Čovjek je skočio iz čistog ćeifa, bez ijedne marke u džepu — i to se vidi. Po načinu na koji se u zraku okrene, lagano, gotovo plesno. Po načinu na koji uđe u Neretvu, ne kao u hladnu rijeku, nego kao domaćin u svoju vodu. Nema tu ukočenosti, nema one napete tišine što obično prati službene skokove, kad se zubi stisnu, a u očima zadrhti molitva. Njihovi skokovi često mirišu na obavezu, na dokazivanje, na ritual pred publikom. A ovdje? Ovdje je sve bilo čisto zadovoljstvo. Skok iz duše, iz unutarnjeg mira, iz onog osjećaja kad ti je dosta svega i samo hoćeš — poletjeti. I zato ga gledaš s guštom. Jer to nije skok za novac, ni za slavu. To je skok za sebe. A takvi su najljepši.