Rezultati po tagu: Milo Jukić

Plemićka obitelj Erdödy zauzima, pak, doslovno mnogo više prostora, makar je puno starija od Mačeka. Po njima se, naime, naziva ogromni dvorac, najstarija građevina u Jastrebarskom

Na trsteničkom području cvjeta i seoski turizam. Po Bosni i Hercegovini je takav vid turističke privrede malo gdje zaživio, sve je još u povojima, a Srbija je neka sasvim druga priča.

Odlučujem kleknuti i na ispovijed, ali ipak odustajem: bit će bolje da ja to, mislim sve te svoje grijehe, fino napišem, da šta ne zaboravim, pa ću onda u klečeći položaj. Nije da ima bog zna šta, al' eto, za svaki slučaj :)

Glupo bi – to je jedini odgovarajući izraz – bilo opisivati prebogati pećinski nakit: zaigrali se vodeni duhovi podzemlja, pećinu je, naime, izdubila voda, pa izgubili mjeru.

Siguran sam da ima onih koji su se sad zapitali: Ma šta je ovo, putopiščić u kojem se navodi čega sve nema u njemu?! Pa šta je onda ostalo, nije Rogatica Pariz? Nije, nije, ali je ipak ostalo mnogo, i za ovaj, a i za neki naredni putopiščić.

Posebna priča je „Teatar Oz“, najmanje kazalište na svijetu, tako barem kažu njegovi osnivači Anton Železnik i Mihaela Sirotnjak Železnik.

Nisu se navedene i slične stvari dešavale samo meni, znam još barem deset priča kolega, ali tad niko od toga nije pravio vatromet.

Gornji Milanovac je preskočio sve te faze – naprosto je odmah napravljena čaršija, gradić, nešto slično kao što su u Bosni prije malo više od pola stoljeća utemeljeni Novi Travnik ili Milići kod Vlasenice.

Sveti Martin je inače glavni u Rottenburgu, u kojem, za razliku od okolnih, pogotovo sjevernih krajeva, prevladava katoličanstvo. Grad je, naime, ponovno osnovan, ako se tako može reći, 1280., mada se u dokumentima spominje šest godina prije toga.

Nema dana da se uza zidine tvrđave ne parkira barem nekoliko autobusa, a tako je i danas. Svana djeluje nekako pusto, kao da unutra nema života, sve dok iz ponutrice ne pokulja čopor nestašne dječurlije koju dvije učiteljice uzalud pokušavaju utjerat

Da je opstala Jugoslavija, ko zna, možda bi Kraljevo ponovno postalo Rankovićevo, budući da je to ime dokinuto nakon odluke najviših partijskih tijela da se imena gradovima ne daju po živim ljudima.

Promjena u odnosu na vrijeme prije godinu dana odmah mi upada u oči: lani je nasred dvorišta stajala masivna, gotovo dvometarska glava Gaja Julija Cezara, a sad je na postamentu samo struk snijegom zametene imele.

I Čija je Sutorina? Među 622 stanovnika najviše je po posljednjem popisu Srba, više od dvije trećine, a nije u Srbiji, Crnogoraca svega oko petine, a pripada Crnoj Gori. Hrvata pet, ali oni se za Sutorinu ni ne jagme, a Bošnjaka ili Muslimana nema.

Ima, naravno, u Srbiji i starijih banja od Vrnjačke, ali se baš sve ne mogu pohvaliti da su bile banje i u rimsko doba. Vrnjačka jest, a ovdje se na takve dokaze, rimski bazen punjen toplom mineralnom vodom, naišlo tijekom kaptiranja izvora 1924. god

Prvog dana boravka u Nürtingenu nisam vidio baš sve što se može. Evo, recimo, toranj crkve svetog Lovre za posjetitelje se otvara jednom u 14 dana, a taj dan kad je otvoren je baš za mog drugog dolaska

Zrinski je sa oko 2500 vojnika više od mjesec dana branio utvrdu koju je napadalo 20 puta više Osmanlija. Na kraju su od Osmanlija otkupljena samo četvorica zarobljenika, svi ostali branitelji su izginuli.

Ovo ne znači da Požege nije bilo prije 1832. Naprotiv, spominje je i Evlija Čelebija 1663. godine, kada kaže da je to „lijepa kasaba, vrlo razvijena i krasna“.

Slabi snijeg jutros je poškropio čitavo područje pa je slika ispred ulaza u, ispostavit će se, nekadašnji utvrđeni grad, gotovo idilična.

Labin je nalik brojnim drugim istarskim gradićima, a da napravim dobru fotografiju, smeta mi visoki mrežasti stup za struju i još koješta, pa ću se dobro našetati dok nađem pravi kut za najbolju moguću kompoziciju.

Kažu da je sve počelo spontano, sa svega četiri orkestra, i da niko ni u najsmjelijoj mašti nije mogao zamisliti u što će se sve pretvoriti. Možda jedino veliki pjesnik Branko Radičević...

Fužine su sjedište općine, ali po broju stanovnika su tek malo veće od Liča, pa se u gradiću ni nema nešto posebno vidjeti

Calw se, naime, itekako ima čime ponositi, jer je u gradiću rođen jedan od najvećih književnika svih vremena, nobelovac Hermann Hesse.

Na Skulovu vodenicu sam naišao slučajno (i nimalo mi nije žao!), a cilj mi je ustvari crkva svetog Jovana Krstitelja. Znam da sam ponekad dosadan sa crkvama, ima ih na sve strane i često ih nema smisla zaobići.