Zašto je Zoster pjevao da uskoro odlazi iz ovoga usranoga gradića? Što im to ne odgovara u mostarskom duhu i mentalitetu? Jesu li možda oni sugrađanina promotrili malo bolje i uvidjeli da je on zapravo jedan obični malograđanin?
Malograđanski je to duh Mostara kada je događaj od najveće pozornosti, prestiža i javnog interesa, u zadnjih nekoliko desetljeća, otvaranje šoping centra. Ako su znanstvenici utvrdili da je šopingholizam psihički poremećaj onda šoping centar nije ništa drugo doli centar za rehabilitaciju šopingholičara, je l'? Shvaćen na takav način on ima itekako važnu društvenu funkciju i kao takav nam je bio i nasušno potreban jer su svi dosadašnji šoping centri neuspješno obavljali tu (društveno korisnu) funkciju.
Ovaj je centar svojevrstan produkt učenja na greškama svojih prethodnika i sublimiranja uočenih pouka. Nevjerojatno je smion poduhvat investirati 50 (i sitno) milijuna eura i sagraditi šoping centar od 99 408 m² u ovakvoj sredini. Super hrabar (i sulud) projekt temeljen je prvenstveno na minucioznoj studiji isplativosti, a ne na altruizmu i motivu vraćanja Mostara tamo gdje mu je mjesto.
Ali brzo će se slegnuti masovna euforija radi otvorenog centra i uslijedit će neminovno otrježnjenje. To će biti vrijeme kada će pohvalu nadglasati riječi kooooolikoooooo li on ubere na kiriji, a mi nemamo ni za kave!. Otvoreni centar je projekt krupnoga kapitala i kao takav nam na jedan čudan način šalje poruku mira. Naime, uvriježena je konstatacija o kapitalu kao najvećoj kukavici. Kapital u pravilu bježi od nesigurnosti i (ne daj Bože) rata. Tom logikom vođeni suptilno možemo naslutiti da će razdoblje mira potrajati bar dok se uloženi novac ne povrati i štogod zaradi.
Poruka mira je slaba utjeha u zemlji sa pedesetak posto nezaposlenog stanovništva. Novootvoreni nam centar donosi tisuću novih radnih mjesta za čije će popunjavanje zasigurno pristići i dvadeseterostruko više molbi za zaposlenje. Iako se radi o četveroznamenkastom broju novih radnih mjesta, pozitivni ekonomski efekt i smanjenje nezaposlenosti teško je očekivati. Naime, u obzir se treba uzeti da se određeni broj novih trgovina u centru nije nanovo otvorio nego je samo preselio iz već postojećih tržnih centara. Nadalje, koncentracija svega i svačega u samo jednom šoping centru posljedično će doprinijeti osiromašenju drugih te se ponajviše može govoriti tek o prelokaciji radnih mjesta, a ponajmanje o tisuću novih. Naravno, kao i u svakoj igri – kuća uvijek dobiva pa tako i u ovoj high stakes ekonomskoj križaljci to čini – zakupodavac.
Uostalom, puki uvoz dobara i trgovina istima nikada nisu bili osnova ekonomske snage neke države. Zašto bi mi bili izuzetak? Naravno, (lažnu) vjeru da će ova investicija biti motor pokretač mostarskog gospodarstva nitko nam ne može zabraniti. Vjeru. Jer su nade odavno iščezle.
Malo kad su Mostarci bili ushićeni kao onoga dana kada im je obznanjeno da poradi kina i McDonald'sa više neće morati potegnuti do Sarajeva ili Splita nego da će konzumaciju navedenoga moći obaviti u svome gradu.
Siromaštvo mostarskog kulturnog sadržaja trebalo bi obogatiti najavljeno i kao spasenje dočekano i od naroda obljubljeno kino. Kino nije sedma umjetnost nego objekt sa platnom, sjedalima i projektorom u kojemu se u određenom terminu projiciraju filmovi. Očekivano kino neće ništa učiniti s namjerom oplemenjivanja kulturne scene grada ako pri tome neće i zaraditi. A kultura u Mostaru ne prolazi pa se ona neće ni prodavati jer ju nitko ne bi kupov'o.
Multipleks kino je projekt sa ciljem ostvarivanja profita i kao takav mora gađati na mase (i niske strasti) donoseći u program (pretežno) američku A produkciju kvalitativno lošeg filma. Da, dobit ćemo novo mjesto zabave, ali dom kulture ne.
Red pred McDonald'sovom blagajnom duži je od nekadašnjeg za vodu ili kruh. To može značiti samo jedno: danas nam je taj hamburger potrebniji nego li onda kruh i voda. Bit će da nam taj hamburger hrani duh malograđanštine i daje osjećaj važnosti jer isti takav komad goveđe pljeskavice stisnute dvjema polutkama razrezane kajzerice jedu i Barack američki, Nicolas francuski i Angela njemačka. S kajzericom i pljeskavicom među zubima preko noći postadošmo kozmopoliti.
Kozmopoliti smo i kada ulicu kardinala Stepinca (južna strana šoping centra) pretvaramo u parkiralište. U ozračju 'ko je jamio, jamio mentalnog stanja sasvim je prihvatljivo da se cesta isključivo namijenjena prometovanju vozila pretvara u prostor namijenjen prometu u mirovanju. 605 besplatnih parking mjesta uzalud doziva kupce namjernike zeleno ispisanom riječju – slobodno. Ali kao da je i bitno gdje parkirati; ima se prostora – može se. Birajući između uske garaže i široke ceste rijetki će odabrati pogrešno. Tako je to u Mostaru, gradu planski građenom po mjeri pješaka, a stihijski pretvorenom po mjeri Q7.
Kad čovjek prenoći u Mostaru, nije zvuk ono što ga probudi ujutro, nego – svjetlost, zapisao je jednom davno svoje impresije grada na Neretvi naš nobelovac Ivo Andrić. Danas bi zasigurno ta opisana svjetlost bila ona što isijava iz šoping centra. Ili bi pak Ivu budio miris svjetskog, a našeg fast fooda. Ili možda trulež naše malograđanštine.
