Na današnji dan prije 45 godina, 29. travnja 1980. umro je jedan od najvećih filmskih redatelja u povijesti, Alfred Hitchcock.
Stanar, Ucjena, Čovjek koji je previše znao, Rebecca, Ozloglašena, Konop, Nepoznati iz Nord Expressa, Nazovi M radi umorstva, Prozor u dvorište, Čovjek koji je previše znao, Vrtoglavica, Sjever-Sjeverozapad, Psiho, Ptice, Marnie i Mahnitost samo su neki od nezaboravnih filmova koje je ostavio u nasljeđe.
Nenadmašan majstor filmske napetosti, na osebujan je način povezao ekspresionističke elemente i crnohumornu vizuru. Poput Freuda, dijagnosticirao je nezadovoljstvo koje nagriza masku civilizirane uljudnosti modernog čovjeka.
Dijalektika pojavnog i skrivenog zamjetna je u većini njegovih uradaka, a likovima, uvjerenim u sređenost vlastitih života, naglo je izvlačio tepih ispod nogu, prikazujući ih u stanju fundamentalnog kaosa.
"Ja sam filantrop – pružam ljudima ono što žele… A žele osjetiti užas i strah", svojedobno je, uz dašak autoironije, izjavio Hitchcock.
Čovjek koji je utjecao na niz filmskih velikana, od Claudea Chabrola preko Romana Polanskog do Briana De Palme, nedvojbeno je bio genij ali, sudeći po komentarima suradnika, i neka vrsta čudovišta.
Alfred Hitchcock na svijet je došao 13. kolovoza 1899. godine u Londonu. Odrastao je u predgrađu Leytonstoneu, kao najmlađe od troje dijete trgovca i kućanice. Odgajan je kao katolik, u sumornoj atmosferi u kojoj se i za nijansu podignuti glas smatrao ogromnim moralnim prijestupom.
Nakon što je zaigrani dječak nehotice razbio vazu, otac, strogi autokrat William Hitchcock, poslao ga je u policijsku stanicu s pismom u ruci. Prestravljenog mališana su, na zamolbu njegovog tatice, nekoliko sati držali zatvorenog u ćeliji, odakle, kako je objasnio, potječe njegovo duboko nepovjerenje prema policiji, koje se zrcalilo u mnogim filmovima.
Nakon Williamove smrti, njegov četrnaestogodišnji sin napušta omraženu katoličku školu za dječake te se upisuje u Školu inženjeringa i navigacije. Nakon mature, postao je crtač i dizajner reklama u telefonskoj tvrtki.
S vremenom, momak se zainteresirao za fotografiju te počeo obavljati kojekakve honorarne poslove u filmskoj industriji. Godine 1920. dobio je stalan posao u kompaniji "Islington Studios", kao dizajner naslova za nijeme filmove.
Hitchcockov debitantski film, "Vrt užitka", bio je komercijalni fijasko, a ni "Planinski orao" nije prošao znatno bolje. Prvi uspjeh doživljava u žanru trilera, sa "Stanarom" iz 1927. godine.
Ovaj nijemi film prvi je pravi hičkokovski uradak, s motivima nedostupnih plavuša i nedužnog čovjeka optuženog za zločin. Nedugo nakon premijere, redatelj se oženio asistenticom Almom Reville, koja mu rađa kćer Patriciju.
Brak i suradnja s tiraninom pokazali su se kao pakao. Reville je napisala scenarij za mnoge suprugove filmove, često bez ikakvog priznanja.
Film "39 stepenica" iz 1935. godine smatra se jednim od Hitchcockovih najboljih filmova iz ranijeg stvaralaštva. U njemu je prvi put upotrijebio tzv. "McGuffin", postupak organiziranja naracije oko jednoga jedinog događaja – u ovom slučaju, ukradenih nacrta.
Koncem tridesetih godina prošlog stoljeća, na poziv čuvena filmskog producenta Davida O. Selznicka, odlazi u Hollywood. S njime, prema romanu Daphne du Maurier, 1940. snima svoj prvi američki film, psihološki triler "Rebecca".
Nagrađen je Oscarom za najbolji film. Odnos dvojice muškaraca nakon kratkog je vremena narušen, zbog Selznickovih financijskih problema i Hitchcockove želje za potpunom kreativnom kontrolom.
Ne uspijevajući izići na kraj s prgavim redateljem, producent ga je često 'posuđivao' drugim filmskim studijima.
"Začarana", triler iz 1945. godine s Ingrid Bergman i Gregoryjem Peckom u glavnim ulogama, prepun je referenci na psihoanalizu. Antologijsku scenu sna dizajnirao je jedan od rijetkih ljudi kojima se Hitchcock divio, španjolski nadrealistički umjetnik Salvador Dalí.
Problem snimanja dva inovativna subjektivna kadra redatelj je riješio konstruiranjem goleme drvene ruke (za koju će se kasnije ispostaviti da pripada liku kroz čije oči 'gleda' kamera) te uvećanih predmeta koje ta ruka drži: čaše mlijeka i drvenog pištolja.
Kao dodatnu novost, Hitchcock je scenu završnog obračuna na crno-bijelim kopijama filma ručno obojio u crveno.
"Psiho", Hitchcockov film iz 1960. godine nominiran za četiri Oscara, smatra se jednim od najboljih psiholoških trilera svih vremena, dok se ime poremećenog Normana Batesa nalazi na svim listama najgorih filmskih negativaca.
Hitchcock ga je privatno financirao, a roman Roberta Blocha, po kojem je snimljen, prethodno je dao kupiti u što većem broju primjeraka, kako bi intenzivirao iznenađenje i šok gledatelja. Kultna trominutna scena iz filma, u kojoj Anthony Perkins pod tušem ubija Janet Leigh, snimana je punih tjedan dana.
Mnoge je istinski šokirala, uključujući slavnog Walta Disneya. Ovaj je zabranio Hitchcocku da snima u Disneylandu, objasnivši svoju odluku riječima: "Čovjek koji potpisuje ovako odvratan film nije dobrodošao u mojoj blizini".
Zanimljivo je da je u toj sceni 'uloga' krvi dodijeljena sirupu od čokolade, te da ju je redatelj prvotno htio napraviti bez muzike, ali je na koncu ubacio zvuk violina koji kida živce. Bila je to mudra odluka – ovi kratki, uznemirujući taktovi gotovo da stvaraju dojam ubadanja nožem.
