Odgoj

Kaiš, šipka, šamarčina – 2. dio

Vijesti / Flash | 12. 02. 2015. u 10:49 Boris ČERKUČ

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Možemo se sada folirati i govoriti da nije bilo tako, ali roditeljske batine bile su društveno prihvatljiv način odgoja u vrijeme kad su odrastali današnji tridesetogodišnjaci, četrdesetogodišnjaci i oni još stariji. Naravno, batine su se dobivale po zasluzi i jednostavnoj računici – ako si bio primjeran i poslušan nisi ih nikada niti okusio. A ako si bio nestašan, kako se tada lijepo opisivalo neposlušnu djecu, e to je već bila druga priča.

Ne odobravam batine kao primarni, pa ni kao sekundarni izbor u odgoju, lijepa riječ u pravom času je temelj zdravog odgoja, ali sam sklon vjerovati da su u vrijeme djetinjstva generacije rođene 50-tih, 60-tih, 70-tih, pa i 80-tih, sigurno često radili i šipka i kaiš, pa i pokoji šamar. Jer koliko se sjećam, lijepa riječ nije uvijek padala na plodno tlo. Nije poanta da su roditelji tada lošije odgajali djecu, nego da je batina bila legitiman izbor u odgoju. Kao što ćemo se podsjetiti u nastavku.

Ako nisi baš podnosio fizičku bol (a tko je to podnosio?) plašio si se batina kao što se Đavo plaši tamjana. No, bolu usprkos, a zahvaljujući nemirnom istraživačkom duhu, kojeg u sebi nosi svako dijete, morao si ponekad prijeći granicu straha od batina i okusiti zabranjeno voće. I popiti onda tu famoznu kaznu, čisto da bi bolno saznao dokle možeš ići i gdje su ti granice na ovom svijetu. Neki bi toliko često primali batine da su se i navikli, pa čak razradili tehnike kako da ih manje boli.

Dugačka lista nepodopština

Roditelji su posezali fizičkom kažnjavanju iz više razloga. Prvi i glavni je da nisi bio poslušan, što bi se reklo – bio si nevaljao. Djeca, znamo to, nisu baš uvijek anđelčići, nego upravo suprotno – mali đavolčići. I tvrdoglava su i svojeglava, na momente neočekivano podla i prevrtljiva. Svi smo mi bili djeca, pa to najbolje znamo!

Ako nisi baš podnosio fizičku bol (a tko je to podnosio?) plašio si se batina kao što se Đavo plaši tamjana.

Batine su se dodjeljivale i kad si bio lijen i izbjegavao pisati zadaće ili kad si donio nedovoljnu ocjenu iz škole (A bilo je roditelja kojima je i četvorka bila slaba ocjena!). Moji su, recimo, iz nekih samo njima poznatih razloga najmanje cijenili tricu. Lakše mi se bilo pojaviti s vrlo rijetkim kecom ili isto tako rijetkom dvicom, nego tricu unijeti u kuću. Trica je bila alibi ocjena, poklon koji je pokazivao da nisi učio („Nisi ni dotak'o!“), nego dobio na račun stare slave. Dobro, zbog trice nisam nikada dobio šamar, ali zato jesam pridike koje bi trajale pola dana. I bile su toliko nepodnošljive da sam zazivao da me radije opale remenčinom, nego da me dave psihologijom. I moj najbolji prijatelj je mislio isto. Zapravo, kad bolje razmislim, svi u kvartu smo više voljeli munjevitu fizičku kaznu, nego sporu i neumoljivu psihologiju. Jer su te ionako, ako ne bi shvatio psihologiju, opet slijedile batine. Zašto da se dvaput mučiš?

Naše igre čudnovate

Vratimo se obrazovnoj mjeri zvanoj degenek. On se obvezno primao kad bi u žaru igre loptom razbio nečije staklo ili ulupio vrata na susjedovoj Škodi. Još ako je Škoda pripadala predsjedniku kućnog savjeta, onda jao i kuku! Dobio bi batine i ako si zbijao tebi sasvim urnebesne šale i , nažalost, ostajao pritom neshvaćen od svih. Posebno je moralo boljeti ako si lagao, velika kazna je slijedila ako si krao (pa makar i obični slani štapić iz otvorene kese u ruci prijatelja koji je baš odlučio da te namjeno ne ponudi). Batina te sljedovala ako si nagovarao nekoga da skoči s visine ili se na nju popne (a visinom smo smatrali stablo, garažu ili trafiku, a taj bi obično usput, gle čuda, uganuo članak ili slomio nogu).

