Iz boba u depresiju i smrt

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Steven Holcomb je bio pilot slavnog američkog boba kojeg su mediji prozvali "Night Train" koji je ovoj zemlji na stazi u Vancouveru osigurao zlato, prvo nakon 62. godine čekanja. Sedam godina poslije, Steven je pronađen mrtav, predozirao se.

Pavle Jovanović je osvojio broncu na SP-u 2004. kao član kanadskog četverosjeda. Pavle je izvršio samoubojstvo prije dvije godine, vješanjem, u radionici koju je dijelio s svojim bratom.

Zvijezda boba u usponu, u Kanadi kasnih 1990-ih i ranih 2000-ih, Adam Wood je napravio isto 2013. godine. Godinu poslije Travis Bell, koji se nastupao za Sjedinjene Države krajem 1990-ih, oduzeo je život u 42. godini.Bill Schuffenhauer, osvajač srebra iz Sal Lake Cityja je također došao na granicu. Izrezao je vene, u posljednjem trenutku ga je spasila njegova djevojka. Jovanović je imao 43 godine, Holcomb je bio šest godina mlađi.

Što se dogodilo?

Tragedije. Ogromne. Koje otvaraju pitanja, što se to događa s vozačima boba, sankanja, skeletona. Sportova koje uglavnom pratimo od Olimpijade do Olimpijade. Koji sami po sebi jesu opasni, ali opet tu je svijet auto-moto sporta, na dva, četiri kotača, svejedno. Ipak, treba reći sa su Pavle, Travis, Adam, Steven, osjećali određene zdravstvene probleme prije nego što su odlučili podići ruku na sebe. Za većinu je zaključak jednostavan.

Česta prevrtanja, udaraci u glavu koji dolaze pri velikim brzinama, jednostavno moraju ostaviti trag. Nažalost, prema nekim istraživanjima sve veći broj sportista, sadašnjih i bivših koji su bili članovi bob posada, sanjkaši, koji su vozili skeleton bore se protiv kroničnih glavobolja, a povećana je osjetljivost na jaka svjetla i glasne zvukove, uz neizostavne psihičke probleme.

Napustio ga sjaj u očima

Wood je kao član posade boba zaradio veliki broj udaraca u glavu, povukao se 2007. godine. On i njegova supruga, manekenka, fitnes model pokrenuli su privatni posao, sve je izgledalo idealno. Međutim kako je vrijeme prolazilo, Adam se sve više mijenjao. Imao je sve više mentalnih problema, verbalno je zlostavljao svoju ženu i vozio se okolo s omčom u svom automobilu, spreman da je stavi oko svog vrata.

U rujnu 2013. godine, je pokušao da se ubije prevelikom dozom lijekova protiv bolova. Iz jedne od bolnica u Calgaryju pozvao je svoju suprugu, nastojali su razgovor snimiti, kako bi lječnici eventualno mogli odrediti problem koji muči Adama. Glasom koji je istovremeno bio samouvjeren i očajan, Wood je govorio o brojnim ozljedama glave koliko se sjećao, ograničenom tretmanu koji je primio i impulsivnom, povremeno nasilnom ponašanju koje je uslijedilo.

Pričao je o prevrtanjima, udarcima u glavu koje je zaradio, čak je istakako kako se jednom prilikom ispao iz boba te se onesvijetio. Nakon putovanja u Australiju, Novi Zeland i Tajvan 2013. godine, Wood nije mogao spavati. Supruga bi ga zatekla kako se grči na podu od bola. Psihijatri su ga liječili lijekovima za bipolarni poremećaj.

"Napustio ga je sjaj u njegovim očima. To više nije bio Adam kojeg sam poznavala"

Par dana kasnije svoju suprugu je još jednom prozvao, ovaj put iz Fish Creek Parka u Calgaryju. Opet su pričali, nažalost Adamova supruga je znala kako pričaju posljednji put. Pozvala je policiju koja će Adama sutra pronaći. Izvršio je samoubojstvo vješanjem. Tragedija.

Pavle je bio pravi sportaš

Pavle Jovanović je po završetku karijere diplomirao, pa je kasnije počeo da radi sa svojim bratom u privatnoj kompaniji koja se bavila uglavnom izrađivanjem čeličnih konstrukcija.

"Mogao je da pogleda nacrt i uradi sve kalkulacije za ono što nam treba u glavi" reći će njegov brat Nik. Međutim, Pavle se baš kao i Adam vremenom počeo mijenjati. Na poslu je počeo gubiti sposobnost da izvrši jednostavne matematičke proračune potrebne za pravilno rezanje metala. I onda je krenula borba, s alkoholom, depresijom, bipolarnim poremećajem. Tek će kasnije nakon što je Pavle izvršio samoubojstvo, Nik pronaći bočice s ljekovima za Parkinsonovu bolest.

