Pacijenti okupljeni u inicijativu “Glasaj za život” ovu vijest dočekali su s nevjericom. Za onkološke pacijente, njihove obitelji i one kojih više nema ovo nije dan za slavlje.
Ovo je dan tuge i podsjećanja na 26 mjeseci boli, neizvjesnosti i borbe - ne samo protiv bolesti, već i sistema koji ih je zaboravio. Podsjećamo da 26 mjeseci, dakle više od dvije godine, onkološki pacijenti iz Tuzlanske županije i šire čekaju na radioterapiju.
Linearni akcelerator, ključni aparat, ne radi još od siječnja 2023. godine. Od tada do danas, tri natječaja su pala, čekale su se beskrajno duge žalbene procedure, a interesi pojedinaca bili važniji od zdravlja i života ljudi.
Najteže oboljeli prepušteni su sami sebi, da traže pomoć u drugim gradovima, da mole za termine, da se zadužuju, putuju iscrpljeni i bolesni ili jednostavno - da čekaju. A tumori ne čekaju.
Mnogo je onih koji nisu dočekali ovu “svečanost”. Njih više nema da proslave današnji “važan korak”. I zato, iako se neizmjerno radujemo što će aparat napokon bili dostupan i što će budući pacijenti imati šansu, ne možemo i nećemo pristati da se od toga pravi spektakl. Ne slavimo jer ovo nije uspjeh - ovo je zakašnjeli čin. Ovo nije napredak, već posljedica institucionalnog nemara, nekompetencije i borbe za interese koji nisu ni blizu interesa pacijenata.
Svi koji danas budu prisustvovali “ceremoniji” na UKC Tuzla, neka obuku svečanu toaletu bezdušnosti, ogrnu plašt srama i stave osmijeh licemjerja jer ovo što se dešava nije dostignuće, već priznanje dugogodišnjeg nemara. A to najbolje znaju porodice oboljelih, onih koji nisu dočekali terapiju ili su je dočekali kad je bilo prekasno, pa umjesto svečanih vrpci nose ožiljke.