Batine si dobivao obavezno ako si nagovarao raju da kradete mačje oči. Ne oči pravim mačkama, naravno. Te mačje oči su popularno nazvane tako, a ustvari su bile vijci koji su u ono vrijeme držali registracijske pločice automobila i mi smo ih skupljali, pa stavljali na bicikla. Normala, tko je imao više mačjih očiju bio je veća faca. A da bi bio velika faca, morao si riskirati i velike batine. Nekad bi te stigle, a nekada ne. Znate da pravda ne stiže uvijek i svakoga.

Bijes roditeljski bi osjetio ako si bio u grupi onih koji su „zadirkivali curice“, pa ove prijavile svojim roditeljima, a oni se onda došli žaliti tvojima. Pod „zadirkivanjem curica“, ma kako ta riječ zvučala, ipak mislim na neke benigne dječje smicalice, ali uključivale su i pokušaje prvog istraživanja na planu različitosti spolova. Što se nekima uopće nije sviđalo. Curicama tako – tako, ali njihovim roditeljima baš i ne.

Famoznu riječ „Kaiš ti ne gine“ čuo bi svaki put kad bi te roditelji ugledali kako ložiš vatru s ostalima, ispred zgrade ili iza nje, pa kad te snime da prebireš po kontejneru u potrazi za slomljenim kišobranima i žicama koje si koristio kao strijele ili da šaraš flomasterom po ulaznim vratima zgrade. Posebna vrsta batina sljedovala je kad se pročuje da ste ti i još petorica iz zgrade lijepili žvakama dugmad od interfona na susjednoj zgradi, pa onda zvonilo ljudima u cugu i po deset minuta, dok zvono ne crkne. Još više bi stradao kad bi to uradio u svojoj zgradi, što je isto znao biti slučaj. Batine su slijedile nakon što bi gloginjama iz puhaljke nekome upucao čitav šaržer u uho, što se onda smatralo vrhuncem moći. Pa bi dobio puhaljkom po stražnjem trapu, a gloginje bi ti se obile o glavu. Isto tako, ako bi išao s ekipom u krađu trešanja, što je bio omiljeni zabranjeni sport, opet su ti slijedile batine!

Famoznu riječ „Kaiš ti ne gine“ čuo bi svaki put kad bi te roditelji ugledali kako ložiš vatru s ostalima, ispred zgrade ili iza nje

Grijeh izlazi na usta

U ono vrijeme pljuvanje je bilo još jedan omiljeni dječji sport. Ružno, zar ne? Ah! Vremena se mijenjaju, danas to zvuči još ogavnije nego prije. U Mostaru se pljuvanje radije zvalo hrakanje. Tako je zvučalo još opasnije. „Hraknut ću te!“, to je bila ozbiljna prijetnja. Zelenac je važio za vrstu hrakca koja je bila jako na cijeni zbog svog specifičnog sastava. Stizao je iz krajnjih dubina grla (neki se kunu čak iz pete!) i zahtijevao je posebnu tehniku prikupljanja, što je uključivalo grozne zvučne efekte, a pogodovalo mu je ako si malo prehlađen.

Uglavnom, dobro pljunuti nekad je bio znak muškosti. I makar je i onda pljuvanje na javnom mjestu bilo društveno neprihvatljivo, uz cigaretu u ustima bio je znak da si na tragu toga da budeš „zajeban“. Baš zbog toga mnogi su ga upražnjavali. Pljuvalo se obično na pod, na cestu ili u travu, ali obavezno si gledao da te netko pri tom činu vidi, jer pljunuti u samoći nije bilo nimalo fora. Pljuvanje je bilo kao neko izražavanje stava. No, djeca su pljuvanje koristila i kao oružje u međusobnim čarkama. Kad bi to učinio nekom u lice, onda si riskirao batine. Što od onoga koga si pljunuo, što od roditelja, koji to nikada nisu tolerirali. Šamar nakon tog čina posebno je bio jak. I uključivao dodatne uvrede – koje su išle od bezobraznika do životinje.