"Govorio mi je da ponekad izgubi svijest, da se ne sjeća ničega kada se trka završi. Imao je strah od brzih staza, a naročito kada bob udari u zid. Govorio je da ima osjećaj kao da se nalazi u blenderu i tornadu istovremeno", ispričao je jednom prilikom Nik.

Inače, Pavle je šest tjedana prije Olimpijskih igara 2002. godine, pao na doping testu, na kraju se ispostavilo da je u nekom milk  šejku bilo nešto. Kompanija koja je napravila proteinski šejk mu je 2006. godine platila 400.000 dolara da riješi tužbu koju je odlučio podnijeti protiv nje. Bio je sjajno fizički građen, pravi sportaš. 

Bio skoro slijep, osvojio zlato 

Posebna priča je Steven Holcomb, jedan od najboljih pilota koje je ovaj sport imao. Više od pola svoje karijere proveo boreći s problemima lošeg vida. Katastrofalno lošeg. 2007. godine vid mu je počeo rapidno slabiti i već se opasno približavao sljepilu.

Godinama je Holcomb osjećao da ne može reći svojim kolegama ili trenerima šta mu se dešava, jer se brinuo da će ga izbaciti iz tima. U ključnom trenutku uključio se u testnu terapiju koja mu je na kraju vratila vid. Ipak u jednom trenutku je Steven kako je pričao tada, izgubio volju za bilo čime.

"Činilo se da više ništa nema smisla. Svaki puta kada bih ulazio u bob imao sam osjećaj da riskiram i svoj život i živote cijelog tima i jednostavno sam izgubio volju," govorio je Holcomb koji se već u Vancouveru upisao u američku povijest.

"Savršena linija. Apsolutno najbrži put dole, to je ono što tražiš. Ako ga nađeš onda si najbolji. Savršenu liniju ste pogodili samo jednom ili dvaput u svojoj karijeri" bio je njegov moto. Nakon Vancouvera, Sočija, mnogi su očekivali Stevenov nastup u Pyeongchangu.

Svibnja 2017. godine Katie Uhlaender, njegova bliska prijateljica ga je pronašla u sobi, trening centra u Lake Placidu. Uzrok, smrtonosna mješavina alkohola i lijekova za spavanje.

Travisa skupo koštala reklama

I tu nije kraj. Travis Bell je snimajući reklamu za Olimpijske igre 2002. godine, teško stradao, radilo se o opasnim ozljedama mozga. Bell, koji je tada imao 27 godina, imao je višestruka krvarenja u mozgu. Karijera je bila završena, Travis je tužio General Motors i produkcijsku kompaniju angažovanu da napravi reklamu, tražeći čak 20 milijuna dolara. Novac je, međutim, malo pomogao u ublažavanju Bellovih zdravstvenih problema. Postao je ovisnik, što je rezultiralo razvodom. 2014. godine Bell se ubio. Bio je to njegov drugi pokušaj. Imao je 42 godine.

"U stvarnosti, on je umro onog dana kada se nesreća dogodila", rekao je otac Chuck Bell. "Nikada se nije oporavio od toga."

Earl Shepherd, čija se karijera preklapala sa Bellovom, umro je od predoziranja heroinom u 46. Iste godine (2016), Bill Schuffenhauer
je pokušao samoubojstvo. Izrezao je vene, spasila ga je djevojka. Kasnije je priznao

"Mozak jednostavno nije stvoren da bi se stalno tresao, zveckao i prevrtao".

Stručnjaci traže odgovor

Stručnjaci vjeruju da su sportovi poput boba, skeletona, sankanja, jako opasni za mozak, međutim, čak i vodeći neuroznanstvenici spremno priznaju koliko toga ne znaju. Tim naučnika sa Sveučilšta u Bostonu očekivao je da će kasnijim analizama otkriti neke tragove kronična traumatične encefalopatije (CTE) neurodegenerativne bolesti koja uzrokuje ozbiljna i nepopravljiva oštećenja mozga, kao rezultat ponovljenih ozljeda glave. Simptomi obično počinju tek godinama nakon ozljeda i mogu uključivati probleme u ponašanju, probleme s raspoloženjem i probleme s razmišljanjem.

Bolest se s vremenom često pogoršava i može rezultirati demencijom. Nejasno je mijenja li se rizik od samoubojstva. Upravo su naučnici s Bostona vjerovali da će takve znake naći kod Wooda odnosno Holcomba ali nisu. Opet i da jesu, to ih sigurno ne bi vratilo

Stevena, Pavla, Travisa, Adama, Earla. Vrhunske sportaše koji su se hrabro spuštali niz opasne ledene staze, koji su osvajali medalje, ali koji u jednom trenutku nisu izdržali. Napravili su ono najgore, podigli ruku na sebe.