Glasnogovornik WHO-a

Jašarević: Damask podsjeća na Sarajevo iz 1993. godine

Vijesti / Flash | 03. 07. 2017. u 07:38 D.L.

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Od Sarajeva, rodnog grada, u kojem je dio rata proveo kao pripadnik Armije BiH, preko studija komunikacija u Tunisu i postdiplomskog studija u Francuskoj, nekog vremena boravka u Siriji, potom prvog angažmana pri UN-u na Kosovu u Uredu za informiranje, pa u Istočnom Timoru, Afganistanu, Šri Lanki, povratka u Sarajevo zbog angažmana u Uredu ombudsmana za ljudska prava, pa ponovnog odlaska na Kosovo, do angažmana u organizaciji Liječnici bez granica u Darfuru i Kongu 2005. godine, u najkraćem je životopis Tarika Jašarevića, glasnogovornika Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) sa sjedištem u Ženevi.

Kada je u dogovoru za intervju rekao kako nerado govori o osobnom angažmanu, odnosno da radije govori o djelovanju WHO-a, bilo je logično odgovoriti da je i njegov rad na terenu ustvari "priča" o djelovanju organizacije u kojoj je zaposlen. Jer su informacije s terena, gdje se zakorači svojom nogom, vjerodostojnije od onih koje dolaze iz "centrala" i officea. To znaju i Sarajlije koji su rat proveli u svom gradu.

Rezimirajući svoju poslovnu putanju, Jašarević kaže kako je za njegovu karijeru i sadašnju poziciju odlučujuće bilo suočavanje s problemom javnog zdravstva u kriznim situacijama. Nakon angažmana u organizaciji Liječnici bez granica, potom rada u odjelu mirovnih operacija UN-a na Haitiju, aplicirao je i dobio 2008. godine posao u WHO-u, a od 2012. je na poziciji glasnogovornika.

Njegova putovanja nisu usmjerena na simpozije, kongrese i slično. Umjesto na udobne, elitne međunarodne destinacije, on odlazi na mjesta patnje, gdje je na tisuće ljudi zaraženo virusima, bakterijama, gdje haraju epidemije, gdje zbog ratnih djelovanja ili elementarnih nepogoda nastaju humanitarne krize.

''U Siriji sam bio pet puta od 2013. godine, u veljači sam bio u Jemenu, bio sam četiri puta u Liberiji, Siera Leoneu, Gvineji, koje su bile pogođene ebolom, nekoliko puta u Saudijskoj Arabiji, gdje smo radili na istraživanju novog virusa MERS. Bio sam na Filipinima 2013. nakon razornog tajfuna, prije toga za vrijeme krize u Libiji bio sam "s obje strane granice", zatim Obala Bjelokosti...'', kaže Jašarević. Dodaje kako je njegov posao rad u sjedištu WHO-a u Ženevi u kombinaciji s čestim putovanjima po kriznim područjima.

S iskustvom boravka u Siriji prije rata, gdje je živio 1999. godine, i iskustvom života u ratnom Sarajevu, Jašarević kaže kako ga Damask podsjeća na Sarajevo iz 1993. godine, s tim što je opseg borbi oko sirijskog glavnog grada znatno manji.

''Od 2013. sam bio pet puta, uvijek po tri-četiri tjedna, gdje imamo glavni ured u Damasku, podurede u Homsu, Alepu, Latakiji i Kamišliju. Putovao sam kroz Siriju, naravno gdje su nam to dozvolile snage sigurnosti. Na području koje je pod kontrolom vladinih snaga radimo s ministarstvom, dok u ostalim oblastima radimo putem domaćih nevladinih organizacija. Trudimo se provoditi humanitarni princip, što znači da medicinski materijal rasporedimo na cijelo područje bez obzira na to tko kontrolira koje područje'', pojašnjava Jašarević.

Uz opasku kako ne ulazi u političku ocjenu situacije u Siriji, kaže da se sa svih strana vrši propaganda, a ako se sluša samo jedan izvor dobija se pogrešna slika o situaciji u Siriji.

Naglašava da je Sirija imala jak zdravstveni sustav, koji se počeo urušavati od početka sukoba 2011. godine.

''Puno je stručnjaka napustilo zemlju, bolnice su oštećene, brojni domovi zdravlja su zatvoreni, u područjima gdje su najveće borbe djeca nisu cijepljena i dolazi do povremenih epidemija difterije, dječje paralize, ospica. WHO pokušava ''pokriti'', koliko je to moguće, kompletno područje. Svakog mjeseca se u Siriju dopremaju velike količine lijekova kako bi se pokrilo ono što je nekad bila sirijska farmaceutska proizvodnja, koja je smanjena za 70 posto. Uvezujemo liječnike gdje god se nalaze kako bismo mogli dobiti epidemiološku sliku i reagirati brzo. Pokušavamo osposobiti liječnike za ono za šta nisu bili obučeni prije rata. WHO je među glavnim dostavljačima inzulina za dijabetičare, kao i sredstava za kemodijalizu'', opisuje situaciju u Siriji glasnogovornik WHO-a.

