Na (ne samo rezultatski) potop jedinog mostarskog košarkaškog prvoligaša, HKK Zrinjski, nažalost, reagira tek pokoji, malobrojni preostali, entuzijast koji prati utakmice kluba.
U cijelosti prenosimo komentar koji je pristigao na redakcijsku adresu.
"Svi mi malo stariji sjećamo se ove simpatične pjesmice iz prvog osnovne dok su nam stari dobri socijalistički učitelji na tako divan način prali naše malodobne mozgice…
Elem, tu neka stane priča i o vrapcima i o mačkama, a bogami i starim (dobrim?) vremenima… tema naše današnje emisije je sve sto je pošlo naopačke za jedini preostali meritorni košarkaški klub u gradu, HKK Zrinjski.
Prije samo par godina lokalni mediji su trubili o projektu pretenciozno i dosta hrabro nazvanom ''Veliki Zrinjski''. Ispočetka se činilo da ce biti upravo tako. Klub je u svoje redove vratio “izgubljenog sina” hrvatske košarke, momka s neograničenim i nažalost nikada do kraja potvrđenim potencijalom, ali igračem koji je u samo par pravih sezona na eurosceni mamio uzdahe svim pravim košarkaškim sladokuscima. Naravno, riječ je o Josipu Sesaru, momka za kojeg bolje upućeni kažu da nikad nije htio ići daleko od domovine, za milijunima Boston Celticsa, Barcelone, CSKA…doma je uvijek bilo najbolje.
Uz Josipa, tu su se vratili jos neki lokalni momci koji su kao i dotični, kruh zarađivali u zagrebačkom ponosu, Ciboni, današnji trener košarkaša Zrinje, Boris, de fakto I de Jure, Džidić, te niz košarkaša čija su imena u lokalnim okvirima bila dovoljna da se u Mostaru oformi ekipa koja izaziva i više od respekta, te momčad koja je nakon toliko godina mogla pokušati stati rame uz rame sa ekipom iz obližnjeg mjestašca, od 1992. poznatijeg kao Široki Brijeg, koja je na nečiju žalost, a na nečiju radost, od spomenute godine izrasla u respektabilan klub i izvan granica Hercegovine, Bosne, a dobrim dijelom i Hrvatske.
Da ne duljimo previše, projekt Velikog Zrinjskog nije puno trajao. Fenomenalno izbalansirana uprava je od igrača odmah tražila instant rezultat, a probleme ćemo u nekoliko narednih redova detektirati u njihovim znalačkim odabirima za trenere ove momčadi, koja je u tom trenutku imala, 3-4 igrača na kojim su lomili zube i mnogo veći kalibri nego što je prvi junak kratke sage o trenerima, Riječanin Rudolf Jugo.
Stasit, skroz bez kose, figurom je više naličio na legendarnog Jean Luc Picarda iz Star Treka. Zlobnici ce reći da je u ekipi imao i poručnika Worfa (ime ćemo zadržati za sebe). Jugo iza sebe ima kao najvrjedniji rezultat osvojeni naslov prvaka Hrvatske s ekipom Zadra. Zlobnici kažu kako je taj tim Zadra mogao voditi i slijepi pjesnik Homer, a još veći zlobnici od tih kažu da su u gradu Zadru te godine režije tajanstveno poskupjele za cca 65%, ali brale, vridilo je, napokon smo sj…. Cibonu…kako tad, tako više nikad.
Jean Luc, pardon, Rudolf, potvrdilo se, ni u Mostaru nije mogao nametnuti autoritet ni dvanaestom igraču iz kadetske postave, kamoli Sesaru, Džidiću, Vujčiću…ipak, bio je nadomak rezultata, kada je u sada već za Mostar legendarnoj utakmici završnici Kupa BiH 2008, specijalac, al ne sudački, već mentalni (jedan od glavnih likova serije Mentalist) Dražen Pehar, Josipu Sesaru dosudio golim okom nevidljiv faul na nekom bijelom Amerikancu koji se toliko dugo zadržao u Širokom, da mu ni obitelj iz jugoistočnog dijela Louisiane nije prijavila nestanak, već je mislila da je sinčić kao i obično otišao u lov na robove.
Ja… Došlo je onda tu još par nepredviđenih poraza, jedan domaći od Igokee koja je tada igračima bila inferiornija od našeg Zrinjskog, pa je nas Rudolf Picard u svoj Voyager unio nove koordinate koje su ga odvele pravac doma, u Rijeku…ta epizoda se još nije prikazala, ali vjerujemo da ce u narednih nekoliko godina biti prikazana na ultra zanimljivoj TV Kiss ili Behar TV koje nam je nas voljeni operater Kim Il Telemach servirao kao popunjavanje rupa u svojim programskim paketićima, ali tu bajku ćemo prepričati drugi put. Nakon Juginog odlaska u iduću sezonu (bez Josipa kojem je klub ostao dužan mnogo novaca), uprava iz koje ćemo izdvojiti dva živopisna lika čija struka ima mnogo poveznica s košarkom, recimo kao Uzarići s nuklearnom fizikom i koja ćemo kodno nazvati Andreas Moeller i Jose Pekerman, donose briljantnu odluku, da momčad, još uvijek itekako skupu za ovdašnje prilike u ruke daju čovjeku koji je do prije par mjeseci i to ruku na srce dobro, igrao za Zrinjski, Dubrovčaninu Ivanu Vujčiću, čovjeku dakle bez trunke trenerskog iskustva.
