Poučak propalog komunopopulizma: Zemlja najbogatija naftom grca u bijedi

Venezuela sjedi na najvećim dokazanim rezervama nafte na svijetu. Ipak, godinama je bila simbol nestašica hrane, lijekova i osnovnih proizvoda. Na prvi pogled, to djeluje kao ekonomski paradoks. U stvarnosti, slučaj Venezuele pokazuje da ogromno prirodno bogatstvo nije isto što i bogato gospodarstvo. Još manje jamči visok životni standard.

Kriza se ne može pripisati samo socijalističkoj ekonomskoj politici. Ne može se objasniti ni samo američkim sankcijama. Nastala je kombinacijom višedesetljetne ovisnosti o nafti, pogrešnih ekonomskih odluka, pada proizvodnje, političke krize i, kasnije, sankcija koje su već teško stanje dodatno pogoršale.

Najviše nafte, ali daleko od najveće proizvodnje

Prema podacima koje navodi Reuters, Venezuela raspolaže s oko 303 milijarde barela dokazanih rezervi nafte. To je približno 17 posto svjetskih rezervi. Problem je što rezerve nafte i proizvodnja nafte nisu ista stvar.

Velik dio venezuelanske nafte nalazi se u pojasu Orinoco. Riječ je o vrlo teškoj sirovoj nafti. Njezina eksploatacija i prerada zahtijevaju kapital, tehnologiju, održavanu infrastrukturu i stručnu radnu snagu.

Upravo je na tim mjestima sustav počeo pucati. Reuters navodi da je Venezuela nekada proizvodila oko 3,5 milijuna barela dnevno, dok je proizvodnja nakon višegodišnjeg pada bila samo djelić te razine.

To je jedna od ključnih lekcija venezuelanske krize: nije presudno što država ima ispod zemlje. Presudno je što je sposobna s tim resursom učiniti iznad zemlje.

Kada nafta postane cijelo gospodarstvo

Problem Venezuele nije nastao s Hugom Chávezom. Ovisnost o nafti mnogo je starija. Još ranije analize Svjetske banke upozoravale su da je gospodarstvo zemlje iznimno ovisno o jednom proizvodu. Prihodi od nafte omogućavali su veliku javnu potrošnju, ali su istodobno smanjivali pritisak da se razvijaju konkurentna industrija, poljoprivreda i drugi izvozni sektori.

Dok je cijena nafte visoka, takav model može dugo izgledati uspješno. Država dobiva dolare od izvoza. Tim novcem financira proračun, subvencije i socijalne programe. Uvozom se nadoknađuje ono što domaće gospodarstvo ne proizvodi.

Problem nastaje kada prihod od nafte padne. Tada ne pada samo jedan sektor. Pada izvor deviza o kojem ovisi gotovo cijeli sustav. To je klasična zamka gospodarstava previše oslonjenih na prirodne resurse.

Skupa država koju je financirala skupa nafta

Dolazak Huga Cháveza na vlast 1999. promijenio je politički i ekonomski model zemlje. Visoke cijene nafte tijekom velikog dijela prvog desetljeća ovog stoljeća omogućile su vladi financiranje širokih socijalnih programa i povećanje uloge države u gospodarstvu.

Dok su prihodi od nafte bili veliki, sustav je imao gorivo. No istodobno je rastao rizik.

Državna kontrola gospodarstva postajala je sve veća. Privatna imovina i kompanije bile su predmet izvlaštenja. Investicijska sigurnost je slabila. Kontrole cijena i deviznog tržišta postajale su sve značajniji dio gospodarskog sustava.

Posebno važan trenutak dogodio se 2003. godine. Nakon velikog štrajka u državnoj naftnoj kompaniji PDVSA uvedena je stroga kontrola deviza. Država je praktično odlučivala tko može kupiti dolare i po kojoj cijeni.

Time je nastala velika razlika između službenog i tržišnog tečaja. A gdje postoje dva dramatično različita tečaja iste valute, vrlo brzo nastaju arbitraža, korupcija i crno tržište.

Kako kontrola cijena stvara prazne police

Kontrola cijena politički zvuči privlačno. Ako hrana postaje skupa, država može propisati maksimalnu cijenu.

Problem počinje kada je dopuštena prodajna cijena niža od troška proizvodnje ili uvoza. Proizvođač tada ima tri mogućnosti.

Može proizvoditi s gubitkom. Može prestati proizvoditi. Ili robu prebaciti na crno tržište. Najčešće se događaju posljednje dvije stvari.

U Venezueli je dodatni problem predstavljala kontrola deviza. Uvoznicima su bili potrebni dolari za kupnju robe u inozemstvu, ali pristup devizama nije bio slobodan.

