Rezultati po tagu: Putujte s nama

Mač Ivana Asena II. dug je gotovo koliko i on sam, ali ga svejedno drži jednom rukom, a u drugoj mu carska kruna. Stamen, odlučan, gord, da ga zajedno napadnu NATO i Rusija, ne bi mu mogli odbiti pera.

Možda bi Podvelešci ipak imali dobrog razloga vratiti onu križinu na svoje mjesto i fino ograditi i Humčicu i ostale nekropole?! Kao što su fino ogradili muslimansko groblje pomalo neobičnog imena: harem Krstine…

Dionizu hvala što naiđosmo i na bocu crnog vina visoku jedno tri metra, dovoljnu da se napiju svi naši narodnjaci koji su vino uglavili u svoje čaše lomim ruke mi krvave hitove.

Ovdje su snimane scene i sekvence jedne od najpopularnijih domaćih tv-serija „Priče iz Nepričave“, kao i one o Vuku Karadžiću te  one iz filma „Atoski vrtovi“, a oko vodenice su srneće lako skakutale Milena Dravić i Neda Arnerić.

„Orgulje smrti“ predstavljale su vojnu tajnu najvišeg stupnja, a utvrda s odlično osmišljenom i dobro branjenom opskrbnom platformom, dvije kule, dva bastiona i kapi-kulom smatrana je najtvrđom u Transilvaniji.

Za dvjesta i kusur godina malena sadnica izdžikljala je do visine od 63 metra. Nisam baš mršav, naprotiv, ali se pred sekvojom utješih – šta je moj stomačić naspram njenog opsega od 5,90 metara :)

Na šipčanskom području se, u svima znanoj Dolini tračkih vladara, „trefilo“ najviše svjetski raritetnih tračkih grobnica, a na obližnjoj planini vođena je najvažnija bitka za oslobođenje Bugarske od Osmanlija.

Kuriozitet je i to što je spomenik četnicima u Radijevićima podignut ispred seoske škole koja nosi ime njihova smrtnog neprijatelja, narodnog heroja Momira Pucarevića, čija bista stoji pored škole u Akmačićima.

Kad je Bram Stoker odlučio smjestiti Drakulu baš u ovaj dvorac, sve se okrenulo naglavačke. Bran sada, uglavnom kako bi vidjelo dvorac, godišnje posjeti više od milijun turista, a prihodi se mjere u milijunima eura.

Grci su se pozvali na to da je džamija podignuta na ruševinama nekadašnje crkve. Pitam se, kad bi se kod nas primijenilo to načelo, koliko bi džamija učas nestalo, od bihaćke Fethije, preko srebreničke Bijele, pa do stolačke Čaršijske džamije?!

Izašla je pred goste gola, s ogromnim bakrenim pladnjem iznad glave, punim raznih jela, a kad je došla do Hasan-bega, pustila je da teški pladanj padne pravo na njegovu glavu, poslavši ga pravo na ahiret.

U Opuzenu je njegovim sugrađanima zasmetalo što se iz Stjepana prometnuo u Stevana i što je bio „komunjara“, a u Valjevu što je rođenjem Stjepan i k tomu još Hrvat, pa su mu svi spomenici minirani.

Najljepši komadi proviruju iz sitnih pukotina nastalih mikrokonusnom erozijom; narod ih, pak, naziva đavoljim mlinovima. Šeširdžija iz Visokog bi, da je Racoș u Bosni, bezbeli ustvrdio da su brda sazidali Bosanci iz ledenog doba.

Amfiteatar je jedan je od najstarijih objekata, 2. i 3. stoljeće, a mogao je primiti koliko i solidan nogometni stadion po propisima UEFA-e, u broj – 7.638 gledatelja.

Jest da je mitropolije nestalo nakon što su Turci 1654. na manastirskoj kapiji živa odrali mitropolita Pajsija Kolašinca, ali se, znamo, mnogo što na ovom svijetu samo okreće ukrug, kao ona mala kap u „Slapu“ Dobriše Cesarića. 

Ne tražimo podzemnog bljuvača vatre nego se, ispričavajući se ako smo ih uznemirili, radosno pozdravljamo s duhovima Tračana što nas u prolazu blago dodiruju po ramenima i češkaju po kosi.

Žena je Ružica, s lijeve strane joj je sin Luka, a s desne sin Alija. Luka je, i to se zna, ostao Pejović, kako su mu se prezivali preci, a Alija se, dojučerašnji Risto, preziva Poturak.

U grad su, nakon uspostave K. und K. vlasti u našoj zemlji, stigli i mnogi bosanski i hercegovački muslimani. Tada im je, a pogotovo nakon kemalističke revolucije, 1908., izgledalo da su se napokon skrasili u muslimanskoj državi.

Najpoznatija atrakcija grada su ipak „oči“ na krovovima. Nema na svijetu drugog takvog, ali, koliko god predstavljale atrakciju, djeluju i pomalo jezivo i zastrašujuće – dojam je da neka džinovska stvorenja motre svaki naš korak.

Za pola milenija crkva je „doživjela“ i dane pune sjaja, kad su se oko nje okupljali desetci tisuća vjernika, i dane kad je izgledalo da su i crkva i Voćin aorist i da će svaka možebitna priča o njima počinjati onim „Bilo jednom…“.

Duhan može biti i naš hercegovački, ali je zavičaj „krdže“ bugarski grad Krdžali, smješten u srcu Rodopa, šezdesetak metara od granice s Turskom i isto toliko od granice s Grčkom.

Soba je ujedno i zatvor u kojem bi muža i ženu izvana zaključali čitava dva tjedna: stolić, krevet, jedan tanjur, jedan pribor za jelo i jedna šalica za vodu, to je sve što su imali, a vani nisu dali dok se ne pomire.

Stariji će se sjetiti da je „Sirogojno“ džempere, šalove i rukavice koristile su ne samo „prva drugarica“ Jugoslavije Jovanka Broz već i prve dame SAD-a Barbara Bush i Nancy Reagan, kao i glumačka legenda Liv Ulman