Mostar, grad koji već desetljećima traži balans između urbanog razvoja i zdravog razuma, ponovno se suočava s paradoksima vlastitih rješenja i neprikosnovene ljudske gluposti. Očigledno mozak, kada ključa na suncu, postaje istopljen, glup i što je najgore – opasan.
I kod nas je uvijek: jučer jedno, danas drugo. U ovom slučaju je bukvalno tako.
Imamo jučerašnju fotografiju semafora i mladice drveta ispred nekadašnjeg hotela Ero, prizor kojem smo se svi radovali jer nam je svima stalo da se radovi završe što prije i da napokon imamo funkcionalne i zelene prometnice.
A onda, već danas, imamo fotografiju istog semafora samo bez mladice koja je krvnički posječena.
Prošlogodišnje vrelo ljeto, koje su mnogi jedva preživjeli, u našim istopljenim mozgovima nije ostavilo nikakvu lekciju. Mostar vapi za hladom, biodiverzitetom koji polako nestaje. Stabla se sijeku nemilice. Novi projekti koji su redom asfaltni i betonski, prekrivaju i ono malo zelenila koje je ostalo.
''Intelektualci'' koji su dobili priliku da biraju, odlučuju i izvode multimilijunske projekte, očigledno nisu svjesni vlastite djece i onih koji će ovaj grad naslijediti. Ovakvi stručnjaci i njihova djela već odavno su prešli iz domene ''incidenti i nepromišljenosti'', u domenu ''zločin protiv prirode i čovječnosti''. Svaki daljnji komentar je suvišan i ovaj članak nije greškom u rubrici ''crna kronika''.
