Mostarske mažoretkinje slave 30 godina: Od podruma mostarskih vrtića do europskog zlata

Prije 30 godina sve je počelo gotovo slučajno, kao dječja igra i ideja koja tada nije imala velike planove. Danas su Mostarske mažoretkinje jedan od prepoznatljivih simbola grada, generacijska priča kroz koju su prošle brojne djevojčice, djevojke i žene, noseći boje Mostara na natjecanjima, svečanostima i događajima koji su obilježili povijest grada.

O tome kako je nastao pokret koji je u Bosni i Hercegovini otvorio put mažoret plesu, kako su se gradili identitet, disciplina, zajedništvo i prepoznatljivo mostarsko žuto sunce, razgovarali smo s osnivačicom i voditeljicom Mostarskih mažoretkinja Anjom Puhalo Nikolić.

U razgovoru za Bljesak.info prisjetila se početaka u podrumskim prostorijama Dječjih vrtića Mostar, prvih nastupa, europskih natjecanja, ali i svega onoga što publika najčešće ne vidi, sati pripreme, odricanja, podrške obitelji i ljubavi utkane u tri desetljeća rada.

Velikih 30 godina rada i djelovanja Mostarske mažoretkinje obilježit će u nedjelju, 14. lipnja 2026. godine, u Hrvatskom domu herceg Stjepan Kosača plesno-glazbenim koncertom kroz koji će publici predstaviti retrospektivu svoga rada.

Program je zamišljen kao plesni vremeplov kroz povijest mažoret plesa i razvoj Mostarskih mažoretkinja. Predstavit će se svi timovi, od najmlađih do najstarijih, s točkama koje su obilježile ovu sezonu, ali i nastupima koji će pokazati kako se mažoret ples mijenjao i razvijao kroz vrijeme.

Bljesak.info: Sjećate li se trenutka kada ste prvi put osjetili da mažoret ples u Mostaru može prerasti u nešto veliko?

Puhalo - Nikolić: Nije postojao neki specifičan trenutak, upravo zato što je sve počelo spontano. Kada smo se, možemo reći, igrale mažoretkinja, nismo ni slutile da će ta igra prerasti u tradiciju, u nešto veliko i prepoznatljivo. Naš brend razvijao se potpuno spontano, bez razmišljanja o budućnosti, barem iz moje perspektive.

Trenutak kada je sve počelo prerastati u nešto ozbiljnije bio je onda kada nas je prepoznala struka i kada smo krenule na natjecanja. Prvo europsko natjecanje bilo je 1999. godine, gdje smo već na početku pokazale da smo perspektivan tim. Na tom natjecanju bile smo 12. od ukupno 30 ekipa, a zatim smo se iz godine u godinu približavale vrhu i nakon samo par godine osvojile prvo europsko zlato.

Foto: Osobna arhiva / Prvo europsko zlato 2003. godine

Bljesak.info: Mostarske mažoretkinje su začetnice mažoret plesa u Bosni i Hercegovini. Jeste li tada bili svjesni kako stvarate nešto što će ispisati povijest i otvoriti put i drugima?

Puhalo - Nikolić: To je bilo vrijeme bez društvenih mreža i velike medijske eksponiranosti, pa je put do toga da i drugi gradovi prepoznaju mažoretkinje išao postupno, kroz nastupe na kojima su nas mogli vidjeti ljudi iz cijele BiH.

Budući da tada gotovo nitko nije bio obučen niti je znao što mažoretkinje zapravo rade, a mi smo bile svjesne da svrha nije biti jedini tim u državi, krenule smo se otvarati prema drugima. Brojne timove nismo samo trenirale, nego smo pomogle i u njihovu osnivanju. Bilo ih je mnogo: Široki Brijeg, Grude, Posušje, Imotski, Busovača, Bugojno, Sarajevo, Tomislavgrad, Ljubuški, Kiseljak i drugi.

Tada nismo bile svjesne da ispisujemo povijest. Vodila nas je želja da ono što imamo mi dobiju i drugi. S vremenom su se mažoretkinje u tim sredinama počele razvijati samostalno, uz svoje trenerice, trenere i voditelje koji su preuzeli tu ulogu.

Foto: Osobna arhiva / Mažoretkinje Mostara, Čapljine, Gruda i Župe Dubrovačke

Bljesak.info: Kako je Mostar prihvatio mažoretkinje u prvim godinama, što je bilo najteže objasniti ljudima kada se mažoret ples tek pojavio ovdje?

Puhalo - Nikolić: Početak nije bio lagan. Imale smo vrlo malo nastupa, a trenirale smo u podrumskim prostorijama Dječjih vrtića Mostar. Prvi nastupi, 1995. i 1996. godine, uglavnom su bili povezani upravo s tom ustanovom, gdje smo se prvi put predstavljale javnosti.

Ljudima je tada bilo najteže objasniti što smo zapravo, jesmo li folklor, sport ili ples. Kroz nastupe smo postupno pokazivale da su mažoretkinje specifična kombinacija plesa i sporta, ali i nešto što treba predstavljati simbol grada i nositi njegove boje.

