Osim

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Ostat će za sva vremena neke dileme. Recimo, jesu li igrači poput Harisa Škore, Semira Tuce, Milka Đurovskog ili Tonija Savevskog mogli odigrati koju utakmicu više za njegova mandata na klupi reprezentacije? Je li za nekog od njih bilo mjesta u Italiji? Je li mogao izgladiti odnos sa Dejanom Savićevićem prije Italije. Je li recimo Jarni mogao imati više prostora u početnoj postavu u odnosu na Stanojkovića ili Spasića? Je li mogao zamijeniti Šabanadžovića nakon žutog kartona u onoj famoznoj utakmici protiv Argentine?

Čvrsto svoj

Međutim, vjerojatno ne bi bio ono što je bio u svojoj karijeri, da je vukao neke druge poteze. Ivica Osim. Švabo. Trener, veliki trener sa svojom vizijom. Od koje nije odustajao do posljednjeg trenutka aktivne karijere. I bio jako blizu da napokon od nogometne reprezentacije Jugoslavije napravi ono što su napravili košarkaši, rukometaši, vaterpolisti. 

Imao je to nešto što ga je razlikovalo od ostalih koji su obavljali isti posao prije pa i poslije njega. Koliko je bio blizu da napravi ono što je želio, planirao? Rezultatski vrlo, jer je tih godina krajem osamdesetih i početkom devedesetih reprezentacija sigurno bila među 10-tak najboljih u Europi. Opet sa druge strane ta jedna reprezentacija je polako nestajala sa scene silom prilika, država se raspadala.

Kao relativno mlad trener zaradio je neke ožiljke od kojih se mnogi vjerojatno ne bi oporavili, ožiljke koji su ostali kraja. Prvo poraz u finalu Kupa Jugoslavije od Veleža, pa onda onaj od Videotona u polufinalu Kupa UEFA. Porazi koji su bili takvi da su jednostavno morali ostaviti tragove.

Ali popularni Švabo je nekako navikao ići težim, nezgodnijim, pa ako i hoćete opasnijim putem. Jer voditi reprezentaciju Jugoslavije nikada nije bilo lako, posebno ne u vrijeme kada je Švabo sa istom pravio najbolje rezultate.

Baš kao što mu nije bilo lako kada se našao u središtu afere Planinić u listopadu 1965. godine, kada je Ranko inače golman Željezničara dao pismenu izjavu Nogometnom savezu Jugoslavije, kojom je potvrdio izjavu koju je dao novinaru Aliji Resuloviću i u kojoj teško kompromituje svoje saigrače Ivicu Osima i Mišu Smajlovića, optužujući ih da su Hajduku prodali utakmicu. Priča će se raspleti u tom pravcu da je ustvario Švabo bio žrtvovan.

Samozatajan

A on onakav kakav jeste nije pričao, nije vukao novinare za rukav i optuživao druge, ali je zato kako ono kažemo "kuhao u sebi". Pa se čak i razbolio.

Reprezentaciju Jugoslavije će preuzeti nakon ljeto 1986. godine nakon što su je Toza Veselinović, Toplak i ostali upropastili kroz jedno europsko prvenstvo i kvalifikacije za svjetsko. Osim je krenuo u ciklus za Euro 1988. godine. Zvižduci jer je "samo" 2:0 nakon sat vremena igre na Poljudu protiv Turske.

Na Wembleyu je Zlatko Vujović promašio sve živo, pa je nakon poraza postalo jasno da će na Euro otići samo ako u posljednjem susretu padne baš Engleska. Englezi su na kišnoj i hladnoj Marakani slomili nos Ravniću i utrpali četiri komada za 25 minuta.

Osim je naravno za mnoge bio bivši. Međutim, Čića Miljanić je rekao - ne. Švabo ostaje na klupi ide u novi ciklus. Koliko se vjerovalo reprezentaciji i Osimu u javnosti, posebno onoj van BiH, najbolje potvrđuje podatak da je utakmicu protiv Francuza na tadašnjem JNA stadionu gledalo manje od 8.000 gledatelja iako je samo mjesec prije osvojen bod u vrlo neugodnoj Škotskoj. Međutim, onaj gol Stojkovića za 3:2 i pobjedu Jugoslavije, prvu nad Francuzima nakon 1968. godine. Nakon tog trijumfa stvari su se počele mijenjati. U dva pravca.

