Umrla je Margaret Thatcher i došao je red na završni račun; onaj iz 1990. po abdikaciji bio je tek predračun. Pristaše i protivnici su složni samo u jednome: podijelila je britansko društvo kao što nitko prije nije i to ne primarno u ocjeni svoga lika i djela već klasno – sukladno dohotku. Svojom je beskompromisnom politikom bez imalo osjećaja i ženske empatije smrvila britanske radnike, privatizirala državne kompanije i deregulirala tržište, lansiravši pritom londonski City kao financijsko središte svijeta. Naučila je britansku naciju, a posredno i sve nas ostale, 'realnoj' ekonomiji i egoizmu, podučila nas je neisplativosti zanimanja strojarski inženjer (koji proizvodi ljudima potrebne predmete) uz pripadajuću plaću od par tisuća funti kada se već može biti financijski inženjer (koji razrađuje financijske smicalice) uz basnoslovni prihod od desetke tisuća funti. Svjetska kriza koja drma, trese i udara po najslabijima već duže godina, izravni je produkt njene politike financijske derivatizacije Zapada. Margaret je ostavila Britaniji tačerizam kao trajni zalog, no nije tačerizam autohtona njena doktrina – ne, bio je on tu davno i prije nje, a ostat će i dugo poslije nje. Ona je tek bila forma koja mu je dala ime. Željezna lady.
Bučnom proslavom njezine smrti protivnici samo još jače potvrđuju Margaretin ondašnji značaj i utjecaj svih ovih godina poslije, pritom pokazujući vlastitu nemoć kroz patetično kolektivno odbijanje – i onda i sada.
Neuspjeh? – čudila bi se Thatcher. Takva mogućnost za mene uopće ne postoji. Thatcher je uvijek jasno vidjela i ostvarivala svoj osobni cilj i želje onih koje je predstavljala i ako bi mogla postojati još jedna stvar u vezi Thatcher koju bi pristaše istakle, a protivnici osjetili kao istinu, u svoj bi se svojoj punini iskristalizirala tek kroz puko djetinje zadirkivanje: – Vama je samo krivo što nemate svoju Thatcher. Istina u izrečenom bi otvorenu ranu protivnika pozlijedila, a njihova bučna negacija bi bila najočitija potvrda jala.
Jedna svar treba biti jasna: novac i moć ultimativni su dopinzi. Tačerizam to nije izmislio, samo je usputno potvrdio. Ako je bučna negacija tačerizma u Britaniji znak da borba još uvijek traje, ne znači li gluha negacija tačerizma u Bosni i Hercegovini da su protivnici poraženi, a borbi došao kraj?
Bosna i Hercegovina je zemlja paradoksa, ali i zemlja neslućenih i neiskorištenih potencijala. Na raznoraznim zavodima za zapošljavanje diljem Bosne i Hercegovine nalazi se 554 714 osoba i u toj se svojevrsnoj nekoherentnoj skupini ljudi krije najveći potencijal za društvene promjene. Pretpostavimo, ili još bolje – zamislimo, što bi se dogodilo kada bi se svi ti različiti ljudi udružili na osnovu samo jedne jedine svima njima zajedničke stavke – svoje nezaposlenosti. Zamislimo političku opciju koja bi predstavljala sve nezaposlene ove države. Zamislimo NFN – Nacionalni front nezaposlenih.
Izraženo u postotcima, broj nezaposlenih u Bosni i Hercegovini (zavisno od statistike do statistike) pliva u intervalu od 45 do 54 posto. Svi nezaposleni ljudi ove države su dio populacije radno sposobnog stanovništva, a ta je populacija nužno punoljetna, što njih sviju čini glasačima s imanentnim pravom odabira na izborima.
Pola milijuna nezaposlenih osoba neće trebati posebno motivirati da izađu na izbore i daju glas za NFN – njihovo bi stanje nezaposlenosti i sve popratne posljedice trebali biti najjači motivacijski faktor koji bi i s prosječnom medijskom kampanjom sinergijski iznjedrio dvadesetak posto glasova. Zatim bi uslijedile četiri godine oporbe za vrijeme kojih bi se broj nezaposlenih (pretpostavljeno) povećao ilitiga biračko tijelo NFN-a osnažilo, što bi uz (pretpostavljenu) daljnu ekonomsku stagnaciju države garantiralo jaču konsolidaciju nezaposlenih rezultiravši (pretpostavljeno) najmanjim mogućim izbornim rezultatom po NFN od pedeset posto plus jedan glas. Taman dovoljno za apsolutnu pobjedu Nacionalnog fronta nezaposlenih – romantičarskog (pretpostavljenog) konsenzusa građana Bosne i Hercegovine u borbi s društvenim paradigmama, nezaposlenosti također.
Epilog
I dok umjetnost i na filmu ima (samo jednu) svrhu – biti ukradena, čime se afirmira njena vrijednost, dotle umjetnost u Bosni i Hercegovini ima svrhu biti skladište društvu neshvatljivih/nepotrebnih/nepogodnih predmeta/djela/ljudi. Umjetnost – izvor romantičarskog duha naroda – u državi u kojoj je sustavno osuđena na izumiranje ujedno je i zadnja pogrebna stanica duše, čime se stvara romantičarski hendikepirano društvo, nesposobno za snove, preslabo za promjenu.
Nažalost, to je bedem previsok od koji se konsenzus Nacionalnog fronta nezaposlenih – još i prije nego što je postignut – slama i završava podno njega – u kaljuži jarka. A na bedemu stoji, pomalo predimenzionirana – bit će da je svi jasno vide – neonska jarko svjetleća parola, namijenjena svim putnicima dobronamjernicima: Pipl mast trast as!
