VIDEO I Dan kada je Kralj rekao - Au revoir

Urs Meier je odsvirao kraj. Borussia Dortmund je prošla u finale Lige prvaka. Manchester United je još jednom ostao u čekaonici.

Trebao je samo nadoknaditi jedan gol zaostatka iz prve utakmice. Bio je favoriti, ali znate kako neke stvari krenu. Žuto-crni su zabili rani gol, kasnije se branili i obranili. Hvatao se za glavu Ferguson, navijači, igrači, rezultat se nije promijenio. U glavi jednog čovjeka nešto jeste.

Znao je da nema više, da je to posljednja prilika. Do tog trenutka je imao osam trofeja, ali je opet ostao bez najvažnijeg u karijeri. Eric Cantona. Ta prznica, taj majstor, ta veličina. Koja na kraju krajeva i nije morala ništa osvojiti, jer je osvojila nešto drugo. Srca navijača Manchester Uniteda koji su gledali takve igračine kao što su Best, Charlton, Law, kasnije Becks, Ronaldo, ma mogli bismo nabrajati, ali samo je Eric bio zvanično "The King".

Promijenio je United, promijenio je Premiership

Za kojeg će netko reći kako je došao u Premiership u najboljem mogućeg trenutku, kada se kompletna nogometna priča na Otoku zakotrljala u nekom drugom pravcu. Do tada je to bio engleski nogomet, zatvoren za većinu stranaca. Bilo ih je nešto malo, uglavnom su dolazili sa sjevera Europe. U ostalom, do dolaska Erica u Engleskoj su igrala samo 32 strana igrača.

Ni isam Eric vjerojatno nije mogao očekivati da će stvari ići u tom smjeru. Jer on iz Francuske nije došao u Manchester United, on je došao u Leeds na preporuku Michela Platinija. Kao problemtačan tip, kao netko tko jednostavno ne možete kontrolirati. Ni na koji način. Par mjeseci ranije Eric je loptom pogodio suca u Francuskoj pa je zaradio suspenziju od mjesec dana. Još gore, morao je ići pred disciplinsku komisiju na saslušanje.

Riječ Idiot je bila ona koju je najviše koristio na saslušanju. Svi su za njega bili idioti. Jedan po jedan ili zajedno, radilo se naravno članovima disciplinske komisije. Imao je samo 25 godina, ali je bio spreman baciti kopačke u smeće. 

Kratak fitilj

Još tamo na početku karijere, igrajući za Auxerre, nakon nekoliko žestokih startova protivničkih igrača odgovorio je šakom. Sudac nije vidio ali ostali igrači iz suparničkog taboru jesu. Željeli su da se obračunaju. Ericu nije bio problem. Jedan na deset. Svejedno. Na kraju se umiješao trener Guy Roux, čudotvorac Auxerrea. Isti taj Guy poslat će na kaljenje Erica u Martigues, koji se grčevito borio za očuvanje prvoligaškog statusa.

Jedan od razloga je bila djevojka po imenu Isabelle, sestra suigrača mu Bernarda Ferrera u koju je Eric bio zaljubljen. Jeste se Eric malo smirio, ali samo malo. I tamo se potukao s jednim gledateljem, po povratku u Auxerre zaradio je tromjesečnu suspenziju nakon što je kung-fu udarcem srušio igrača Nantesa Michela Der Zakariana.

Daleko od toga da se Eric samo tukao. Igrao je i to dosta dobro. Auxerre je izašao u Europu, Martigues je izborio opstanak. U međuvremenu se posvađao s izbornikom Henrijem Michelom kojeg je bio "jedan od najnesposobnijih trenera u povijesti svjetskog nogometa" i "vreća govana".

Neukrotiv

Nakon što je nervozan i ljut poslao jednu loptu među navijače Marseillea na tribinama, završio je u Montpellieru. Tamo je opet suigrača Jeana-Claudeua Lemoultoua pogodio kopačkom u lice, pa je opet suspendiran. U ekipu su bukvalno vratili Laurent Blanc i Carlos Valderrama kojima će se odužiti osvojenim Kupom.

Međutim, njegov san je bio Marseille. Na stadion na koji je otišao kad je imao šest godina. Beckenbauer je bio glavni, Eric je igrao dobro, postigavši ​​7 golova u prvih 12 utakmica sezone. Međutim, Beckenbauer se zakačio s Tapijem u vrijeme dok je Cantona pauzirao zbog ozljede.

Nakon psihologa se predomislio 

Onda je došao Raymond Goethals s kojim Cantona nije našao zajednički jezik. Ali je na terenu učinio sve da se uzme titula prvaka prva nakon 16 godina. Tapiju je bio važniji trener nego Eric, pa je prgavi napadač završio u Nimesu. I činilo se kako je tu kraj njegove karijere.

Skočili su i Platini i Houllier, Eric je završio kod psihologa i onda je odlučio. Idemo dalje, ali ne u Francuskoj, želim u Englesku.

Prvak s Leedsom

Kao da je znao, kao da je osjećao da bi se nešto moglo dogoditi. Trevor Francis ga se plašio, nije došao Sheffield Wednesday, ali jeste u Leeds. Onaj Leeds s kojim će biti prvak. Ekipa u kojoj su pokojni Garry Speed, Strachan, McAlister, koja postaje prvak. Eric je opet prodisao punim plućima, počeo je igrati, živjeti, radovati se nogometu. Sve je izgledalo super, Leeds je nakon velike greške u majstorici izbacio Stuttgart, Liga prvaka u svom prvom izdanju je bila pred vratima. A onda je Mark Heatley zabio golčinu u revanšu protiv Rangersa.

