Rezultati po tagu: Putujte s nama

Dr. Vladimir Glavaš je oporučno zapovjedio da stotinu godina nakon njegove smrti ženska noga ne smije kročiti u njegovu kuću! Dabome da se nikad nije oženio, a koja mu je toliko na žulj stala, nikad se neće doznati.

Na listu papira zakačenom na  crkvenoj kapiji velikim je slovima naglašeno „mbyllni deren gjithmone“, dakle „uvijek zatvoriti vrata“, ali ne piše kako ih zatvoriti kad ih je prije toga nemoguće otvoriti.

Kad sam i po čemu/kome prvi put čuo za Belišće? Bilo je ljeto 1976., a ja mali, toliko mali da sam pratio sport. I onda je odjeknuo: mladi Belišćanin Matija Ljubek postao je olimpijski pobjednik!

Središnji dio ukrašen slikom kraljevskog para, ono kad proturiš glavicu kroz rupu… Da bi dvoje, pretpostavimo dečko i djevojka, postali kralj i kraljica, moraju se popeti na dvije žute gajbe „tuzlanskog pilsnera“.

Progonio ga je i AID, ali nije od toga pravio spektakle. I tada su, kao i danas, spektakli i ugroženost, rezervirani samo za jedne. Uhićen je snimajući vehabije u Fahdovoj džamiji u Sarajevu i proglasili su ga unaprijed krivim...

Meni su puno važniji Pero Zubac, Draško Ređep i ostali pjesnici ovjenčani nagradom „Stražilovo“. Brankovi posmrtni ostaci preneseni su ovdje iz Beča i svečano sahranjeni 22. srpnja 1883., na 30. godišnjicu smrti.

Nekad se ovdje, znamo, prostiralo Panonsko more, a onuda kuda danas vijugaju ceste što grle šume Papuka, Psunja i Krndije jurili su – znam da je teško zamisliti – kitovi, morski psi!

Zanimljivo je spomenuti i to da je jedan od „najmlađih“: otkriven je tek  1966., kada je arheolog Vangjel Toçi u sumnjivoj rupčagi „ugledao“ rimski amfiteatar. Da bi započela istraživanja, morale su biti srušene 33 kuće. 

Prije svega petnaestak tisuća godina žeđ su na Pet bunara gasili najstariji Dalmatinac, krstiše ga Šime, i družica mu Lili, paleolitička Venera. Dojadilo im na Dugom otoku pa uplatili jednodnevni izlet na kopno.

Možda u „Malom ritu“, kod krčmara Paje Stanka – rat je ipak davno završen – za istim stolom ugledam narednika Riđeg, buntovnika Vasu i inspektora Šicera kako cjevče hladan špricer.

Po licu, kosi i grudima joj se nahvatala zelenkasta mahovina, oči nestale pod vlasima. Na spomeniku, uz ostalo, mali notni zapis i jedno „Ruhe nun“. I tako Dora već 98 godina odmara u sjeni bagrema i lipa.

Mali Gjergji, kasniji Skenderbeg, preveden je na islam, a vjenčava se u crkvi. Je li se vratio kršćanstvu? Uglavnom je ovdje, gdje sad stojim, stavio prsten na prstenjak 23-godišnje Andronike Arianiti.

Kralj Sigismund se i kasnije više puta javlja s Dobora. U jesen 1408. je  rasturio bosansku vojsku Tvrtka II. i od vratova odvojio 171 zarobljenu plemićku glavu. Sreća njegova pa tada nije bilo Haškog tribunala.

Divlje svinje rove doslovno pred samim ulazom u nekadašnji Titov „skromni dvorčić“. Mogu misliti kako bi ih Tito „šicao“ svojim karabinom, padale bi – kažu da se i takvo što dešavalo – i prije negoli opali :)

U ovdašnjoj školi slova je učio malac koji se zvao Prvoslav Perić. Sad je već striček u zrelim godinama i niko ga više ne oslovljava krsnim imenom nego kao Njegova svetost patrijarh srpski Porfirije.

Među mnogo drugih, izdvaja se i spomenik stradanju nama malo poznatog naroda Čama, koje Albanci, kako stoji u tekstu ispod nogu žene čije su ruke u očaju uzdignute prema nebu, smatraju genocidom.

„Graševina“, „portugizac“, „rizvanac“, „cabernet franc“, „cabernet sauvignon“ i „pinot crni“, svega, dakle, ima, ali je jedno vino posebno – zove se „kitokret“ :) Na etiketi konj i kobila usred parenja!  

Priča o neobičnoj toploj vodi započet će 1823., kada je János Pogány, jedan od najamnika na imanju Batthyányja/Baćana, nakon što je u močvari namakao svoje bolno stopalo, shvatio da je bol nestala.

U porti se družim s Arsenijem III. Čarnojevićem; ovdašnja predaja tvrdi da se, kad je ono 1690. poveo Srbe s Kosova u Ugarsku, zaustavio baš ovdje gdje sad, u debeloj hladovini, pričamo o koječemu.

Bistu je dobio i Indrit Cara, poznatiji pod ratnim imenom Ushtar Kavaja. Dragovoljac za obranu albanstva na Kosovu stigao je iz Londona, a poginuo je posljednjeg dana ožujka 1999. u selu Pecan kod Suve Reke.

Rista Ratkovića su nazvali „sandžačkim Hamletom“, ali su Avda Međedovića počastili još više, promoviravši ga u „Balkanskog Homera“, a laskavu titulu dobio je od harvardskog profesora Milmana Parryja.

Samostan „De Notre Dame”i crkvu sv. Karla Boromejskog komunisti su pretvorili u školu koja danas nosi ime Vuka Karadžića, a Ivan Nepomuk tužno gleda što je ostalo od njegovog nekad brojnog vjerničkog stada.

Franjevac, književnik, prevoditelj i prosvjetitelj fra Gjergj Fishta sasvim je nalik našem fra Grgi Martiću. „Albanski Homer“ se školovao u Kreševu, Kraljevoj Sutjesci i Livnu te prijateljevao s fra Grgom i Kranjčevićem.