Za kritike da je UN, a time i WHO, previše blizak s vladom u Siriji, Jašarević pojašnjava da WHO mora dobiti dozvole za kretanje kako bi poslali medicinsku isporuku preko linija razgraničenja na području koje kontroliraju druge strane, pa se i kompromisi moraju praviti.

''Tako nam npr. sektor sigurnosti vladinih snaga ne dozvoljava prebaciti na suprotnu stranu kiruršku opremu, što je za nas neprihvatljivo jer su preko linije razgraničenja potrebe za kirurškim operacijama čak i veće, zbog vojnih djelovanja. I danas nam se događa da se s kamiona WHO-a skine kirurški materijal i to nas stavlja u tešku moralnu dilemu jer ne možemo uraditi sve što treba. Ali nastavljamo dalje. Nedavno su se oko Deir ez-Zora ponovno pojavili slučajevi dječje paralize, što znači da je virus aktiviran zbog niskog postotka cijepljenja uslijed ratnih djelovanja. Dakle, sad treba pokušati cijepiti što više djece, prebaciti cjepiva tamo gdje su linije fronte, kontrolni punktovi raznih strana, da ne govorim o tome da taj dio Sirije koji kontrolira Islamska država i gdje je pristup gotovo skoro nemoguć'', priča Jašarević.

Na pitanje kako to djeluje iz ljudske, osobne perspektive, odgovara da je, pošto često putuje, stekao brojne prijatelje Sirijce, koje, kako kaže, mi iz BiH možemo bolje razumjeti zbog onoga što smo proživjeli, i da je tamošnja situacija žalosna.

''Od zemlje koja je bila moderna, napredna, da se dođe do sadašnje situacije. Teško je to vidjeti, mada mi u BiH koji smo prošli kroz nešto slično možemo razumjeti kako iz mira dođe do rata. Često me moji sirijski prijatelji pitaju kako je to kad se završi rat, ali, nažalost, kao što smo i mi imali iluziju da će se kad se rat završi sve vratiti na staro, tako se ni u Siriji, nažalost, ništa neće vratiti na staro za dugi niz godina. I to je tragedija tog i mnogih drugih sukoba'', kaže Jašarević.

Na terenu se suočavao s epidemijama ebole, kolere, malarije, virusa... i to je posebnost posla koji radi. Tako se posljednjih dana epidemija ebole pojavila u Kongu, ali su WHO i lokalne zdravstvene institucije uspjele ograničiti širenje virusa. Kolera je prisutna u velikom broju zemalja, posebno teška situacija je u Jemenu, Somaliji, Južnom Sudanu. Epidemija ebole je poprimila velike razmjere u Liberiji, Siera Leoneu, Gvineji u 2014. a prošle godine se dogodio prelazak ZIKA virusa na južnoamerički kontinent.

''Uslijed mutiranja uvijek se pojavljuju novi virusi. Strah nas je sljedeće velike pandemije gripe koja bi mogla biti izazvana novim i nepoznatim virusom influence, ebola je strašna sama po sebi, kolera je, nažalost, endemična u mnogim zemljama, prošle godine je bila velika epidemija žute groznice u Angoli i Kongu. Stoga zagovaramo da zdravstveni sustavi u svakoj zemlji moraju biti dovoljno opremljeni da bi se mogli suprotstaviti dolasku bolesti. A to je upravo nedostajalo Liberiji, Gvineji, Siera Leoneu, prije tri godine i zbog toga je ebola napravila užas. Zemlje s nerazvijenim zdravstvenim sustavom nemaju obučeno zdravstveno osoblje, nemaju infrastrukturu u bolnicama ili domovima zdravlja, gdje se oboljeli mogu smjestiti, provesti dijagnostika, ne postoje kapaciteti na ulazima u zemlju, npr. u zračnim lukama da se dobije dojava o dolasku putnika oboljelog, što je rizik za širenja zaraze'', pojašnjava Jašarević i dodaje da postoji dokument koji obavezuje zemlje, članice WHO-a, da izgrade osnovne kapacitete kako bi se mogle boriti protiv dolaska zaraze, infektivne bolesti.

Nažalost, dosta zemalja to nije uradilo. Stoga WHO promovira ulaganje u zdravstvene kapacitete na državnoj razini, jer se sveobuhvatni razvoj zemlje ne može dogoditi bez jakog zdravstvenog sustava koji će svim stanovnicima pružiti pristup osnovnoj zdravstvenoj zaštiti, prije svega cjepljenju djece, zdravstvenoj skrbi za trudnice i urgentnim medicinskim uslugama, kao i pristup lijekovima.

Dodaje kako iz bosanskohercegovačke perspektive, gdje imamo relativno funkcionalan zdravstveni sustav, to djeluje teško pojmljivo, ali nažalost u mnogim zemljama to ne postoji.

