Ne samo gradski šmeker

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Naravno, ne prizivamo vremena oskudice i prevelikih odricanja, no neke stvari ne možemo ne primijetiti. Malo smo se, što bi se reklo, prohelaćili. Ne tako davno naša četveročlana obitelj vozila se bez problema u automobilu dugom četiri metra, što se smatralo za zlatni standard. Uostalom, većina je odrasla u Fići, koji se rastegnuo jedva do 3,3 metra, a Golf 2 je za koji milimetar kraći od 4 metra, što će reći kako je kraći od testiranog Clija za nekoliko centimetara. A svi znamo što se sve moglo s Fićom i što se, još uvijek, može s Golfom.

Danas kada vidimo kako se, unatoč prenapregnutim financijama i usprkos stvarnim potrebama ili pitanjem parkinga po gradu, kupuju dva broja veći automobili, razloga ima niz, dođe nam da se prisjetimo ne tako davne prošlosti.

Ekološki osvješteni bi rekli kako se kupnjom prevelikih, previsokih i automobila sa predimenzioniranim kotačima, zapravo bacaju resursi, pogotovo kad se u tim dva broja većim autima, po običaju, uglavnom vozi jedna osoba i, eventualno, jedno ili dva djeteta, ali mi i ekologija nismo baš na ti. Plus, gdje ćeš ostati od šupačkih dobacivanja susjeda i rodbine?

Treba li vam više?

Mnogima smeta biti realan i danas automobile poput ovoga na testu pomalo s visoka preskaču, jer za njih je, je li, neki SUV, eventualno premium limuzina ili karavan, ništa ovo maleno. I na tom putu nije bitno koje su auti godište, koliko nam stvarno trebaju i koliki su troškovi održavanja jednog takvog auta. A najmanje je, izgleda, u svemu bitno to što su ne tako davno automobili malo veći od četiri metra, sa dovoljno mjesta za četvero i sa solidnom motorizacijom, ovdje kod nas smatrani normalnom, čak i željenom kupnjom.

Naravno, ima još uvijek onih koji razumiju kako urbane sredine poput Mostara ili nevelike površine poput Hercegovine uopće ne zahtijevaju veće auto od, evo, ovog Clija. I kako u njemu zapravo čovjek ima i više nego što mu realno treba, a čak ni prostor nije uopće upitan. A troškovi kupnje i održavanja u današnjem ludom automobilskom ambijentu još uvijek se mogu podnijeti. ¨

No, svejedno, kada kažeš evo ga novi Clio, k'o bombona, za 42.200 maraka, većina će te pogledati i reći – za te pare se može kupiti puno bolji auto! Pritom se misli na već gore spomenuti polovnjak i zatvara se taj magični krug.

Ćiribu, ćiriba

A magičnom krugu pomaže i činjenica kako je, ako ćemo ostati u segmentu kupnje novog automobila, za benzinski Clio prije petnaestak godina trebalo mjesečno odvojiti 400 maraka, a danas na pet godina, ako samo štedite, dakle bez kredita, vam treba 300 maraka više! Kako vam primanja nisu baš previše bolja, jasno je kako je novi auto sve udaljenija opcija i većini pogled bježi prema Cliju starom pet godina, ali i kilometražom koju Mostarac ne bi postigao za 15 godina da krene od nule.

Dobro, kako sve ostaje u domenu vaših osobnih preferencija, idemo konačno na temu testa – Renault Clio TCe 90 Techno, dakle ovaj koji smo imali na testu, u ovoj šik modernoj sivoj boji, koju Renault zove Rafale (prava avionska!) inače košta 37.400 KM, ali sa svim doplatama izađe 42.200 KM. Sad će netko opet reći – auuuu! Skupo! No, postavimo li stvari u domen stvarnih potreba Clio zapravo čak i prevazilazi većinu njih. Ali je bez opcija koje čine cijenu ipak malo ćelav. Svi mi, realno, volimo da ima opreme, čak i ako je ne koristimo.

Naime, ovih 5.000 KM razlike uključuje kameru od 360 stupnjeva, veći infotainment zaslon na središnjoj konzoli, navigacijske mape, pomoć pri parkiranju i automatsku ručnu kočnicu, plus već spomenuta Rafale boja i još rezervni kotač pravih dimenzija – to već spada u šminku, koju će netko nazvati potrebom modernog vozača, iako zapravo i nije tako. Ali nekako je čovjeku ljepše kad je ima.

Clio se može bez problema voziti i bez svega toga, ali ima nešto u tome da kupite manji auto, a nakrcate ga opremom. A 42.200 KM danas je, nažalost, realnost. I teško je pronaći konkurenta koji je jeftiniji, prije ćete se opružiti još koju tisućicu maraka dok svu ovu opremu uvrstite u izračun. Ipak, ne možemo utjecati na ljubav ljudi prema nekom brendu, ali bar možemo probati stvari staviti  realne okvire.

Šepuri se Kliša, boje sivog miša

Bilo koji auto ovog segmenta za lokalne uvjete je zapravo logičan izbor. Naravno, ne zaboravite pritom da, ako vam se cijena čini povelikom, kupujete auto sa nula kilometara na satu i garancijom. I bar neko vrijeme bezbrižno vozite, a ako ste kojim slučajem u Mostaru i ponašate se kao tipični Mostarac – pa prelazite ni 10.000 kilometara godišnje – onda bi vas Clio mogao poslužiti bez ikakvih problema jedno sedam, osam godina.

