Vijest da NATO savez želi deklarirati posljednju granicu - svemir, ratnom zonom, sama po sebi nije novost i najavljena je još u svibnju 2019. godine, no odluka o tome trebala bi se donijeti na nadolazećem summitu 3. i 4. prosinca u Londonu.
Ako NATO doista svemir proglasi ratnom zonom, onda bi savez mogao početi koristiti oružje za uništavanje satelita i balističkih projektila svojih protivnika.
Povod za razmišljanje NATO saveza o ovakvu potezu jest, između ostalog, i nedavno lansiranje ruskog komercijalnog satelita u orbitu koji je dizajniran za presretanje satelita s ciljem obavljanja popravaka drugih satelita u Zemljinoj orbiti.
Činjenica da komercijalne kompanije imaju tu tehnologiju već sad privukla je pažnju NATO saveza, javlja Zimo. Naime, ako neka država ili kompanija mogu upravljati svojim satelitima u blizini drugih satelita, onda to može učiniti i za vojsku, vjerojatno u svrhu sabotaže i potencijalno bez mogućnosti da ih se uhvati u tom činu.
Francuska je u tom smislu već obznanila da će svoje satelite u orbiti braniti naoružanjem, odnosno da će ih naoružavati ili laserima ili strojnicama. Isto tako, SAD je najavio pokretanje svemirskih snaga još 2018. godine, a očekuje se da će isto učiniti i brojne druge zemlje.
No kako bi zapravo svemirsko ratovanje izgledalo u praksi i koje su realne prijetnje koje bi dovele do takvih sukoba u Zemljinoj bližoj ili daljoj orbiti?
Postoji već istraživani i testirani koncept "oružja s usmjerenom energijom", koje radi tako da ispaljuje intenzivnu zraku mikrovalnog zračenja na objekt te na taj način onesposobljava rad električnih uređaja.
Tu je i metoda radioometanja koja postoji još od Drugog svjetskog rata, a funkcionira po principu gušenja radijskog prijemnika radijskim šumom sve dok normalan rad na taj način ne postane nemoguć. Kad bi se neprijateljski satelit našao u blizini drugog satelita i usmjerio radijski šum ravno na njega, u potpunosti bi mogao omesti bilo kakvu komunikaciju s tim satelitom.
Elektroničko ratovanje u svemiru vjerojatno će predstavljati, barem isprva, i najveću brigu za vojne stratege jer većina svjetskih vojski trenutno itekako ovisi o funkcionalnosti svojih satelita u svemiru.
Tu je riječ o dvama konceptima - napadačkom i obrambenom. Kinetički projektili tu predstavljaju napadačku opciju, a laseri obrambenu.
SAD, Rusija, Kina i Indija već su koristili metodu "kinetičkog odstrela" satelita pri kraju njihova operativnog života kako bi ih uklonili iz orbite. To zahtijeva lansiranje projektila sa Zemlje i presretanje ciljanog satelita u orbiti.
Suptilnija kinetička metoda bila bi uništavanje vlastitog nepotrebnog satelita raketom, ali tako da se stvori toliko šrapnela da bi oni neizbježno bili na putanji za sudar s neprijateljskim satelitom, a sve bi se moglo "prodati" i kao nehotičan slučaj.
Laseri, s druge strane, u obrani imaju neke prednosti. Za razliku od klasičnog vatrenog oružja, nemaju trzaj, a funkcioniraju mnogo efikasnije u vakuumu svemira.
Mogu se koristiti, primjerice, za osljepljivanje drugih satelita, ako se njihova zraka usmjeri prema instrumentima za ciljanje na tim satelitima. Zemlja kojoj su sateliti u svemiru slijepi u 21. stoljeću teško će znati da se protiv nje sprema napad.
Promatrač sa Zemlje zapravo bi teško vidio bilo kakve efekte takva ratovanja u orbiti, jer za razliku od filmova znanstvene fantastike, u orbiti ne bi bilo nikakvog laserskog svjetlosnog spektakla jer laseri ne koriste kratke svjetlosne valove.
Trenutačno čak dva međunarodna sporazuma zabranjuju bilo kakvo korištenje nuklearnog ili oružja za masovno uništenje u svemiru. No te sporazume nisu svi ratificirali, ponajprije Amerikanci, kao ni Sjeverna Koreja.
Dosad je malen broj nuklearnih testiranja bio izveden u svemiru tijekom 60-ih godina prošlog stoljeća, uključujući i projekt Starfish Prime. Oni su rezultirali formiranjem umjetnih radijacijskih pojasa oko Zemlje koji su i dalje pristuni desetljećima nakon tih testiranja i predstavljaju realnu opasnost za astronaute. Tim se testiranjima onesposobio i rad nekolicine satelita u nižoj Zemljinoj orbiti.
Ako bi se to uzelo kao mjerilo, onda bi svega nekoliko nuklearnih bojnih glava bilo dovoljno da sateliti ne mogu raditi desetljećima, a isto tako da astronauti sa Zemlje ne mogu sigurno putovati na Mjesec.
Pravi odgovor znat ćemo početkom prosinca.