Borba od prvog dana

Reprezentacija je iz utakmice u utakmicu igrala sve bolje, kao nikada ranije u nekom kvalifikacijskom ciklusu, dok je zemlja već polako krenula prema raspadu. I Jugoslavija je otišla u Italiju, bez poraza, kao jedan od šest selekcija (Belgija, Engleska, Švedska, Zapadna Njemačka, Nizozemska). Nije da se odlazak na Svjetsko prvenstvo nije slavio, međutim, nije to bila ona atmosfera.

Realno daleko je bila od idealne. Mediji iz Beograda su pisali o tome koliko je Švabo pozvao "svojih" misleći na igrače iz BiH, dok je u posljednjoj utakmici pred prvenstvo reprezentacija izviždana u Zagrebu. I sam Osim je vrijeđan, verbalno, sa tribina, ali je on u svom stilu uz osmjeh odgovorio aplauzom, podignutim palcem
prema gore.

Nakon teškog poraza od budućih svjetskih prvaka, Zapadne Njemačke, Osim je bio na žestokom udaru. Teško je danas i prisjetiti se što se sve pisalo. Pisalo se da nema pojma, da mu je taktika promašena, prebrojavale su ne čaše već flaše viskija. U takvoj atmosferi je trebalo dobiti Kolumbiju.

I kako je Piksi na JNA zabio Francuzima za 3:2, tako je Kolumbiji Davor Jozić, kao nikada u životu iz voleja. Kada je postalo jasno da će protivnik u osmini finala biti Španjolska, optimizma nije bilo previše. Jer Španjolska je Španjolska.

I Jugoslavija je u Ljubljani baš u sklopu priprema na terenu razbila Španjolsku koja je spretno slavila. Međutim tog vrućeg 26. lipnja, Osim je nadmudrio Luisa Suáreza, Jugoslavija se našla u četvrtfinalu prvi put nakon 1962. godine. On je pa skoro završio na ramenima onih istih novinara koji su pisali to što su pisali.

Protiv Argentine su zaigrali i Prosinečki, ušao je Savičević sa klupe, ali je Šabanadžović pokupio dva žuta do tridesete minute. I sa čovjekom više, Argentina nije bila bolja. I sa Maradonom i Cannigiom. Na kraju su bili penali, Argentina je prošla. Jugoslavija je prolazila, kao zemlja nestajala. Da nije, vjerojatno bi na sljedećem Europskom u Švedskoj bila među kandidatima za polufinale. Sudbina je bila takva.

Kraj je bio neminovan

Držao je Švabo, gurao, ali je sve bilo uzalud. 23, svibnja 1992. godine je izašao pred novinare u Beogradu. Kao potpuno slomljen, uništen, razočaran čovjek, kao trener kojem je nestalo sve ono što je do tog trenutka napravio. Baš kao što je bio srušen grad u kojem se rodio.

"To je moj privatni gest, a vi ga možete protumačiti kako hoćete. To je neka moja lična odluka, a ja neću da govorim radi čega i da objašnjavam, jer vi to vrlo dobro znate. Ali ako ništa drugo, i ono jedino što mogu da učinim za taj grad, pa da se i vi sjetite da sam se rodio u Sarajevu, a znate šta se dešava". U tom trenutku Ivica je bio trener Partizana, koji je došao kako bi sklopio momčad koja će biti bolja od Zvezde europskog prvaka. Momčad jeste složio (Mijatović, Zahović, Brnović, Jokanović), ali samo to.

I bez obzira što je svoju karijeru nastavio, što je od Sturma napravio klub, što je radio u Japanu. Realno, to nije bilo. Nije Švabe bilo previše u medijima, šutio je, "kupio" u sebi. Opet. Što je najgore. Nije izdržao. 

I onda je došao moždani udar. I to je Švabo preživio i nastavio svoju borbu. Koja je bila puno teža. Došao je i narušenog zdravlja pomogao da se savez napokon posloži tako kako se posložio. Slično kao i država "Daytonski" ali je dao svoj doprinos.

Išao je po BiH, gradovima, pričao sa ljudima, slušao neke koji vjerojatno nisu ni sanjali da će biti za istim stolom za Švabom. Nije morao, ali jeste. Na kraju su mu ti isti ljudi vratili tako kako su mu vratili. I opet je Švabo takav kakav jeste prešao preko toga. Nije prozivao, nije pljuvao.

Ostao je u Grazu da u uskom krugu ljudi odigra svoju posljednju tekmu. Baš u nedelju, kada su se igrale one najbolje, najvažnije znaju oni stariji. Nedelju kada je otišao Švabo.