A ako vozite baš baš kao Mostarac, onda sa 5,6 tisuća godišnje imate desetak godina do velikog servisa. Slično vrijedi i za vas koji živite bilo gdje u Hercegovini i prelazite godišnje puno manje od 20.000 kilometara. Jeste li se pitali što fali imati auto B segmenta sa nulom na satu? Pa, fali onih 700  maraka mjesečno! Ako ih možete ostaviti na stranu, onda ste u konkurenciji!

Dakle, Renault Clio, motor turbobenzinski, trocilindraš, snage 91 KS, makar se kunemo kako se doima da ima više od toga, uz okretni moment od 160 Nm. Ručni mjenjač sa 6 brzina i veoma, veoma solidna oprema, plus navedena boja, čine ga prilično uočljivom pojavom na cesti. Vanjski dizajn ne tako davno je dotjeran, nova LED svjetla dominiraju, a i maska je „zašiljena“ po uzoru na najnovije modele Renaulta.

Lijepo, meko i iznenađujuće kvalitetno

Iznutra je Clio veoma ugodno, da ne kažemo bogato tapaciran i još uvijek se doima svježim. Plastika je mekana gdje god to treba biti, a položaj za volanom lako je odabrati. Digitalni instrumenti su jednostavni, ali informativni. Ukupan ugođaj veoma, veoma prijatan. Fizičkih funkcija je sasvim dovoljno za sigurnu vožnju, a okrugli prekidači klima uređaja i ventilacije poznati su i sa Renault i Dacia modela – i odlični su!

Ono što je Clio mogao uzeti s Dacije su komande radio uređaja, na istom su mjestu kao i desetljećima, odmah iza volana, pri desnoj ruci, ali Renault sad ima minijaturne tipke, one stare su bolje ergonomsko riješene, makar se možda ne uklapaju u high-tech okruženje. Pomalo nam je i aktualna ručica ručnog mjenjača i dalje nekako glomazna, ali sve valjda ide u skladu s općim ujednačavanjem dojma u interijeru.

Prozori i retrovizori se ugađaju na struju, klima je automatska, a svi električni pomagači, uključujući i navigaciju i kamere funkcioniraju intuitivno. Sjedi se udobno, mjesta ima dovoljno, jedino ćete se, ako ste navikli na povišeno SUV sjedenje morati malo više „zaroniti“ glavom pri ulasku i izlasku iz auta. Mjesta ima i nazad, ali za glavu još uvijek ne previše. Tu je Clio bolji nego ikad, ali i dalje nije za previsoke i preširoke. Mjesta za sitnice je dovoljno, pogotovo za ovu klasu. To što ne sjedite visoko i što nedostaje osjećaj moći kao u crossoverima brzo će vas proći. Ako vas ne prođe, onda vam Renault nudi malo više šminke i višeg sjedenja kroz model Captur, koji je sve ovo što je i Clio, samo za ove što vole biti još više šik i moderni.

Lokalni dripac dobar i za magistralu

Put do Sarajeva i nazad do Mostara taman je po mjeri ovog automobila. Nećete se umoriti, rekli smo kako benzinac odaje dojam kako ima više snage od deklarirane, dovoljno je snage i za pretjecanja, ali nemojte se baš previše junačiti, jer ipak je tu samo vlas preko 90 konja. Nazivno. Clijom se dadne baš lijepo vijugati i solidno brzo voziti, 4050 cm dužine nekad je, rekli smo, bio standard C segmenta, pa je udobnost sasvim zadovoljavajuća. Maksimalna brzina je 180 km/h, a ubrzanje do 100 km/h je 12 sekundi. Đavlu malo.

Potrošnja je vrlo umjerena – po gradu neće prijeći prosječnih 7 litara, a u kombiniranom režimu vrti se oko 5 do 5,5 litara na 100 kilometara. Plus, nova Full LED svjetla daju mu i vizualni pečat, ali su izvrsna i za noćnu vožnju. I stražnja svjetla sada su prozirna i doimaju se kao iz malo više klase. Skupa sa atraktivno dekoriranim felgama, Clio zbilja odaje dojam da je skup auto. A rekli smo, ne i najskuplji, čak što više.

Treba li vam više od ovoga?

Sveukupno, a tu podrazumijevamo i prtljažnik zapremine veoma iskoristivih 284 litra, Renault Clio čini se odraslim automobilom. Četiri metra realno nije malo, samo se današnji automobili malo previše razbacuju. Uspjeli smo ovim autom prenijeti tepih dug dva metra bez obaranja sjedala i još dvije kutije povećeg formata u isto vrijeme.  Nemojte očekivati previše, ali daleko od toga da morate u očekivanjima biti preskromni kao nekada.

Ako vam zbilja treba samo jedan automobil i ako veliku većinu vremena provodite vozeći po gradu, ako se vozite uglavnom sami, udvoje ili imate jedno manje dijete ili možda dvoje, a pritom uopće ne vozite puno, plus ne volite kad vam se auto kvari i dok stoji, možda bi ovakav jedan automobil bio prava stvar za vas. To što nije dizelaš, ništa ne mijenja. Dizeli u gradskim autima ionako su uvijek bili svojevrsni oksimoron.

Vrijedi razmisliti. Možda kad se podvučete, makar su danas svi auti skupi, ovaj ili sličan njemu, i nije tako nezamisliva opcija.