Prve uniforme bile su plavo-bijele iz jednostavnog razloga, takvo je platno bilo najlakše pronaći. Kasnije smo počele razvijati vlastiti identitet i birati boje uniformi. Iako se mažoretkinje najčešće vežu uz boje zastave grada, mi smo se odlučile za nešto prepoznatljivo za Mostar, a to je mostarsko žuto sunce.

Foto: Osobna arhiva / Prve uniforme Mostarskih mažoretkinja

Bljesak.info: Kroz Mostarske mažoretkinje prošle su brojne generacije djevojaka. Što sve jedna djevojčica nauči kada obuče uniformu, je li uniforma samo scenski kostim ili nosi i određenu odgovornost?

Puhalo - Nikolić: Uniforma mažoretkinja definitivno nije samo scenski kostim, ona je puno više od toga. Da bi jedna mažoretkinja došla do trenutka u kojem će je obući, mora je znati nositi i mora je nositi s poštovanjem. Onoga trenutka kada je obuče, ona više ne predstavlja samo sebe. Tada postaje predstavnica jedne zajednice, naše udruge i svega onoga što Mostar jest.

Bljesak.info: Što mažoret ples daje djevojčicama osim samog plesa? Koliko kroz treninge, nastupe i prva putovanja bez roditelja uče o samostalnosti, odgovornosti, disciplini i funkcioniranju u skupini?

Puhalo - Nikolić: Kroz naš rad trudimo se poticati samopouzdanje i podizati kvalitetu života naših članica. U klubu se stvaraju prijateljstva, bogati se društveni život, a mnoga višegodišnja prijateljstva koja traju i danas počela su upravo među mažoretkinjama. Članice uče funkcionirati u skupini, ali i razvijati samostalnost i odgovornost.

Ponosna sam na to što naše članice, i nakon što prestanu aktivno plesati, na neki način ostaju dio kluba i žele ostati dio nas. Često kažemo, kada jednom postaneš mažoretkinja, uvijek ostaješ mažoretkinja.

Bljesak.info: Kako se uopće postaje trenerica mažoretkinja? Koliko je taj posao zahtjevan, kakvu obuku prolaze djevojke koje preuzimaju rad s mlađim uzrastima i koliko je važno da trenerica, osim plesnog znanja, ima i pedagoški pristup, strpljenje i autoritet?

Puhalo - Nikolić: Kroz klub prođu brojne plesačice, ali trenerice i vodstvo uvijek prate i prepoznaju one koje imaju potencijal da jednoga dana postanu dobre trenerice. Kada prepoznamo takvu djevojku, u dogovoru s njom i njezinim roditeljima krećemo u detaljnu obuku. Ta obuka počinje na treninzima, kroz razgovore, praćenje rada i učenje uz iskusnije trenerice i voditeljice. Posao trenera vrlo je odgovoran. Osoba koja nema dobar pedagoški pristup, koja ne zna osjetiti dijete i prenijeti znanje, teško može raditi taj posao.

Foto: Bljesak.info / Dječji sastav Mostarskih mažoretkinja

Bljesak.info: Što vam djevojke najčešće kažu kada se nakon puno godina vrate i prisjete vremena provedenog u MM?

Puhalo - Nikolić: Svaka osoba koja je srcem i dugo godina bila u mažoret plesu uvijek kaže da je to bio jedan od najljepših perioda njezina odrastanja. To je rečenica koju često čujemo od onih koji su proveli duže vrijeme s nama i mislim da nam ona puno govori. Ponosne smo što smo kroz sve ove godine obogatile djetinjstvo brojnih generacija.

Bljesak.info: Postoji li događaj ili ljudi u Mostaru bez kojih ne možete zamisliti povijest mažoretkinja?

Puhalo - Nikolić: Ponosna sam na činjenicu da smo bile dio gotovo svih velikih događaja koji su se događali u Mostaru i šire. Od otvaranja Starog mosta, Sarajevo Film Festivala na kojem nastupamo godinama, Mostarskog karnevala, Večernjakovog pečata i izbora sportaša grada Mostara, do događaja Matice hrvatske i dočeka pape. Nekako smo ostale zabilježene u brojnim povijesnim trenucima koji su važni za naš grad, i to je za nas velika čast.

Bljesak.info: Što je ono što publika ne vidi kada gleda Mostarske mažoretkinje?

Puhalo - Nikolić: Ne vide pripreme, sate i sate komunikacije, planiranja i neumornog rada koji traje gotovo 24 sata dnevno, a sve kako bi klub mogao funkcionirati već 30 godina.

Foto: Osobna arhiva / Trenerice Mostarskih mažoretkinja

Sve to ne bi bilo moguće bez mojih prekrasnih trenerica, moje druge obitelji. Moram naglasiti da ovoga ne bi bilo da sam bila sama. Ja sam pokrenula priču, ali svi zajedno je gradimo. Bez svakog člana, bez te naše povezanosti, ništa ne bi funkcioniralo. Mi smo kao lego kockice, jedna kompaktna cjelina.

Ljudi često ne vide ni veliku podršku obitelji naših trenerica i plesačica, koja nam neizmjerno znači. Ne vide koliko je sati, truda, odricanja i ljubavi utkano u sve ovo. A da vide, vjerojatno bi rekli da smo pomalo lude.