Uloga WHO-a je i pružanje tehničke pomoći na zahtjev zemlje, kakav je bio slučaj prije par godina kada je Južna Koreja, u koju je stigao novi virus, bliskoistočni respiratorni sindrom – MERS, koji je do tada cirkulirao samo na arapskom poluotoku, zatražila pomoć.

''S putovanjima i klimatskim promjenama možemo očekivati da se pojave bolesti koje do tada nisu bile u jednoj regiji. Tako je i Južna Koreja, koja je moderna zemlja, s jakim zdravstvenim sustavom, tražila tehničku pomoć WHO-a jer se nisu dotad sreli s virusom MERS. Poslali smo ekipu naših stručnjaka koji su ranije radili u bolnicama u Džedi i Rijadu na suzbijanju tog virusa'', navodi Jašarević.

Upozorava da će u sljedećih 20 godina veliki problem predstavljati premalo učinkovitih lijekova, jer kako bakterije i virusi mutiraju sve veći broj bolesti postaje otporan na postojeće lijekove.

U kontekstu suzbijanja zaraza je i pitanje osporavanja cijepljenja djece zbog, kako tvrde krugovi protivnika cjepiva, opasnih posljedica po zdravlje djece.

''Žalosno je da smo došli u situaciju da se o ovome razgovara kad je, zahvaljujući cijepljenju djece, prosječna životna dob u prošlom stoljeću naglo skočila i nastavlja rasti: u samo zadnjih 15 godina globalno je porasla za četiri godine. Cjepljenje je postala žrtva svog uspjeha, jer mlađe generacije nisu nikad vidjele nekoga tko je prebolovao dječju paralizu, koja je nekad bila pošast koja je pogađala tisuće djece, a danas imamo desetak slučajeva godišnje i na korak smo do eradikacije virusa dječje paralize zahvaljujući cjepljenju. I velike boginje su iskorijenjene zahvaljujući cjepljenju. I sad ljudi koji nisu nikad vidjeli te bolesti razmišljaju: a zašto bi se mom djetetu "to nešto" ubrizgavalo kad ne postoji ta bolest. To je pogrešno, jer evo što se dogodilo u Siriji, gdje su se ponovno pojavili dječja paraliza, difterija, ospice, koje se pojavljuju i u europskim zemljama. Dovoljno je da postotak cjepljenja protiv ospica padne ispod 95 posto i da onda oslabi grupni imunitet'', precizira Jašarević.

Procjenjuje se da se godišnje izbjegnu dva do tri milijuna smrtnih slučajeva zahvaljujući cjepljenju. Pa ipak svake godine zbog necjepljenja milion i pol djece umre od bolesti za koje postoje cjepiva.

Mišljenjima protiv cjepiva doprinosi i veliki broj kvaziistraživanja, koja su popularizacijom interneta dovela do toga da ne postoji znanstvena kritika.

''Probudimo se ujutro i čitamo najnovije 'znanstveno istraživanje'. A veliki broj takvih istraživanja ili ne postoji ili nisu znanstveno dokazane ili su financirane od nekih interesnih krugova. U WHO-u nastojimo okupiti najbolje stručnjake i utvrditi koja su istraživanja valjana, a koja nisu jer su financirani od određenih lobija. I malo je važećih istraživanja sa znanstvene i etičke strane'', upozorava sagovornik.

Rezimirajući na kraju razgovora neminovnost empatije u poslu koji radi na terenu, kaže kako je teško vidjeti patnju ljudi.

''Sjećam se početka velike epidemije ebole 2014. godine kada sam išao po selima na granici između Gvineje i Siera Leonea, gdje su ljudi umirali, što dovodi do situacije očaja, jer se nisu znali zaštititi. I nemoguće je zaštititi se jer se prenosi dodirom s tekućinama oboljele osobe. Teško je bilo gledati ljude koji krvare, imaju proljev, povraćaju, a ne pomoći im, znajući da će i onaj tko im pomogne biti zaražen, ili ne znajući to. A pomoć nije stizala. Bilo je žalosno i stravično, ljudi se ležali ispred kuća, bolnice u početku nisu bile osposobljene, nitko nije znao što točno raditi'', prisjeća se Jašarević jednog od svojih brojnih suočavanja s masovnim ljudskim patnjama.

Unatoč svim patnjama i nevoljama kojima je očevidac, kaže da se ne bi bavio drugim poslom.

''Čovjek se navikne na ovaj posao, u UN-u smo iz različitih zemalja i kultura, ja imam samo putovnicu BiH. Svi dolazimo sa svojim predznanjem, predkulturom, i to se pomiješa u svakodnevnom poslu. Sam poziv da se odlazi pomagati ljudima ispunjava čovjeka više nego trka za materijalnim stvarima'', završava razgovor za Fenu glasnogovornik Svjetske zdravstvene organizacije Tarik Jašarević, Sarajlija s poslovnom adresom u Ženevi, ali i brojnim na terenu gdje ga humanitarni angažman odvede.

Kopirati
Drag cursor here to close