Kako li je samo čovjek mogao sebi dopustiti izgubljenost, beznađe i besmisao života i stvaranja? Otkuda ga sama, stjerana u kut pred Novcem? Je li njegova dezorijentacija posljedica beskonačne utrke sa vremenom ili lažne nostalgije o nepovratnim vremenima sretne prošlosti? Je li stvarno nekoć bilo bolje?
- Kako ću uopće znati kako je nekoć bilo; pa ja živim danas, a ne jučer?! – reći ćeš. A eto ti slučajnosti: baš mi je jutros došla treća opomena zbog neplaćene rate (doživotnog!) kredita.
Uskočimo u vremeplov i krenimo unatrag kroz godine! Otiđimo okruglih 300 godina u prošlost, vratimo se do jednog nadasve revolucionarnog događaja, onoga koji će oblikovati svakodnevicu koju poznajemo.
Posljedica rođenja kapitalizma bila je ideja ekonomskog rasta. Za vrijeme ranog kapitalizma ekonomski je rast značio mnogo više od samog povećanja materijalnih dobara: ekonomski je rast unaprijedio standard života tako što je omogućio mnogim ljudima pristup boljoj zdravstvenoj skrbi, hrani, uvjetima stanovanja... Ideja ekonomskog rasta (shvaćena na taj ranokapitalistički način) je skoro jednako važna kao i sami izum parnog stroja.
Kako je ekonomija rasla bili smo u mogućnosti povećati našu produktivnost – učiniti više sa manje potrebnih resursa. Na toj prijelomnoj točki suočili smo se sa dva moguća izbora: pretvoriti tu povećanu produktivnost u manje rada (učiniti više za manje vremena) i uživati u više slobodnog vremena ili smo to povećanje mogli pretvoriti u još veći rast (proizvesti još više za isto vrijeme). Dva su puta, a jedan je pogrešan – učila je mene mama.
Izabrali smo nastaviti sa ekonomskim rastom, djelomično i pod pretpostavkom da će kontinuirani ekonomski rast izvući sve više i više ljudi iz siromaštva i nastaviti povećavati stanard života (sreće) u svim segmentima. Kakogod, danas možemo ustvrditi da sve veći i veći ekonomski rast nije ispunio ništa od očekivanog. Ustvari, ekonomski se rast možda čak može povezati sa smanjenjem sreće – radimo više nego ikada, proizvodimo sve više i više, a dobivamo sve manje i manje. Pogrešan put smo izabrali – zaključila bi moja mama.
Ne možemo poreći da se kvaliteta naših života dramatično unaprijedila izumom parnog stroja i kroz ideju o ekonomskom rastu. Pa ipak se čini da su upravo ti uzročnici nekadašnjeg blagostanja ujedno i uzročnici glavobolja današnjeg čovjeka. Možda smo parni stroj, ekonomski rast i kapitalizam konzumirali dulje od naznačenog roka trajanja? Možda isti nije bio pravilno određen?! Rok trajanja valja odrediti sa 'upotrijebiti do' umjesto sa 'najbolje upotrijebiti do'. Pokvarenu robu bez imalo nostalgije valja baciti. Majka Zemlja nam nedvosmisleno preko prirode poručuje da se ideja ekonomskog rasta mora preispitati, a rok trajanja kapitalizma redefinirati. Krah globalnog gospodarstva 2008. godine to uvelike potvrđuje. Pet je poslije dvanaest.
Nastavljajući sa ekonomskim rastom radi samoga rasta mi guramo fizičke granice našeg planeta preko limita: u proizvodnji nafte, plina, potrošnji vode… svega! Klimatske promjene su odavno i nepovratno započele i već sutra mogu biti u petoj brzini. Promjena je nužna. Promjena znači promjenu fokusa, ona podrazumijeva odustajanje od jurnjave za ekonomskim rastom. Što to u praksi znači?
Ekonomija zasnovana na boljem, a ne većem, kvalitativnom umjesto kvantitativnom rastu, budućnost je koju trebamo. Kao što šuma ne mora eksponencijalno rasti da bi opstala, tako i naša ekonomija mora funkcionirati u biofizičkim granicama ekosustava.
