Buntovnik s dva lica

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Iz današnje perspektive se možemo zapitati, što bi bilo da se on nije pojavio u toj utakmici. Jer Zapadna Njemačka je do tog trenutka već imala jedan poraz, dok je Jugoslavija igrala dobro. Možda ne onako kako je trebala jer je stvarno imala jaku momčad, ali nekako i do tog trenutka stvari se razvijale u dobrom pravcu. Usprkos "Čiči" Miljaniću koji je pravio svoje trenerske eskapade ostavljajući na klupi Bajevića, Kulju Vladića, Šurjaka, Iliju Petkovića, gurajući na teren Popovidu, Karasija, Aćimovića.

Gol protiv Jugoslavije

Sve što je trebalo reprezentaciji Jugoslavije, jeste da preživi Zapadnu Njemačku, ne izgubi, a onda traži svoju šansu protiv Švedske i Poljske. I nisu se stvari uopće razvijale loše. Činilo se kako oštrica njemačkog napada Herzog - Müller - Hölzenbein polako tupi, ali onda je došla 39. minuta i jedan od najboljih golova koje će svijet nogometa vidjeti tada.

Raketa s trideset metara koju je ispalio nitko drugi do jedan bek, Paul Breitner koji je možda u tom trenutku od svih bekova na svjetskom prvenstvu imao najjači udarac. Top u nozi. Zapadna Njemačka je slavila u toj utakmici 2:0, Jugoslavija je izgubila sve tri, domaćini su se okitili naslovom svjetskih prvaka, Breitner je u finalu zabio i penal. Pored toliko igrača, napadača, sjajnih veznjaka, Breitner se izborio sa svoj status. Kao lijevi bek. Ne samo po vokaciji lijevi, ako znate o čemu mislim.

Paul je "crveni"

U to vrijeme Paul je nekako u Njemačkoj bio simbol onih drugih. Studenata koji demonstriraju i koji se često tuku s policijom, radničke klase. 1968. godina je u cijelom svijetu poznata kao godina revolucija. I u Njemačkoj je postala svojevrsnim simbolom za otpor jedne nove generacije, koja je zemlju uvela u moderno doba 20. stoljeća.

Mladi u Zapadnoj Njemačkoj su izišli na ulice sa zahtjevima za promjenom društva. Nisu bili zadovoljni kapitalističkim načinom društvenog uređenja. Prvi pravi studentski otpori u Njemačkoj su se rasplamsali već u lipnju 1967. Tada je, naime, studenta Benna Ohnesorga u Berlinu ubio policajac za vrijeme demonstracija. Paul nije protestirao, ali je već tada bio označen kao "crveni". I to nije skrivao.

"Che Guevara je imao veliki utjecaj na mene, još kao mladog momka s nekih 16 godina. To je bila veoma važna faza mog razvoja. Sjećam se kada sam sa 17 godina debitirao za reprezentaciju, umjesto čestitki za dobru partiju, dobio sam naredbu da se ošišam. To je bio početak burnog odnosa s ljudima u savezu. Obrazovan sam da postavljam pitanja... Kada sam počeo 1970. godine, nogometaši su morali da rade sve što su im rekli menadžeri i treneri. Niko nije pitao "zašto" ili rekao "ne". Došlo je do revolucije u glavama studenata i ja sam se osjećao kao dio njih. I tako su me zanimale ideje Mao Ce Tunga i Che Guevare", govorio je Paul koji 1970. godine potpisuje za Bayern.

Izbjegavao služenje vojske 

Onda je stigao poziv u vojsku. Koju nije želio služiti. Breitner je odbijao pjevati himnu uoči utakmica tvrdeći da mu je to dosadno, a pravi skandal je izazvao kad je na jedan trening reprezentacije donio "Crvenu knjižicu" Mao Ce Tunga.

"Stanovao sam u to vrijeme s Ulijem Hoenessom. Jednom prilikom je došla vojna policija na vrata, negdje oko dva ujutro. Uli ih je uspio zadržati, ja sam se skrivao u podrumu, jedan, dva, tri nekoliko dana, sve dok moja slika nije završila na potjernici. Morao sam se javiti da me ne uhapse", pričao je jednom prilikom Paul koji će te godine uglavnom vikendom biti vojarni dok su njegovi suigrači igrali utakmice.

Ide na beka

Tek u veljači 1971. godine, Paul će obući dres Bayerna, prije nego što će doživjeti još jednu promjenu. Službeno će završiti na beku jer je to od njega tražio Udo Lattek koji je bio u deficitu s defenzivcima uoči utakmice protiv Hannovera. I tako će "Crveni Paul" postati zvanično bek koji s Bayernom uzima prvo Kup, pa tri naslova prvaka zaredom, te titulu prvaka Europe. S reprezentacijom u kratkom periodu je prvak Europe, pa svjetski. Usput nekako živcira čelnike Bayerna i saveza svojim izjavama i slikama.

"Bundesliga je veliki posao. Skoro sve se vrti oko novca. Nema mjesta za socijalizam"...

Jednom prilikom se slikao kako sjedi na fotelji i čita kopiju Peking Reviewa s posterima predsjednika Maoa i Che Guevare na zidu iza njega. Drugom prilikom je bio gol pored bazena, pa su stigle velike kritike kako čelnika saveza, Bayerna, nakon čega je stigao odgovor:

"Ovaj usrani klub ne može čak ni titulu proslaviti kako treba."