Još mi zvoni u ušima jedna komparacija koju su povukli Moeller i Pekerman, a ticala se najvećeg europskog trenera svih vremena, Željka Obradovića….''pa kad je mogao Obradović 1991. preuzeti Partizan i s njim osvojiti sve, što Vujo ne bi mog’o sa Zrinjskim…”. Ne odzvanja mi samo u ušima zbog nebuloznosti i elementarnog nepoznavanja materije, te činjenice da se je priča o klubu svjetske razine, Partizanu, već njima laicima još manje poznata stvar da je kao “pomoćnik” Obradoviću (čitaj mentor ili učitelj) dodijeljen jedan od najvećih autoriteta svjetske košarke, pokojni maestro ovog sporta, Aleksandar Nikolić!
Inače, ovaj košarkaški pedagog i neupitni znalac često je, čak i češće na utakmicama spomenutog giganta Širokog, posto je na sastancima uprave Zrinjskog u njegovim ustima često zakoturano ime jednog, kao sto je i sam, velikog košarkaškog stručnjaka i maga, poznatog po cestom i kontinuiranom psovanju Svevišnjeg u kontekstu razvijanja košarkaške igre, Predraga Mikulića Pege, koji se nakon sto je u Grudama neki Putov zavrnuo pipu, poput Grimme Gujoslova iz LOTR-a, tiho i palacajući jezikom otpuzao u skute dotad mu omraženog Širokog.
Druga je priča pak Jose Pekerman, čiji motivacijski govor juniorima Brotnja u ljetu gospodnjem 1995, kada su isti igrali finale juniorskog prvenstva HR HB protiv vršnjaka iz HKK Zrinjski Soko, još kruži svlačionicama dvoranice na Bijelom Brijegu. Spominjana su tu ciganska mostarska djeca, djeca bez škole košarke, komparirana sa zdravom seoskom djecom odgojenom na hurdi, kajmaku i zdravom pršutu s čitlučkih tavana…uglavnom govor jako neprimjeren čovjeku koji se tada smatrao trenerom i pedagogom. Sve to dosad nabrojano, kao i briljantni prijedlog da se od Zrinjskog pravi filijala Širokom, tj. da se njihovi mladi igrači kale u Zrinjskom govori dovoljno o ljubavi ovog već legendarnog dvojca prema Zrinjskom, na čijem su čelu već nekoliko godina. No, danas je taka situacija da bi i pomicanje ove cijele garniture koja kormilari Zrinjom u ovom trenutku bila više nego beskorisna jer se u cijelom gradu i regiji ne nazire nitko, niti čovjek niti tvrtka koja bi ovaj klub digli na neke stabilnije noge.
Tužno je gledati Zrinjski danas. Posljednja utakmica protiv Čapljine ogolila je do kosti svu bijedu mostarske košarke. Otišli su Kapelan, Jazvin, Avdibegović, Radulović, klub je zbog vlastite gluposti napustio i Branimir Mašić, dečko koji je u ovom sastavu mogao igrati 40 minuta. Konačnih -35, moglo je na kraju biti I -70. Naslađivali su se Patrioti koji su i ovaj put, u nikad manjem broju višestruko nadmašili domaće drukere, ali nije im se čuditi… Komentari na ovom portalu otrovno ciljaju i trenersku struku koja s ovim debaklom nema ama baš nikakve veze. Kronični nedostatak financija te nesposobnost gore spomenutih junačina da namaknu iste glavni je, ne i jedini ali ipak glavni i najveći razor kraha Zrinjskog.
Niti nedostatak dvorane više nije razlog, na nju se vise nitko I ne oslanja, posto je teško očekivati da će za naših života taj nasusno potrebni objekt vidjeti svjetla dana u ovum napaćenom gradu. HKK Zrinjski je po današnjem rosteru jedan prosječni drugoligaš koji bi teško donosio bodove iz Kiseljaka, Viteza i Busovaće i to će do daljnjeg biti surova realnost. Majstori koji su od “velikog Zrinjskog” do današnjeg otirača doveli klub mudro šute i prave se ludi na sve sto se događa. Kao i grad i kao i svi ljudi koji bi možda mogli da učine nešto pozitivno. Pa nisu baš sve pare iz grada izmuzle došle i vozari iako se može ustvrditi da se “ponos Hercegovine” I sagradio na novcu isisanom prije dvadesetak godina, s ovih dana, promrzlih gradskih ulica, ali to je tema za neke druge razgovore i mnogo ozbiljnije ljude, od mene pisca ovih satirično-žalosnih redova.
Tužno je, na momente i žalosno biti članom HKK Zrinjski.
Klub je u ogromnim dugovima prema bivšim igračima, trenerima, sadašnjoj garnituri, auto prijevoznicima, hotelima, Cigankama, vračarama kod kojih su tražili da im proreknu hoće li ispasti iz lige ili će se ipak neka dobra vila materijalizirati i proširiti ligu da Zrinja ostane u njoj… Tužno je sto petparački igrači danas odbijaju Zrinjski jer su čuli da se uglavnom plaća novcem od monopola, bonovima od Merkatora, drvima za zimu, kamenjem s Berlinskog zida. Da li će klub naći izlaz, da li će ovi 'nesposobnjakovići' iz Uprave biti toliko dobri da bar klub ostave nekome tko će napokon ovaj jad i čemer da popravi i izvede mostarsku košarku iz ove bijede, pa makar kao KK Sloboda Dita sve rasformirali i od početka krenuli iz najnižeg ranga, ili će mu poput “hrabrog” matadora ranjenom i drogiranom biku zabiti mačeve u leđa, pokazat ce idućih nekoliko mjeseci. SALUT!"