Wilkinson je iz igre izvadio Francuza, ovaj je umjesto na trening sutra otišao na odmor u Francusku. Usput je zatražio transfer. Koji će se dogoditi sasvim slučajno, kad je Leeds krenuo po Unitedova lijevog beka Denisa Irwina. U sred razgovora čelnika klubova, tema je postao Cantona. Gazda Uniteda je povukao hrabar potez. Odlučio je uzeti Erica.

Je li United dovoljno dobar za njega 

United je potpisao Cantonu za samo milijun funti, iznos koji je Ferguson, kada ga je prenio svom pomoćniku Brianu Kiddu, odgovorio:

"Za taj novac, je li izgubio nogu ili nešto?"

Kada je Ferguson vodio Cantonu obilazak svog novog doma, stigli su do centra terena, a on se okrenuo prema Cantoni i upitao:

“Pitam se jesi li dovoljno dobar da igraš na ovom terenu?” Cantona je odgovorio:

"Pitam se je li Manchester dovoljno dobar za mene."

To je bio početak jedne nevjerojatne priče, koja nije dugo trajala ali je strašno važna za nogomet u Engleskoj za Manchester United.

Jedna pa skoro "veza" između trenera i igrača koja je bila sve samo ne obična. United nije još bio ono što će postati, baš kao što ni Eric nije bio to što postati - King. Od druge utakmice i gola koji je postigao protiv Chelsea. kroz svaki sljedeći su rasli zajedno.

King na Old Traffordu

Eric kao neka vrsta božanstva i United kao klub. Znate ono kada gledate utakmicu i samo čekate trenutak kada će Cantona dobiti loptu. Potpuno je nevažno, što će biti, jeste navijač ili ne Uniteda. Samo čekate i uživate u svakom dodiru.

"Ako je ikada postojao jedan igrač, bilo gdje u ovoj riječi, koji je napravljen za Manchester United, to je Cantona", rekao je Ferguson kasnije.

Alex je uvijek bio uz Erica, kada je vrijeđao i urlao po svlačionici, prema Ericu je nekako bio drugačiji. Stao je u zaštitu Francuza koji je medijski linčovan nakon što je poput najvećih karate majstora sredio gledatelja na tribinama. Utakmica je završila 1-1, a priča iz svlačionice je ostala za sva vremena.

"Ferguson je bacio sve što je bilo na stolu u svlačionici- Tu su bili čajevi, sendviči, jaja ... i kiseli krastavci iz sendviča su prošli ravno pored nasi svi smo mislili u tom trenutku da će se fizički obračunati s Cantonom. Jebi se, Pallister Nemaš pojma kako se igra glavom, ne možeš presjeći ni jednu loptu... Spor si, moja baka trenira i igra bolje od vas. Uništit ću te na treningu sutra", pričali su igrači Uniteda.

U jednom trenutku se okrenuo Ericu:

"Eric, ne smiješ se tući i raditi više takve stvari!”

Manchester United je nanizao četiri titule, dva Kupa, postao je ono što je morao da bude. Eric i njegova podignuta kragna (kaže da je to napravio sasvim slučajno jer mu je bilo hladno). I onda je onaj gol protiv Sunderlanda kada se poput gladijatora u areni nakon što je uništio sve protivnike okreće gledajući cijeli stadion. Neponovljivo.

Međutim, uvijek je "furao" onu priču da će igrati dok osjeti želju, potrebnu strast. Nakon Borussije te strasti je nestalo.

"Nisam više želio da igram. Izgubio sam strast, nisam osjećao da više mogu da napredujem".

Nije želio igrati samo tako, za novac, sponzore, reklame, raditi nešto na silu. Znao je to onog trenutka kada je 23. travnja 1997. godine ušao u svlačionicu. Nije osjetio ništa, samo prazninu. Jutro poslije propustio je i redovni jutarnji čaj i razgovor s Fergusonom. Postao je povučen i nezainteresiran. United je do kraja sezone odigrao četiri utakmice, a dobio je samo onu posljednju na Traffordu protiv West Hama.

Proslavio je četvrtu titulu, onako, bez puno emocija. Napisao je pismo i ostavio ga predsjedniku koje ovaj nije smio predati novinarima do trenutka dok Cantona ne napusti zemlju.

Au revoir

Par mjeseci kasnije pismo je napisao Alex Ferguson, valjda jedno od rijetkih nekom svom igraču. Tamo je između ostalog pisalo:

"Kad smo počeli pripreme, čekao sam da se pojaviš kao i inače, ali mislim da je to bila samo nada, ne realnost. Kad smo se sreli u Mottramu, vidio sam u tvojim očima da je tvoje vrijeme u Manchester Unitedu završilo.

Iako, još uvijek osjećam da si trebao poslušati i savjet svog oca i moj i uzeti godišnji odmor prije donošenja tako važne odluke. Nadam se da ću jednom opet otkriti mladog Cantonu. To je moj san. Dok završavam ovo pismo, nadam se da ćemo uskoro popričati, popiti piće ili pojesti zajednički obrok. Znam da ti je klub pisao o predstojećoj večeri i nadam se da ćeš uspjeti doći, ali to nije najvažnija stvar.

Za mene je najvažnije da te podsjetim koliko si dobar igrač bio za Manchester United i koliko sam ti zahvalan na službi koju si mi dao. Nikada to neću zaboraviti i nadam se da nećeš ni ti. Ovdje si uvijek dobrodošao i ako samo neočekivano navratiš na šalicu čaja, bez fanfara, samo na prijateljski razgovor, to bi mi značilo više od svega".

Eric The King Cantona. Buntovnik, faca, prgavac, luđak, zovite ga kako hoćete, volite ili mrzite, ali on je bio - King.