Odlazi u Francov Real?

U tijeku Svjetskog prvenstva tražio je od kapetana Beckenbauera povećanje bonusa za sve igrače koji su osvojili naslov, posvađao se s čelnicima saveza te je napustio ne samo reprezentaciju. Napustio je i Bayern pa se skrasio u Realu. Kasnije će pričati o tome kako je presretan što napušta Bayern gdje je imao samo jednog prijatelja i kako mu je žao što u Madrid neće povesti svoje automobile koje je uredno kupovao.

Već tu će se početi voditi polemike, činilo se da su mnogi njegovi ljevičarski stavovi splasnuli, jer se činilo da je Breitner sve više cijenio kapitalističke povlastice koje su dolazile sa statusom velike zvijezde. Posebno jer je potpisao za Real Madrid. Uz to došle su i reklame, za McDonalds i neke druge kompanije.

"Otišao sam iz Njemačke u Španjolsku jer sam duboko u sebi želio da igram za Real.Bio je to san. Osim toga, želio sam da idem dalje i proširim svoje iskustvo ne samo u životu, već i na terenu".

"Ja sam pregovarao o njegovom ugovoru", kaže Netzer, "Paul mi je slijepo vjerovao."

Međutim, prije Breitnerova potpisa, Netzer je pozvan u stan Santiaga Bernabeua, šefa Reala. "Moji se direktori bune. Kažu da je Breitner maoist (u Španjolskoj su u to vrijeme fašisti još vladali). I još gore: obožava komuniste Ho Chi Minha", požalio mu se predsjednik. "Stavio bih ruku u vatru da nije komunist", rekao je Netzer. Bernabeu je pitao: "Jamčite li to?" "Da", rekao je Netzer - s pomalo mučnim osjećajem.

Mijenja se i Paul

S Realom je uzeo tri trofeja, dva naslova prvaka, jedan kup. Trenirao ga je Miljanić, igrao je zajedno sa Netzerom. Na kraju sezone 1976-77 supruga je rekla, vraćamo se kući, a jedini klub koji je bio spreman platiti onoliko koliko traži Paul je Eintracht Braunschweiga. Radilo se o 1.6 milijuna maraka odštete, dok je plata Breitneru bila u to vrijeme 400.000 maraka

U ljeto 1978. vratio se u tim Bayerna koji su ponovo prvaci naredne dvije sezone. Na jednoj od utakmica protiv HSV-a je nosio mikrofon ispod dresa za potrebe dokumentarca. S Karl-Heinzom Rummeniggeom je tvorio ubojiti dvojac prepoznatljiv kao
Breitnigge. Istovremeno, što je bilo više novca, Paul je bio nervozniji jer se morao pravdati na osnovu komentara koje je davao u mladosti.

"Ja sam samo momak koji će uvijek priznati svoje greške iz prošlosti. Mene nitko ne poznaje i nitko nije u poziciji da mi sudi" rekao je 1979. godine. Naravno da je propustio Svjetsko u Argentini, ali je ponovo nastupio u Španjolskoj.

Obrijao bradu za lovu

U reprezentaciju se vratio za Svjetsko prvenstvo na poziv Juppa Derwalla, ali je opet izazvao velike polemike, jer je za potrebe reklame obrijao prepoznatljivu bradu za 150.000 maraka. Sada više nije bio onaj "Crveni Paul" kojeg su navijali često osuđivali
zbog radikalizma i revolucionarnog stava, kao i zbog sklonosti da često polemizira o političkim i društvenim pitanjima.

Međutim, nakon Reala se očito Paul promijenio. Pomogao je reprezentaciji da izbori finale Svjetskog, zabio je gol u finalu protiv Italije te je postao jedan od četiri igrača koji su bili strijelci na dva mundijalska finala.

"Svi smo bili preumorni, svi smo patili od umora i jednostavno nismo mogli da pratimo Talijane. Nakon što su Talijani poveli, više se nismo mogli probuditi. Nedostajalo nam je snage da prebacimo brzinu ili dvije".

Nekoliko tjedana kasnije se zvanično povlači iz reprezentacije. Definitivno je kopačke o klin objesio 1983. godine. Pet godina poslije je na čitavih 17 sati bio izbornik reprezentacije.

Uvijek je bio čudan

Do sredine 1990-ih, Paul Breitner je bio daleko od slobodoumne, ljevičarske i buntovne duše koju je pokazivao u mladosti. Svijet se također promijenio. Kontrakultura je postala popularna kultura, Amerikanci su napustili Vijetnam, pao je Berlinski zid, raspao se Sovjetski Savez, predsjednik Mao Che Guevara su odavno mrtvi, a Crveni Paul se obogatio.

Mnogi će reći da se preko noći promijenio, da je postao izdajnik, osoba koja je pljunula na sve iza čega je stajao, ideale iz sedamdesetih godina. Međutim, Paul je bio takav. Nije ga interesiralo ono što se priča okolo. Ono što se pričalo o njemu nekada i što se pričalo kasnije. Sjajan nogometaš, ali i čudan karakter. Neuhvatljiv za mnoge. Na terenu, ali i van njega.