Kada kompanija ne može dobiti dolare po službenom tečaju, mora ih kupovati mnogo skuplje na paralelnom tržištu. Ako država istodobno kontrolira cijenu po kojoj kompanija smije prodati proizvod, legalno poslovanje može postati neisplativo.

Rezultat nisu nužno niže cijene. Rezultat mogu biti prazne police.

Analize Međunarodnog monetarnog fonda pokazivale su upravo vezu između pada prihoda od nafte, ograničavanja pristupa devizama, paralelnog tečaja i ubrzavanja inflacije.

Onda je pala cijena nafte

Sustav je mogao trajati dok je dovoljno dolara ulazilo u zemlju. Pad svjetskih cijena nafte od 2014. promijenio je računicu.

Venezuela je izgubila ključni izvor prihoda upravo u trenutku kada je njezino gospodarstvo već bilo opterećeno kontrolama, fiskalnim problemima i slabom domaćom proizvodnjom.

To je razotkrilo osnovnu slabost modela. Država je imala velike obveze, ali sve manje prihoda. Gospodarstvo nije bilo dovoljno diversificirano da nadoknadi gubitak naftnih dolara.

A uvoz, o kojem je zemlja ovisila, zahtijevao je upravo te dolare.

Svjetska banka u analizi venezuelanske krize navodi kombinaciju pada cijena nafte, postojećih makroekonomskih neravnoteža i političkih odluka kao čimbenike koji su zemlju gurnuli u duboku gospodarsku krizu.

Kada nema prihoda, tiska se novac

Vlada je mogla odgovoriti smanjenjem potrošnje i ozbiljnim ekonomskim reformama. Izabrala je drukčiji put.

Proračunski deficit sve se više financirao stvaranjem novca. No tiskanje novca ne proizvodi hranu, lijekove, automobile ili rezervne dijelove.

Ono samo povećava količinu novca koja pokušava kupiti sve manju količinu robe. Posljedica je bila eksplozija cijena.

Bolivar je ubrzano gubio vrijednost. Stanovništvo je bježalo u dolare i drugu imovinu. Povjerenje u domaću valutu urušavalo se.

Inflacija je prerasla u hiperinflaciju. Tada novac prestaje normalno obavljati svoju osnovnu ekonomsku funkciju. Plaća koju radnik primi može dramatično izgubiti kupovnu moć u vrlo kratkom vremenu.

Hiperinflacija zato nije samo "vrlo visoka inflacija". Ona je praktično kvar monetarnog sustava.

Propadanje PDVSA-e - problem u srcu sustava

Istodobno je propadao sektor o kojem je cijela država ovisila. PDVSA nije bila obična kompanija. Bila je financijsko srce venezuelanske države.

Godine političkog upravljanja, nedovoljnih ulaganja, gubitka stručnjaka, problema s održavanjem i kasnije međunarodnih sankcija smanjile su njezinu sposobnost proizvodnje nafte.

Tako je nastao začarani krug. Manja proizvodnja nafte značila je manje izvoza. Manje izvoza značilo je manje dolara.

Manje dolara značilo je manje mogućnosti za uvoz hrane, lijekova, opreme i sirovina. Manjak uvoza dodatno je smanjivao proizvodnju.

A slabija proizvodnja stvarala je još veće nestašice i inflatorni pritisak.

Zemlja s najvećim rezervama nafte tako je mogla ostati bez robe koja nema nikakve veze s nedostatkom prirodnih resursa.

A gdje su tu sankcije?

Ovdje je potrebno napraviti važnu razliku. Tvrdnja da su sankcije izazvale cijelu venezuelansku gospodarsku krizu teško se može uskladiti s kronologijom događaja.

Ozbiljni ekonomski problemi, nestašice, pad proizvodnje i visoka inflacija postojali su prije najtežih američkih sankcija prema naftnom sektoru.

No iz toga ne slijedi da sankcije nisu bile važne. Naprotiv.

Američki Government Accountability Office zaključio je da su sankcije, posebno mjere protiv PDVSA-e iz 2019. godine, vjerojatno pridonijele još snažnijem gospodarskom padu, prije svega ograničavanjem prihoda od proizvodnje i izvoza nafte. Isto izvješće, međutim, kao druge važne čimbenike navodi loše upravljanje državnom naftnom kompanijom i kretanje cijena nafte.

To je vjerojatno najprecizniji način da se razdvoje uzroci.

Kriza je počela prije najtežih sankcija. Sankcije su potom dodatno ograničile sposobnost već oslabljenog gospodarstva da se oporavi.

