Rezultati po tagu: Milo Jukić

Najpoznatija atrakcija grada su ipak „oči“ na krovovima. Nema na svijetu drugog takvog, ali, koliko god predstavljale atrakciju, djeluju i pomalo jezivo i zastrašujuće – dojam je da neka džinovska stvorenja motre svaki naš korak.

Za pola milenija crkva je „doživjela“ i dane pune sjaja, kad su se oko nje okupljali desetci tisuća vjernika, i dane kad je izgledalo da su i crkva i Voćin aorist i da će svaka možebitna priča o njima počinjati onim „Bilo jednom…“.

Duhan može biti i naš hercegovački, ali je zavičaj „krdže“ bugarski grad Krdžali, smješten u srcu Rodopa, šezdesetak metara od granice s Turskom i isto toliko od granice s Grčkom.

Soba je ujedno i zatvor u kojem bi muža i ženu izvana zaključali čitava dva tjedna: stolić, krevet, jedan tanjur, jedan pribor za jelo i jedna šalica za vodu, to je sve što su imali, a vani nisu dali dok se ne pomire.

Stariji će se sjetiti da je „Sirogojno“ džempere, šalove i rukavice koristile su ne samo „prva drugarica“ Jugoslavije Jovanka Broz već i prve dame SAD-a Barbara Bush i Nancy Reagan, kao i glumačka legenda Liv Ulman

Turbe uz Kazanlačku grobnicu pripada Lala Šahin-paši, prvom beglerbegu Rumelije, čovjeku koji je 1388. godine kod Bileće predvodio osmanske trupe u napadu na Tvrtkovo kraljevstvo.

Nakon što ga je 1345. godine osvojio srpski car Dušan, postat će njegova prijestolnica, a on će se na Božić iste godine okruniti za kralja Srba i Grka, donijevši ovdje i svoj znameniti zakonik.

Šta povezuje petoricu spomenutih? Svi su rođeni u gradiću najkraćeg imena na našim stranama, pa i u svijetu, jer ne znam da igdje postoji jednoslovni toponim, ili u nekom od njegovih 37 sela.

Kazna za trubača, ako bi propustio zatrubiti ili se usudio puhnuti u trubu 'nako, bilo je bacanje s nekog od tornjeva visokih 68,5 metara. Kako se ono kaže: stisni pa pisni :) Otud i naziv Trubačka kula

Freske su toliko nabijene umjetnošću, ali i nečim što bih nazvao spoznajnošću, pa bi se ovdje ateistu moglo omaknuti da povjeruje, a vjerniku da mu sve dotadašnje postane besmisleno.

Najstarija od Drinskih mučenica, sestra Berchmana, ubijena je prije nego su ostale dovedene u Goražde, dok su ostale četiri, sačuvavši čast, u smrt otišle s prozora škole u kojoj su bile zatočene.

Umjesto da ga sruše, Dražini štovatelji su 2003. godine pedesetak metara od Spomenika Revoluciji postavili njegov kip. „Đenerale večno ti hvala“, stoji na ploči pod Dražinim nogama.

Hej, 24.000 ljudi nabiti na kolac! Uz zanimanja tesara, zidara, kovača… bilo je i zanimanje kvalificirani nabijač ljudi na kolac. Ko se pokaže, a usto sakupi staža, dobiva diplomu VKV nabijača na kolac.

Krvnik prezimenom Mohr večer prije pogubljenja se, kaže predaja, kad je saznao čije glave treba odvojiti od ramena, opako zapio. Onog jutra kad su ih izveli iz kule da ih pogube gušio se od mamurluka.

Bit će da je do mene, ali bih između mogućnosti da mi neko plati deset dana koje ću provesti u središtu Zlatibora i druge, da ja platim, ali da ih ne provedem ovdje, bez imalo krzmanja izabrao ovu drugu.

Mică u rumunjskom znači Mala, a Șeica bi se mogla prevesti kao „dražesna, ljepuškasta, slatka djevojka“, možda čak dolazi od naše riječi seka. I onda me neko pita gdje sam to bio?! E, pa, u Slatkoj Maloj :)

Kad znam da je prosječna nadmorska visina općine iznad 1000 metara meni je veliko čudo da je danas onako kako jest: dovoljno je reći Pešter i za sekundu se smrzneš.

Monasi su, prije bijega pred dvjema vojskama od kojih Srbe nije voljela nijedna, sakrili i posmtrne ostatke kraljice Jelene Anžujske, i to tako dobro da ni do dandanas nisu nađeni.

Svoje "ukrase", prilično nemaštovite, posijali su po zidovima oni sa sprejom u rukama. "Cigansko je pravo lice kukavice i ubice", tvrdi jedan. Pada mi na um završetak našeg najboljeg filma, "Ko to tamo peva".

Spomenut ću i podatak da Juraj Srijemac, Zapoljin tajnik, zapisuje u svojoj kronici kako je Zapolja Hrvat iz Bosne, iz istoimenog mjesta. Voljeli bismo da je bio u pravu, ali u Bosni mjesta s tim nazivom nema.

Ne treba puno pomalo morbidne mašte da se zamisli kako se nadlaktica nekog Đorđa iz Ćelija zalijepila za vratne pršljenove nekog Wolfganga iz Beča. Jedan drugom bili na nišanu, ali će svejedno zagrljeni u vječnost.

Još samo tri osobe se ovdje izjašnjavaju Nijemcima pa nije čudno da nas ispred njemačke luteranske crkve dočekuje Rumunj pravoslavac Mircea Raviou. Povremeno ga, doznat ću, mijenja jedan Mađar katolik.

To je Janko Sibinjanin iz narodnih pjesama, otac slavnog Matije Korvina, za kršćane i hrišćane najveći onodobni borac protiv Osmanlija, onaj što, pozvan od Sigmunda da brani Beograd, pjeva o „sječenju Turčina poganih“.