Rezultati po tagu: Putujte s nama

Bečko Društvo ljubitelja glazbe posjedovalo je Haydnovu glavu sve do 1954., kad ju je, nakon višedesetljetnih peripetija, predalo Esterházyjima, a oni je dodali Maestrovom trupu u ajzenštatskom mauzoleju.

Druga, važnija poruka, koja kazuje mnogo više, glasi: Ćeraćemo se još to je jedino što možemo! Ovdje uskličnik ne fali, samo zarez, a ko će koga ćerati, to bezbeli znaju oni koji su poruku uputili i oni kojima je upućena.

Imalo bi se šta pisati o vedešinskim Hrvatima, o tome, recimo, kako su se, kad im iz biskupije dodijele svećenika Mađara, koji ne zna njihov jezik, laćali štapova i doslovno ga, čim bi došao, otjerali iz župnog dvora.

Posebna je, kao najmanja pravoslavna u gradu, a i po tome što su u njoj kršteni sinovi Alberta Einsteina i Mileve Marić, Eduard i Albert, Nikolajevska crkva, nekad hram rezerviran za Grke i Cincare.

Na nišanu, na što su davno ukazali Mehmed Mujezinović i Evangelos Dimitrijević, stoji da je rahmetlija umro 1561./62., dakle u drugoj polovici 16. stoljeća. Kako je onda 1448. mogao izgraditi džamiju u Ustikolini?

Kako ključara nema, nalazim samo fotografiju s neta: Mitra u perzijskoj haljini gura bika prema zemlji, zabijajući mu bodež u vrat. Krv hvataju pas i zmija, a testise sirotog bika svojim škarama stiska opaki škorpion. 

Na zgradi Sveučilišne knjižnice stoji spomen-ploča koja kaže da se tu nalaze orijentalni rukopisi koje je – pazi sad! – donirao Safvet-beg Bašagić! E, Safvet-beže, đe me nađe, mašala! :)

Lajos Kossuth je, pretpostavljam, oštro odbio najloniranje, tȁ on je borac, nije mamina pekmeza, baš kao ni kolega mu Sándor Petőfi, ovdje izvajan pjesničko-đilkoški; najrealnije, ipak je poginuo sa svega 26 godina.

Ako radiš za medije i još želiš snimati, trebaš iskeširati leka otprilike koliko ukupno treba za Eiffelov toranj, Sikstinsku kapelu, Aja Sofiju i Britanski muzej. „Gospodine“, gleda me direktor prodorno, „ipak je ovo Bylis!“

Na križanju Neumanove ulice i Europske avenije jedan Osječanin, a naš. Kako, ko? Pa Ćiro Truhelka. Je l' de da je suvišno nabrajati šta je sve napravio i gdje je sve kopao po Bosni, a, bome, i po Hercegovini?

Orsolyju teško da je iko išta pitao, a Tamás se nije nimalo bunio: em će u miraz dobiti omanji dvorac, em će mu se – Orsolya je imala svega 14 godina - u krevetu naći „piletina“.

Da skratim opis: dvorac je često uspoređivan s bečkim Schönbrunnom, nije tek tako „na sijelo“ Esterházyjima jednom došla čak i Marija Terezija, a poslije toga je suvišno bilo što dodati.

Nisam, međutim, svratio do crkve ni zbog čega od navedenog već zbog toga što – pazi sad! – jedina na svijetu koja ima porcelanski prozor! Prikazuje svetu Elizabetu Ugarsku, kćerku hrvatsko-ugarskog kralja Andrije II.

U središtu primjećujem još zgradu glazbene škole, pored nje iz saksija – nije mala stvar – rastu note, a najljepši detalj je spomeničić podignut Romima u povodu 5. studenog, Svjetskog dana romskog jezika.

Đipaju Albanci, đipaju Turci, a i jadni konji, njih mi uvijek žao, u ono doba se konji nisu bavili politikom :) Krv samo što se ne cijedi sa zidova, kotrljaju se glave nizbrdicom k'o neobrane jabuke u kasnu jesen…

Schlesingeri su u imanju uživali do izbijanja Drugog svjetskog rata, kad procjenjuju da je – bili su Židovi – bolje sačuvati glavu bez dvorca nego dvorac bez glave. „Narodna“ vlast je 1945. dvorce proglasila svojim.

Jovan Nenad je ustvari samozvani car, vođa plaćeničke čete, koji je iskoristio bezvlašće u Vojvodini nakon Mohačke bitke pa sebi skovao tron i krunu. Carstvo mu nije potrajalo, pomeo ga i obezglavio Ivan Zapolja.

Oni koji su pozorno pročitali knjige Ivane Brlić-Mažuranić sjetit će se priče „Bratac Jaglenac i sestrica Rutvica“, u kojoj princ Relja, kako bi spasio Rutvicu i Jaglenca, ubija Zmaja ognjenog.

Smatra se da je u Haršanjskoj bitci oko 8.000 do 10.000 osmanskih vojnika zauvijek ostalo đubriti plodno polje ispod Vilanja, a niko ne zna koliko ih je, bježeći, na ahiret otplovilo niz Karašicu i Dravu.

Rušile vile noću što se sazida danju, sve dok tajkun što je keširao dukate za gradnju ne razape mrežu i u nju uhvati najljepšu vilu koja se, jasno, zvala Ružica. Zaplele joj se vlasi i mrežu, a tajkun je dao zazidati u temelje kule.

Mladi derviši s pristojne udaljenosti svako malo pogledaju prema meni, a iz očiju im jasno čitam: Ma da ovaj s foto-aparatom – bezbeli da je kjafir, a čak i ako nije – u cipelama ne zagazi u turbe, neuzubillah?!

Ovdje je, dakle, u Ladimirevcima, rođen Fabijan Šovagović, učitelj Andro iz „Predstave Hamleta u Mrduši Donjoj“, Matijević iz „Događaja“, Ante iz „Lisica“, nezaboravni did Kikaš iz „Prosjaka i sinova“…

Džamiju je dao sagraditi čova s naših strana, Malkoč-beg, neustrašivi osmanski vojskovođa, rođen, ako je vjerovati Safvet-begu Bašagiću, u Rami, u selu Duge, pa se nerijetko navodi s priimenkom Dugalić.