Fašističkog vođu Benita Mussolinija uhitili su talijanski partizani komunisti kad je pri kraju Drugog svjetskog rata pokušavao pobjeći iz Italije u Švicarsku.
Uhićen je u mjestu Dongo, samo 12 kilometara od švicarske granice. S njim je bila i njegova ljubavnica, glumica Clara Petacci, 28 godina mlađa od njega. Mussolini je pri bijegu bio maskiran u njemačku vojnu uniformu.
Na današnji dan prije 80 godina, 28. travnja 1945. osudili su ga na smrt strieljanjem.
Kad su komunisti namjeravali strijeljati Mussolinija i njegovu ljubavnicu, ona ga je čvrsto zagrlila i nije se dala odvojiti od njega. Partizanski zapovjednik Walter Audisio prvo je pucao u nju, a zatim je Mussolini rastvorio jaknu na prsima i povikao: "Pucajte mi u prsa".
Audisio je poslušao i ispucao nekoliko metaka u Mussolinijeva prsa. Sljedeći dan njihova mrtva tijela izložena su u Milanu, obješena naglavačke o kuke za meso s krova Essove benzinske pumpe.
Rat su preživjeli Mussolinijeva supruga Rachele s dvojicom sinova (Vittorio i Romano) i kćerkom (Edda), udovicom grofa Ciana. Treći sin, Bruno, poginuo je u 1941. godine u avionskoj nesreći.
Od njegovih unuka, Allesandra Mussolini se uključila u politiku, te je postala jedna od predvodnica radikalne desnice u Italiji. Postala je zastupnica u Europskom parlamentu.
Benito Amilcare Andrea Mussolini rođen je 29. srpnja 1883. godine. u mjestu Predappio nedaleko mjesta Forlì u sjeveroistočnoj talijanskoj pokrajini Romagna (tada, jedan od najsiromašnijih krajeva u Italiji).
Njegova majka Rosa Malteni bila je u okolici ugledna učiteljica. Njegov otac Alessandro bio je kovač i predani socijalist (u to doba nije još bilo distinkcije između "socijalista" i "komunista").
Benito se školovao u katoličkoj školi gdje je zbog svojeg nižeg socijalnog porijekla doživljavao omalovažavanje od strane učitelja i kolega. Kao desetogodišnjak je u svađi s drugim učenikom potegnuo nož i zabio mu ga u ruku zbog čega je kažnjen i izbačen iz škole pa je obrazovanje nastavio u državnoj školi.
Bio je dobar učenik, a najbolje je ocjene imao iz pedagogije, jezika i književnosti; volio je poeziju i sam je pokušavao pisati, jako se zanimao za glazbu, a isticao se i kao govornik na priredbama premda je inače bio prilično šutljiv. Kolege ga pamte kao ambicioznog odlikaša, uglavnom u crnoj odjeći i s medaljonom sa slikom Karla Marxa u džepu.
Nakon mature 1901. odlučio zaposliti se kao profesor, iako je prije toga neuspješno pokušao dobiti mjesto u lokalnoj upravi gdje je odbijen zbog neiskustva. Mjesto učitelja pronašao je u jednoj maloj školi, no tamo se nije dugo zadržao jer su njegove metode predavanja i "nekonvencionalan" privatni život (Mussolini je volio "ganjati" žene i pijančevati) neprikladan za odgojitelja djece izazvali kritike zajednice.
U ljeto 1902., kao devetnaestogodišnjak, emigrirao je u Švicarsku (puno mladih Talijana u to doba je emigriralo iz gospodarskih razloga). Mussolini je tamo brzo pronašao zaposlenje u socijalističkim novinama L'Avvenire del Lavoratore (hrv. Radnička budućnost) gdje je u prvom članku žestoko osuđivao postupke Turaka prema Armencima.
Bio je predan socijalist i revolucionar; svoje stavove je zastupao vrlo agresivno i osuđivao je umjerene struje unutar pokreta. Policija ga je nekoliko puta privodila zbog ispada. Pitanje kojemu je pristupao najžešće bila je Crkva koju je napadao kao sebičnu i korumpiranu; kasnije će napisati žestoko antiklerikalni roman Kardinalova ljubavnica u kojemu je prikazuje kao mjesto raskalašenosti, licemjerja i zločina.
Godine 1909. otišao je u austrijski Trento gdje je dobio posao u talijanskim socijalističkim novinama; osim toga, davao je i privatne poduke iz francuskog te pisao kratke priče. U problematičnom višeetničkom gradu, Mussolini je bio vrlo kritičan spram njemačkih socijalista koje je smatrao nacionalistički orijentiranima zbog njihovih nesuglasica s Talijanima.
Neki tvrde da je i sam Mussolini tada postao nacionalist, ali unatoč retorici kojom se povremeno koristio, i dalje je ostao vjeran internacionalizmu.
Fašizam je postao organizirani politički pokret u ožujku 1919. kada je Mussolini s bivšim lijevim internacionalistima (v. gore, izvorni naziv “fascia”) i mladim ratnim veteranima osnovao Fasci Italiani di Combattimento. Ciljevi su im bili: proglašenje republike, ukidanje Senata, reforma parlamenta, konfiskacija crkvenih dobara, djelomična eksproprijacija kapitala i agrarna reforma.
Pokret je dobio ime po snopu pruća sa sjekirom u sredini - fasces - starom rimskom simbolu discipline (u modernom talijanskom jeziku, riječ il fascio je zadržala značenje kakvo je imala i u rimsko doba: "snop"). Fasci di Combattimento su bili naoružani odredi koji su terorizirali donedavne Mussolinijeve socijalističke kolege dok se policija u te sukobe rijetko miješala; okršaji su bili vrlo nasilni i okrutni, a pojedine skupine naoružanih fašista su se otimale čak i kontroli nadređenih stranačkih dužnosnika.
Mussolini je povodom težih incidenata pokušavao obuzdati nasilje, ali bez većeg uspjeha. Pokretu su pristupali brojni veterani, nacionalisti, antisocijalisti i antiliberali iako su fašisti u svojem prvom parlamentarnom pojavljivanju koalirali s liberalima, a Mussolini je pokušavao privući čak i socijaliste.
Mussolini tada nije imao apsolutnu vlast nad strankom, a u stavovima se sve više razilazio s novim članovima; predvidjevši da će ga nezadovoljni ostali čelnici smijeniti, u ljeto 1921. je dao ostavku.
Budući da je njegov odlazak oslabio stranku iste godine su ga pozvali da se vrati, što je on prihvatio jer nije imao mogućnosti za uspješnu političku aktivnost u nekoj drugoj stranci.