Kalja, lonac, sataraš

Šamar te je sljedovao ako nisi oprao ruke prije jela, jer ni u ona vremena bakterije nisu mirovale, a također i ako si se mrštio nad tanjurom i odbijao jesti. Obično neku zelen tipa kalja ili raštika, to uglavnom djeca nisu obožavala, vjerujem da ih i sad pokušavaju izbjeći, ali duga je bila lista onoga što kao djeca nismo voljeli jesti. Netko nije volio sataraš, netko nije volio geršlo, nekome se nije sviđala prasa, mogao se napraviti klub mrzitelja riže i biže ili unija onih koji ne vole sutlijaš, bosanski lonac ili škembu. Najzanimljivije u svemu je to što je sve to što nismo voljeli kao djeca danas na listi najzdravije hrane (minus škemba, odnosno tripice), a ono za čime smo tada žudjeli zapravo danas općenito smatramo najgorim smećem.

Batine bi, da ne zaboravim, dobio i ako si preglasno plakao nakon batina. I ako si se u gostima „ponašao“. I ako si galamio u vrijeme famoznog „kućnog reda“, kako smo zvali ono vrijeme odmora između dva i pet popodne, kada je na programu po pravilima stanovanja trebalo održavati mir i tišinu u haustoru. Da ne duljim, poprilična je bila lista grijeha koja te je vodila k ozbiljnom degeneku.

Špijuni, izdajnici i cinkeri

Naravno, kako su roditelji svima radili ili bili zauzeti nekim kućanskim poslovima, a mi djeca se beskrajno dugo igrali napolju (podsjetimo, nije bilo kompjutora i televizija je imala samo dva programa!), oni nisu mogli svaki put znati da si napravio nekakav belaj i time zaslužio kaznu. Za te stvari su postojale dežurne tužibabe i špijuni. Najgore su bile dokone penzionerke, koje su po nekoj nepravdi uvijek stanovale na prvom katu, nikad nisu spavale i uvijek su sve čule i sve vidjele, pa bi zaskočile tvoje roditelje čim bi zakoračili u haustor riječima: „Dragi moji, nije da mi je drago, ali moram vam reći što je onaj vaš opet s onim ostalim lupežima uradio!“ Tu si prvi put u životu shvatio da su cinkaroši i izdajice najgora vrsta ljudi.

Uz bok umirovljenicama stajale su nezaposlene majke – kućanice (ili domaćice) čija djeca su uvijek bila u pravu, a sva ostala u krivu. Takve bi znale pozvoniti na tvoja vrata i cinkati uz nadodavanje nepostojećih detalja, samo da bi sprale odgovornost s vlastitog čeljadeta. Roditelji, po pravilu, nikad nisu vjerovali u tvoju verziju priče, nego u njezinu.

I treća kategorija je bila učiteljica, odnosno kasnije razrednica. Od njezine informacije o tvom vladanju nije te mogao spasiti nikakav manevar. Jednostavno si znao da će uslijediti kazna. One su bile dio sistema i roditelji su ih slijepo slušali, tako da si se odmah mirio s rezultatom. Pokušao bi eventualno fintama da te učiteljica mrzi i da ne shvaća tvoju genijalnost, ali nije prolazilo.

Bilo kako bilo, bilo je to vrijeme kada su se dječje nepodopštine rješavale drugačije nego danas. Takav imam dojam. Vrijeme kad roditelji nisu krotili djecu mobitelima, igricama na kompjutoru i beskrajnim nizom crtanih filmova, nego razgovorom i učenjem, a batinama tek kao krajnjom instancom. Roditelji su imali slobodnije ruke, u punom smislu te riječi. Jesmo li zbog toga ispali bolji ljudi? Ako prihvatimo onu moju teoriju da je degenek ipak služio svrsi i efikasno izbacivao bube iz glave, bojim se i pomisliti na što bi izašli da ga povremeno nismo primali. Možda , pak, i nisu bile toliko efikasne, možda su, kako danas tvrde, kontraproduktivne i nepotrebne, ali su bile. I nekih od njih se još uvijek sjećamo. Kao što reče neki dan poznanik – „Kako me je stari nalemao preko leđa u šestom osnovne, evo i sad me boli i opominje…“

Kopirati
Drag cursor here to close