Češki Teksašani i bh. Patagonci

Godine 1986. pojedini Čeh ili Slovak bi u svom automobilu prošao kroz BiH na putu prema moru. Natovarene Škode bi izazivale podsmijeh onih koji su vozili TAS-ovog Golfa 2 proizvedenog u Vogošći. Demode Čehoslovaci su kroz svoja ljetovanja ostavili u naslijeđe imidž zbog kojeg ih dobar dio dalmatinskih iznajmljivača još uvijek smatra gostima drugog reda.

I dok je tadašnji prosječni državljanin Jugoslavije mogao s pasošem otići u shopping u Trst, raditi u Njemačku ili otići na sindikalno putovanje u Moskvu, prosječnom bi državljaninu Čehoslovačke vrhunac godine bila posjeta jadranskoj obali.

Isti onaj Čeh ili Slovak danas može proći kroz BiH na putu k moru ukoliko želi svojoj obitelji pokazati egzotičnost istih onih cesta kojim je prolazio prije 25 godina nerijetko se mimoilazeći s istim TAS-ovim Golfom 2. Možda vozi Škodu novije proizvodnje, a možda i automobil nekog renomiranijeg proizvođača.

Bosna i Hercegovina je, u okviru Jugoslavije, 1986. bila u boljem položaju nego Češka u okviru Čehoslovačke. Kao federalna republika države vođe nesvrstanih, bila je nesumnjivo otvorenija od Čehoslovačke koja je bila duboko „svrstana“ iza Željezne zavjese.

Spomenuti TAS je od 1969. proizvodio VW automobile, koristeći 20% domaćih dijelova, dok je ostatak dijelova uvozio. Od TAS-a su živjeli i proizvođači automobilskih stakala iz Bosanskog Šamca ili proizvođači akumulatora iz Brčkog. Samo godinu dana ranije, Sovjetski savez je, uz potporu svojih satelita, izvršio invaziju na Čehoslovačku zaustavivši reforme liberalno usmjerenog partijskog vođe Aleksandra Dubčeka.

Iste godine kad je TAS počeo proizvoditi njemačke automobile, sarajevski Energoinvest i francuski Pechiney započinju formiranje proizvođača aluminija, što osam godina kasnije rezultira tvornicom Aluminij Mostar. Ostali BH industrijski giganti su imali otvorena vrata kod nesvrstanih prijatelja u Iraku ili Libiji čiji vođe nisu imali sreću umrijeti od starosti.

Dok su se Čehoslovačkom vozili sovjetski tenkovi, njemački i francuski inžinjeri su Bosnom i Hercegovinom sudjelovali u otvaranju novih pogona.

Danas su i Češka i Slovačka članice Europske unije, a Češka, uz Poljsku i Mađarsku, spada u red europskih bivših komunističkih zemalja koje su najuspješnije prebrodile tranziciju. Nećemo spominjati gdje je BiH danas, već se samo možemo zapitati u čemu je bila prekretnica ili „đe je ba zapelo?“.

Kako bi mogli bolje dočarati situaciju dviju država koje su od iste ili slične pozicije završile na različitim krajevima ekonomske ljestvice, možemo uzeti primjer sa zapadne polulopte: SAD i Argentina.

Početkom XX. stoljeća, ove dvije države su bile potencijalne velesile. Obje su zahvaćene prvim valom globalizacije, a talijanski i irski emigranti su bili u dilemi: Buenos Aires ili New York. Plodno poljoprivredno zemljište, prerije i pampasi, su se pružali ovim državama, a prva u nizu razlika među njima je što su te države radile s tim zemljištem. Amerikanci su organizirali „utrke za zemljom“ po Oklahomi, Kanzasu i Teksasu dajući prilike siromašnim useljenicima da novi život počnu s dobrim komadom zemlje. Ti doseljenici su uglavnom bili Britanci, Nijemci i Nizozemci – stanovnici prenapučenih zemalja koji su morali naučiti što efikasnije iskoristiti poljoprivredno zemljište.