Šuma je živa, vječno promjenjiva, u stalnom razvoju – dok se njene sveukupne dimenzije ne mijenjanju. Fokus moramo preusmjeriti, od kvantitativne ekspanzije ka kvalitativnom razvoju.
Zapitaj se: Trebaš li se oslanjati na sustav koji zahtijeva sve više i više iako ti zapravo trebaš samo određenu količinu? Trebaš li zaista kupiti više jabuka ovaj tjedan u odnosu na prošli, novo auto svake godine ili se preseliti u veću kuću svake godine? Što ima loše u jedenju iste količine jabuka, korištenju automobila dovoljno dugo dok se on novčano ne isplati (čak i bolje: kupiti ga od ušteđevine ili još bolje – vožnje bicikla)? Zašto ne bi ostao u vlastitoj kući i uživao u toplini obiteljskoga doma?
Nešto se mora poduzeti i sa mjerom pomoću koje mjerimo naše blagostanje. Famozni GDP striktno je kvantitativna mjera temeljena na razlici godišnjih priljeva i odljeva novca. Kvalitativni aspekt našega blagostanja u mjerilu GDP-a u potpunosti je zanemaren. Da, zvuči nevjerojatno, ali zaista je tako. A kao što svi znamo: veličina nije važna ilitiga kvantiteta ne znači ujedno i kvalitetu. Točnije, istraživanja su jasno pokazala da se kvaliteta života povećava povećanjem dohotka do određene točke. Poslije te točke više novca ne znači i više sreće – čak obratno – dolazi do smanjenja sreće! Primjer za to jeste SAD koje su već prošle ovu točku.
Genuine Progress Index (GPI) jeste mjera sastavljena od mnoštva faktora, mjera koja uzima u obzir visinu dohotka i troškova kao i kriminal, zagađenje okoliša, iskorištavanje resursa, raspodjelu bogatstva, financijske dugove i deficite, promjene u slobodnom vremenu (sreći), očekivani životni vijek itd. Zavisno od države do države postoje manje razlike u tumačenju ovoga indeksa, ali jedno je sigurno: GPI trenutno predstavlja najbolju zamjenu za neadekvatni i manjkavi GDP.
U SAD-u se već od osamdesetih godina prošlog stoljeća GPI lagano smanjuje iako se GDP konstantno povećava. Kako to? I zašto? Naime, ako nam postojeći ekonomski sustav više ne pruža sreću i blagostanje zar ne bi trebali preispitati sustav? Mnogi su znanstvenici (uključujući i ekonomiste) zaključili da naš trenutni ekonomski rast koristi resurse budućih generacija i da nas košta mnogo više nego što nam daje. Ili na indijanskom: - Prirodu nismo naslijedili od naših predaka nego smo je posudili od naših potomaka – odgovori indijanski poglavica američkom predsjedniku na njegovu ponudu da bijelci kupe indijansku zemlju, godine 1854.
Naš rast je neekonomičan.
Rješenje? Samoodrživa ekonomija u skladu s prirodom. Uživali smo u rastu koliko smo mogli, ali mi živimo u ograničenom svijetu, s ograničenim resursima i došli smo do kraja mogućnosti. Moramo skrenuti fokus s rasta prije nego što odemo predaleko, u propast. Moramo se skoncentrirati na očuvanje onoga što sada imamo i čineći to fokusirati se na kvalitetu našeg života, preraspodjelu bogatstva ravnomjerno i ravnopravno i na očuvanje okoline za budućnost naše djece.
Mi se moramo mijenjati. Moramo promijeniti naš unutarnji fokus – od egoističnog i pohlepnog na altruističko i empativno; od neutažive želje za zgrtanjem toliko bogatstva da ne znamo što s njime na osiguravanje da svatko ima dovoljno novca za udoban život; sa 40 i više satnog radnog tjedna da bi otplatili dugove na 20-30 satni da bi živjeli dobro... Zato što život na dug nije život nego životarenje i zato što mi u biti ne volimo dugove i izbjegavamo ih! Imenujte bilo koga od obitelji ili poznanika koji uživa živjeti na dug i kamatu! Možete li?
Tako sam i mislio.
