veću socijalnu mobilnost od Europe i svi su ekonomsku otvorenost SAD-a okarakterizirali ključnom za američku državnu ekonomsku nadmoć. Novije studije pak pokazuju da je danas teže u Americi napustiti socijalnu klasu u kojoj ste se rodili nego što je to u Europi. Kanadski ekonomist Miles Corak američko pogoršanje socijalne mobilnosti objašnjava tvrdnjom da se socijalna mobilnost smanjuje uslijed porasta neravnomjernosti u raspodjeli dohotka.
Edukacijska naprednost, ona koja je i stvorila američku srednju klasu, naprosto je posustala i presušila uslijed nedovoljnih financija. Dok američke super-elite svoje potomke obasipaju neograničenim količinama novca, istovremeno javne škole proživljavaju Serratu. Elitno obrazovanje rezervirano je samo za one na vrhu.
Američka Serrata ima i svoju eksplicitnu formu: promjena postojećih i stvaranje novih ekonomskih pravila ponašanja u korist najbogatijih. Kapitalizam današnjih oligarha mnogo je suptilniji od nekadašnjeg kapitalizma Venecije. Dva su glavna pravca njegova djelovanja.
Prvi je usmjeriti oskudne resurse države prema sebi. Praksa pokazuje da oni na vrhu ekonomske piramide dobivaju najviše vladinih potpora. Dokaz toj tezi jest 700 milijardi dolara teško spašavanje Wall Streeta iz 2008. Ekonomisti Emmanuel Saez i Thomas Piketty su došli do podatka da je 93% zarade nastale tijekom spašavanja provedenog 2009. i 2010. godine otišlo u ruke 1% poreznih obveznika. Najbogatijih 0,01% dobilo je 37% tih prihoda zaradivši, gledano po kućanstvu, 4,2 milijuna dolara.
Drugi pravac djelovanja mnogo je izravniji, a očituje se kroz porezne povlastice, trgovinske propise i vladine subvencije u korist najbogatijih pojedinaca i njihovih kompanija. Tako su za vrijeme Bushove administracije dobitnici bili čeličane i naftni divovi, dok u Obamino doba profitiraju kompanije zdravstvenog osiguranja i one koje se bave čistom, zelenom energijom.
Istinski super-biznis mora imati neprobojan obrambeni jarak koji će štiti povrat na uloženi kapital, tvrdi Prorok iz Omahe, legendarni Warren Buffet.
Stoga ne treba čuditi gramzivi nagon najbogatijih na štetu ostatka društva, a sve u cilju izgradnje tog jarka. Najuspješniji biznismeni vole sebe predstavljati kao prvoborce slobodnog tržišta, ali je prava istina da se većina lobiranja provodi iz čiste pohlepe i u isključivu korist njihovih biznisa, a ne za tržište u smislu poticanja istinski slobodnog i otvorenog tržišta, od čega bi korist imali svi sudionici, a ne samo top klasa.
U ranom 19. stoljeću SAD su bile jedno od najegalitarnijih društava. Thomas Jefferson je 1814. ponosno isticao kako u državi nema prosjaka. 'Većina naše populacije su radnici; naši bogataši, oni koji ne žive od fizičkog rada, su malobrojni i umjerenog bogatstva. Većina radničke klase posjeduje imovinu, obrađuje svoju zemlju, imaju obitelji, hrane se obilno, oblače iznad doličnog', isticao je Thomas. Po njemu je ta jednakost bila srce američke izvanrednosti. 'Postoji li boljeg društvenog obilježja od ovog?', pitao j/se on.
Franklin D. Roosevelt 1932. godine je zaključio: 'Jednake mogućnosti za sve, ta tekovina koja je krasila Ameriku, više ne postoji. Umjesto toga nalazimo se na putu k ekonomskoj oligarhiji.'
Bosna i Hercegovina proživljava svoju ekonomsku i svaku inu Serratu 24 sata na dan, 365 dana u godini, već desetljećima. Domaća nam se Serrata ogleda kroz stopu nezaposlenosti veću od 50 posto, umirovljenike na rubu siromaštva, razna istraživanja po kojima jedemo najmanje mesa u Europi, imamo jedan od najstarijih voznih parkova isl., razoreno gospodarstvo, apatiju naroda. Pa opet, u tom i takvom stečenom, a ne danom stanju 1% živi svoj američki san.
Američki san na bosanskohercegovačkoj javi opasan obrambenim jarkom neizbježno će pomiješati vlastiti interes s javnim dobrom i ironija će biti ta da će, baš kao u prošlosti venecijanski oligarsi, a u današnjici vrli Zapad, sam urušiti sustav koji ga je i stvorio.
Ponosni narod Turske epitet bolesnika s Bospora ovih je dana zamijenio klasifikacijom gospodarskog čuda i izazvao zavist cijelog svijeta gospodarskim rastom od 8,5 posto. Negdašnja jugoslavenska prosječna stopa rasta BDP-a po stanovniku od 4,2 posto ostavila je za sobom u Bosni i Hercegovini tek besmisleni žal za prošlošću i (ničim opravdanu) nadu u bolje sutra; koje će doći onoga dana kada se, kako to obično biva, narod zainati.
A od našeg inata još uvijek tek kuća.
