Zbila se ta (nazovimo je) rasprava prije koji tjedan. Ona je pričala dok sam ja šutio. A što sam drugo mogao? Morao sam šutiti jer nisam do riječi mogao doći; nije mi dala govoriti. No to i nije ništa novoga u žensko-muškim raspravama bilo koje tematike, zar ne?
Pričala je kako joj je dosta Europe i Unije, kako joj je muka od njihova načina života(renja) i kako joj je muka od ljudi koji teže tomu. Opisivala je njihov život kao mehanički. Da skratim: muka joj je bila.
Međutim, ona ni čuti. Negirala je i izreku i sve moje (neizgovorene) argumente; mora biti da ih je naslutila über ženskom intuicijom. Tvrdila je da je kod nas neusporedivo bolje nego u Europi navodeći činjenicu da su naše plaće u odnosu na utrošeni rad najveće u Europi – u prosjeku. Navodila je visok indeks potrošačkih cijena u EU, salvu rada koju moraju uložiti za osnovnu egzistenciju i kao argument nad argumentima – kronični nedostatak vremena (i volje duha) kao posljedicu. Griješila je kod EU indeksa cijena jer smo zapravo mi ti kod kojih 50% plaće otpada na prehranu, griješila je… ma griješila je u (skoro pa) svim argumentima.
Nije bilo smisla ukazivati joj na pogreške u interpretaciji činjenica i podataka, ali sam se svejedno odvažio na još jedan (posljednji) pokušaj rekavši: – Mi ovdje svejedno imamo 8-satno radno vrijeme baš kao i oni u EU te bez obzira što mi efektivno radimo svega oko 2-5 sati, svejedno 'trunemo' jer smo primorani biti na radnim mjestima tih (obaveznih) 8 sati.
- Da, ali ne umoriš se kao oni! – ispali trijumfalno i time baci zadnju lopatu na grob Naše Rasprave.
Život je borba, bilo je tako i u doba dok se kamen tucao, a tako je i u ovom modernom kapitalističkom vremenu. Život je borba na uštrb drugoga, ponajviše. U današnjem kapitalizmu riječ je prije svega o ekonomskoj borbi na uštrb osiromašenja drugoga. Bez obzira koliko mi neki 'mrzili' Marxa teško je pobjeći od njegove konstatacije da je cijela povijest ljudskoga roda klasna borba. Danas je ta borba u obliku tržišnog nadmetanja zakamufliranija nego ikada, a opet i najintenzivnija. U njenoj se osnovi nalaze dvije suprostavljene strane: poslodavci kao vlasnici kapitala i radnici kao oni koji su taj kapital stvorili, ali ga ne posjeduju. Poslodavci su (od)uvijek od radnika tražili maksimalan angažman za 'dobro svih nas'. Radnici su, mahom većinski, taj maksimalni angažman shvaćali kao osobnu obavezu te ga objeručke prihvaćali. Pritom je logika poslodavaca uvijek bila da se radnici za taj maksimalan angažman minimalno plate. A koja je bila logika radnika?
'Za dobro svih nas'?
Primjer giganta Nike-a iz 80-tih godina je brutalan primjer napisanoga. Tih je godina Nike sve svoje tvornice iz SAD-a prebacio u područje jugoistočne Azije. Jedini je razlog izmještanja proizvodnje bila jeftinija radna snaga. Naime, u to doba, u SAD-u Nike radnici su bili plaćeni između 8$ i 11$ po satu. Ekstra je profit Nike pronašao u 10-satnom radnom vremenu koje je plaćao 2,60$ – npr. u Indoneziji. Naravno, cijena njihovih proizvoda nije adekvatno reagirala u smislu snižavanja istih. Upravo suprotno.
Nešto svježiji je primjer Apple i njegovo iskorištavanje radnika u proizvodnim pogonima u Kini. Ljudi (čitaj. pretežno djeca!) dnevno rade i po 12 sati i toliko su 'prenapregnuti' da je 'logična' posljedica ogroman broj samoubojstava. I što Apple učini za svoje radnike? Logičnu stvar: stavi zaštitnu mrežu oko zgrade u namjeri da im ublaži pad.
Mi u Bosni i Hercegovini kao da smo sve te kapitalističke prijetnje pretjeranim radom unaprijed anticipirali te se busamo u prsa i urličemo krilaticu: Ne mogu oni mene tol'ko malo platiti kol'ko ja mogu malo raditi!. I birokracija naša svagdašnja služi nam isključivo kao obrambeni gard. Ona treba strendžera preplašiti i odbiti ga što dalje sa njegovim kapitalom. Kao da mi ne bi znali sa tim papirima jednostavnije!? Znamo, ali namjerno nećemo jednostavno.
Jedno me pitanje muči već odavno: zašto radnici kao cilj nemaju raditi što manje, a da za to budu plaćeni što više; kad je već logika poslodavaca da im radnici rade što više i efektivnije, a da ih za taj rad plate što manje? Danas je lako dijagnosticirati da naš radni kontigent efektivno radi tek pola radnog vremena; stoga i ne radimo puno u usporedbi sa EU ili pak kineskim radnicima. Posljedica toga jeste neznatan (ili nikakav) gospodarski napredak. Dobro nam je sada: ne radimo mnogo, a plaćeni smo i previše za taj (ne)rad. A možda sve ovisi od toga kako se poslodavac zove.
Ali što će biti sutra? Što je sa našom djecom? Što ćemo im ostaviti u naslijeđe, kakav uteg prošlosti sa dospijećem plaćanja u njihovoj sadašnjosti? Ovako ne može unedogled i jedini će izlaz/spas djeci biti 'bijeg' u inozemstvo trbuhom za kruhom. Teško će ih biti osuditi za taj korak jer smo ih zapravo mi osudili na njega. I dok će dežurnim dušebrižnicima biti puna usta mladih i poziva na ostajanje u zemlji koja ima 'veliki ekonomski potencijal' koji tek što se nije realizirao, stvarnost će biti dijametralno suprotna. Sve iole vrijedno u državi biti će rasprodano, broj raspoloživih radnih mjesta će se drastično smanjiti, a ako i budemo zaposleni raditi ćemo za sitniš. Ako danas prosječna plaća pokriva 70% mjesečnih potreba, lako je predvidjeti da će sutra to biti 50% sa jasno izraženom daljnom tendencijom pada.
Željeni ekonomski prosperitet možemo postići odlučnim i uspješnim kratkoročnim provođenjem odličnog dugoročnog gospodarskog plana. Žalosno je da mi ništa od toga nemamo, a čini mi se da nemamo ni volje (a ni znanja) da bi plan načinili, a kamoli prosperitet realizirali.
Danas nam je pos'o lak, a para dobra. I sutra će biti tako. A prekosutra? Ili je prekosutra možda predaleko za misliti?
