Grickalice, pekarski proizvodi, prženi krumpirići, slatkiši, margarin, umaci i sladoledi, mogli bi se uskoro naći na udaru nove EU regulative, kojom bi se udio transmasti u takvim proizvodima ograničio na jednak način u svim državama članicama EU. U novom izvješću Europske komisije predlaže se uvođenje obvezne redukcije transmasti u prehrambenim proizvodima na razini Europske unije, kako bi se spriječila prekomjerna konzumacija masnoća odgovornih za visoki kolesterol i srčane bolesti, piše Hina.
Transmasne kiseline, koje nastaju postupkom hidrogenizacije biljnih ulja, podižu razinu »lošeg« LDL kolesterola u krvi i snižavaju razinu 'dobrog' HDL kolesterola, čime povećavaju rizik od bolesti srca i krvožilnog sustava, vodećeg uzroka smrti Europljana. Transmasne kiseline smatraju se opasnijim po zdravlje od zasićenih masnih kiselina u mesu, jajima i mliječnim proizvodima. Sadrže ih sve namirnice s hidrogeniziranom ili djelomično hidrogeniziranom masti, a trebalo bi izbjegavati proizvode koji prema deklaraciji sadrže više od dva posto transmasnih kiselina.
Jedna je britanska studija, na koju se EK poziva u izvješću, procijenila da bi redukcija dnevnog unosa transmasti za 0,5 do 0,8 posto samo u Velikoj Britaniji spasila između 3.500 i 4.700 života. U SAD-u, koji je odlučio do 2018. godine potpuno ukloniti transmasti iz hrane, smatra se da se smanjenjem unosa ovih kiselina za 0,64 posto može izbjeći do pet posto srčanih bolesti i isto toliko smrti godišnje, javlja Hina.
Nažalost, samo trideset posto stanovnika Europe čulo je za transmasne kiseline i smatra ih štetnim za zdravlje, navodi se u izvješću EK.
Predlažu se četiri moguće opcije reguliranja udjela transmasti u prehrambenim proizvodima na tržištu EU: obvezno označavanje udjela transmasnih kiselina na deklaraciji, jedinstveno zakonsko rješenje harmonizirano među državama članicama, dobrovoljni sporazumi o ograničavanju industrijskih transmasti u prehrambenim proizvodima u EU, te razvoj EU smjernica o limitima transmasti u hrani u nacionalnim zakonodavstvima.
Prednost se daje drugoj opciji, koja bi, smatraju u EK, osigurala najznačajniju redukciju unosa industrijskih transmasti, a prehrambene proizvode s visokim udjelom transmasnih kiselina, neovisno o tome nalaze li se na policama trgovina ili u restoranima, potpuno isključila s tržišta. Mjere zabrane odnosile bi se samo na industrijske transmasti, a ne i na transmasti životinjskog porijekla, koje se uz umjerenu konzumaciju smatraju nutritivno vrijednima. U kombinaciji s primjerenim prehrambenim navikama, ovakvim bi se pristupom, smatraju u Europskoj komisiji, mogao postići sličan efekt kao u Danskoj, gdje je ubrzo nakon zabrane transmasti u hrani njihov unos u populaciji smanjen na 0,01 do 0,03 grama industrijskih transmasnih kiselina dnevno. Danci procjenujuju da su tom mjerom uvedenom 2004. godine spasili oko 700 života godišnje.
Sredinom 90-tih prosječni se unos transmasnih kiselina u državama EU kretao od 0,5 do 2,1 posto dnevnog unosa energije kod muškaraca i od 0,8 do 1,8 posto kod žena. Kasnija izvješća govore da se u nizu država unos transmasti smanjuje, te je uglavnom ispod preporučene maksimalne količine od jedan posto dnevnog unosa energije.