Ta dva zaključka mogu istodobno biti točna.

Sankcije nisu isto što i početak krize

Kronologija je zato važna. Venezuelansko gospodarstvo već je bilo u ozbiljnom padu sredinom prethodnog desetljeća. Nestašice osnovnih proizvoda već su bile vidljive. Inflacija je ubrzavala. Naftna proizvodnja bila je pod pritiskom.

Američke mjere zatim su postajale sve strože. Sankcije su dodatno otežale pristup kapitalu, trgovini i poslovanju PDVSA-e. Posebno snažan učinak imale su mjere prema naftnom sektoru.

Zbog toga bi bilo pogrešno sankcije izbrisati iz jednadžbe. Ali bilo bi podjednako pogrešno njima objasniti probleme koji su već postojali.

"Resource curse": Kada bogatstvo postane slabost

Venezuela je gotovo školski primjer koncepta "resource curse", odnosno "prokletstva resursa".

Paradoks je dobro poznat ekonomistima. Države iznimno bogate naftom, plinom ili mineralima ne moraju automatski imati snažnije institucije i razvijenije gospodarstvo. Ponekad se događa upravo suprotno.

Ogromni prihodi od jednog resursa mogu smanjiti potrebu za razvojem drugih sektora. Država postaje ovisna o renti.

Proračun ovisi o cijeni jedne sirovine. Politička borba sve više postaje borba za kontrolu prihoda od tog resursa. Privatni sektor ostaje slab.

A kada cijena resursa padne ili proizvodnja oslabi, cijela konstrukcija počinje se rušiti.

Svjetska banka taj fenomen opisuje i kao "paradoks obilja". Prirodno bogatstvo može postati razvojna prednost samo kada postoje institucije sposobne prihod pretvoriti u produktivna ulaganja, diversificirano gospodarstvo i dugoročnu financijsku stabilnost.

Venezuela pokazuje što se događa kada to izostane.

Nafta u zemlji ne znači naftu na tržištu

Još jedna važna lekcija često se gubi iza ogromnog broja od 303 milijarde barela. Rezerve nisu novac u banci.

Da bi nafta dobila ekonomsku vrijednost, potrebno je uložiti milijarde dolara. Potrebne su bušotine, cjevovodi, električna energija, rafinerije, luke, stručnjaci, tehnologija i stabilni ugovori.

Potrebni su i investitori koji vjeruju da će pravila vrijediti dovoljno dugo kako bi mogli vratiti kapital. Desetljeća nedovoljnih ulaganja ostavila su velik dio venezuelanske naftne infrastrukture u lošem stanju. Reuters je početkom 2026. opisao sektor kao industriju s najvećim svjetskim rezervama, ali s ozbiljno dotrajalom infrastrukturom.

Čak i elektroenergetska infrastruktura predstavlja prepreku povećanju proizvodnje. Energetske kompanije tijekom 2026. upozoravale su da nedostatak pouzdane opskrbe električnom energijom otežava planove za povećanje proizvodnje nafte i plina.

To je još jedan paradoks Venezuele. Zemlja ima energiju ispod zemlje, ali nema dovoljno pouzdan sustav iznad nje da to bogatstvo potpuno iskoristi.

Najvažnija lekcija Venezuele

Priča o Venezueli često se koristi kao politički argument. Jedna strana u njoj vidi dokaz neuspjeha socijalizma.

Druga vidi posljedice američkih sankcija i vanjskog pritiska. Ekonomska stvarnost je složenija.

Dugoročna ovisnost o nafti učinila je zemlju ranjivom mnogo prije sadašnje krize. Kontrole cijena i deviza stvorile su ozbiljne tržišne distorzije. Prekomjerna javna potrošnja postala je teško održiva kada su prihodi od nafte pali. Monetarno financiranje deficita pridonijelo je hiperinflaciji. Slabljenje PDVSA-e smanjilo je proizvodnju jedinog sektora koji je mogao donijeti dovoljno deviza.

Politička i institucionalna kriza dodatno je smanjila povjerenje i ulaganja. A sankcije su zatim pogodile upravo najvažniji izvor prihoda već oslabljene države.

Zato Venezuela nije priča o tome kako zemlji može "nestati nafta". To je priča o nečemu mnogo važnijem.

Prirodno bogatstvo nije zamjena za funkcionalno gospodarstvo. Možete imati stotine milijardi barela nafte ispod zemlje i istodobno prazne police u trgovinama. Jer bogatstvo jedne države ne određuje samo ono što posjeduje, piše Bonitet.

Određuje ga njezina sposobnost da to pretvori u proizvodnju, ulaganja, stabilan novac i životni standard svojih građana.