Argentinci su, za to vrijeme, naslijedili španjolski polufeudalni način upravljanja poljoprivrednim gospodarstvom, a doseljenike su smatrali jeftinom radnom snagom za krupne zemljoposjednike. Oni emigranti koji su imali sreće izbjeći robovski rad, dobili su zemljište na kraju svijeta, u hladnoj i neplodnoj Patagoniji.

Drugi argentinski korak prema propasti je odnos prema onima koji su uspjeli nešto zaraditi, točnije prema onima koji su stečeni kapital kasnije ostavili u bankama. Isisavanje štednje iz banaka sredinom XX. stoljeća za održavanje visokog životnog standarda krupnih zemljoposjednika (ujedno i političara) i kasnije prevare investitora koji su mogli izvući zemlju iz krize, bili su sigurni koraci prema današnjoj situaciji osiromašene Argentine.

I američka povijest je prošarana ekonomskim depresijama i recesijama, ali je država (možda se može reći i fašističkim uplitanjem države u gospodarstvo)  uspjela vratiti novac u džepove građana kroz zapošljavanja u vojnoj industriji za potrebe II. svjetskog rata, a kasnije i ratova u Koreji i Vijetnamu, te kroz masovne javne radove.

SAD danas ima periodičnih gospodarskih problema, ali takva situacija ne stvara ekonomske emigrante. Argentina, s druge strane, već desetljećima ima status jednog od najvećih izvoznika radne snage u SAD i zemlje zapadne Europe.

Primjeri odnosa Argentine i SAD-a, te Češke i BiH možda nisu usporedivi na prvu ruku, ali je u oba slučaja ključan odnos države prema svojim stanovnicima.

Bosna i Hercegovina je sredinom '80-ih godina bila daleko ispred Češke, ali su Česi i Slovaci svoj razlaz riješili mirno, kako i priliči zemlji čija revolucija 1989. nosi naziv „baršunasta“.

BiH je svoj razlaz od Jugoslavije platila „dankom u krvi“ i skoro potpunim uništenjem gospodarstva. Međutim, od Daytona održanog krajem 1995. do kraja 1996., u Bosnu i Hercegovinu se slio novac iz brojnih državnih, međudržavnih i nedržavnih fondova koji je po glavi stanovnika nadmašio priljev novca koji su Japan i Njemačka dobili nakon II. svjetskog rata. To se odnosi samo na jednu godinu nakon rata, a taj trend se nastavio sve do sredine prošlog desetljeća.

Zbog toga se ne može reći kako je rat isključivi krivac za današnju ruiniranu državu. Tek je ovdje primjenjiv primjer Argentine i odnosa države prema stanovnicima. Stanovništvo se vidi kao izvor jeftine radne snage za krupne gospodarstvenike, za razliku od primjera Amerike, gdje su sve do 1893. organizirane „utrke za zemljištem“. Točnije, Amerikanci su svom siromašnom stanovništvu davali mogućnost zarađivanja od rada. Koristeći Darwinovu teoriju o prirodnoj selekciji, možemo reći kako oni koji nisu uspjeli iskorištavanju prilike završavaju na skoro robovlasničkom radu u čeličanama američkog sjeveroistoka. Argentinske vlade svojim stanovnicima nisu davali skoro nikakvu priliku, već su ih odmah slali na jeftini rad kod zemljoposjednika ili u Patagoniju.

Reći kako su rat i nacionalna mržnja u BiH isključivi krivci za propast države je jeftina floskula pod kojom se krije „argentinsko“ pogodovanje povlaštenoj kasti. Što se duže takva situacija održava, sve je veća razlika između „američke“ Češke i „argentinske“ BiH.

I onom Čehu s početka teksta će dosaditi vijugave ceste Bosne i Hercegovine i TAS-ovi Golfovi koji ga usporavaju na Ivanu, Karauli ili Makljenu, te će idući put na more ići Dalmatinom.