Rezultati po tagu: Boris Čerkuč

Izmjena nekih naziva ulica u Mostaru eventualno može biti politička ili tomu slična zadovoljština, ali pravi napredak doći će onog trenutka kada se uvede opći red i u nazive i u numeraciju, gdje godinama u gradu vlada opći kaos.

Jesmo li opet izvisili na vratima EU zato što nas mrze, što nas je opet zajeb'o sudija, ili što smo tek pitom pas avlijaner pred vratima, koji nit' laje, nit' ujeda, a nit je za uvest' u kuću?

Začuđujuća je temeljitost kojom je i ovaj put opet sve vraćeno na početak, na šablon. Sve drugo me zapravo uopće ne čudi. Osim, možda, činjenice da nekoć nije bilo ovako. A moglo je biti.

Navučeni na politiku zapravo i ne kužimo da smo postali Gollumi. Znamo da nas ubija, ali i dalje ne damo da nam uzmu ono zašto se odavno nismo ni pitali je li vrijedno?

U zadnje vrijeme kad vidim nekoga da prelazi cestu na zebri, prvo pogledam nosi li pametni sat. Kad brojiš korake, uvijek ideš okolo, zaobilaznim putem. A zebra je, znamo već, svakom Mostarcu vazda bila duža ruta.

Nekoć davno, ne pamtim od koga, čuo sam izreku kako je čovjeku puno lakše kad su kriva nebesa, a ne ljudi, od krvi i mesa. I ta izreka mi se vraća, s vremena na vrijeme, k'o bumerang, točno da pogodi uvijek na pravo mjesto.

Nekoć su ferijalci govorili – upoznaj domovinu da bi je više volio! Koliko predrasuđujemo, koliko (ne) znamo ovu zemlju, njene ljude, koliko (ne) putujemo – toliko se i volimo!

Često kažem kako nemamo nikakvu strategiju, ali ipak se tu i tamo pojavi neka, poput mostarske Strategije razvoja 2022-2027 od neki dan. Imamo i mi konačno, nakon dugo vremena, opet Prvu petoljetku!

Boris Čerkuč poznat je u kako u Mostaru, tako i šire, kao radijski novinar, moderator, kolumnist, komentator... ali je ujedno uspješan kao poduzetnik u branši koja nema dodirnih točaka s medijima.

Teško je u Mostaru biti Mostarac. Izvalio je tu rečenicu naizgled ničim izazvan jedne tople mostarske večeri Zoran Kostić – Cane. Stari Partibrejker znao je kako se iza svjetala ovog grada vješto krije lokalni mrak.

Jedino mi je u svemu utjeha što nas je minula serija potresa učinila boljim i odgovornijim ljudima. Kao što nas je, ustalom, takvima učinila i pandemija koronavirusa.

Stara klingonška poslovica kaže kako si dugovječan sve dok slučajno ne upoznaš nekoga tko može živjeti pet puta dulje od tebe. Može se primijeniti i kod nas.

Iako se politika i dalje trudi opstati kao tema broj jedan u ovoj zemlji, čini se kako je inflacija ipak ovih zadnjih tjedana odnijela prevagu. Gle čuda, svima nam je ona zajednički problem!

Bude ti drago kad se nešto u gradu ''picne'', ali ne možeš biti baš, ono, pravo sretan kad to nismo ''picnuli'' radi sebe, nego radi gostiju

Kiša je došla sporo, ali ipak je stigla. Samo da bi još jednom sprala naš veliki problem. Ne, on nije gore gdje mislite, nego je on svuda oko nas. I u vama.

Sve dok ljudi drže sjećanje na fine stvari ima nade da ćemo jednog dana i mi opet biti fini. I opet imati neki drugi smisao.

Iznenadilo bi vas kada bi zbilja znali koliko ljudi potajno navija za rat. No, vjerujem kako bi vas iznenadilo i koliko ljudi je zbilja za njega spremno.

Petnaest dana nakon već se osjećate bolje, a nije vam trebao ni jod, ni vreća brašna, a ne brine vas ni što vam je gorivo na rezervi. A pogotovo vas ne sekira još uvijek otvorena mogućnost Trećeg svjetskog rata. Zar ne?

Postojala je neka tiha nada kako će, čim popusti presing korone, svijet postati bolje mjesto. Ako ne svijet, onda barem ovo malo naše sirotinje. Naravno, nismo mi te sreće.

Pišem ovo s nadom da će danas, dok počinje sranje u Ukrajini, netko pronaći vremena pročitati i kolumnu koja govori o jednom upokojenom ratu, kojega svako malo najavljuju da će se kao zombi ustati i ugristi preostali život u zemlji

Kad god čujem da nam, nakon toliko godina, netko još želi pomoći, donirati, udijeliti, obuzme me snažan osjećaj stida i neka čudna tuga. Pogotovo jer ovdje, u osnovi, nemamo ništa protiv.

Čišćenje sobe se može raditi na dva načina – temeljito, s bolnim rezovima i bacanjem pola života u kontejner – ili na drugi način, strateškim fejkanjem, samo da zamažeš oči gostima.