Putujte s nama

Zaostrog: U zavičaju Starca Milovana

Samostan su, nekad u 15. stoljeću, utemeljili augustinci pustinjaci. Oni su nakon pada Bosne, 1463., „nestali“, a pet godina kasnije naslijedili su ih franjevci Bosne Srebrene, vjerojatno iz samostana u Ljubuškom.
Lifestyle / Putujte s nama | 08. 03. 2024. u 13:10 Milo JUKIĆ

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Svako malo se, pogotovo u komentarima ispod vijesti na portalima, uglavnom s dozom sprdnje, spominju fakulteti razbacani po malim mjestima naše zemlje. Na udaru su Sokolac, Kiseljak, Gradiška, Bosanska Krupa, Prijedor, Travnik..., pa bi onaj ko ne zna pomislio da su bolje slične institucije u velikim mjestima, uglavnom kojekakvi američki koledži, čiji studenti nerijetko dobiju diplome, a da nikad ne doznaju u kojoj zgradi su studirali.

Ovako opširnom uvodu razlog je to što je nekad, dok je znanje bilo na prvom, a iza znanja deset praznih mjesta, fakultet doista mogao djelovati u selima. Znamo da su i naša tri stara samostana imala svoje škole, a studij teologije je, nakon lutanja budućih franjevaćkih svećenika po Italiji, Austriji, Mađarskoj i Hrvatskoj, utemeljen i započeo s djelovanjem 1905. u Livnu. Tako je i mali Zaostrog, danas mjestašce sa svega 220 stanovnika, od osnovne i humanističke škole za osmanskog doba „dogurao“ do sveučilišnog mjesta, budući da je od 1908. u ovdašnjem samostanu pokrenut studij teologije, a tri godine kasnije i studij filozofije. Međutim, prvo filozofsko učilište utemeljeno je puno prije toga, još 1726., kako tvrdi većina onih koji su se bavili tom temom, a tada je Zaostrog bio dijelom Bosne Srebrene, koja se tada prostirala od srednjeg Jadrana do Budima. Šest godina kasnije će se Bosna Srebrena razdijeligti, a zaostroški samostan pripast će novonastaloj provinciji svetog Kaja.

Putopišući prije nekoliko godina Lepoglavu, rekoh da bi od spomenutog gradića, da se iz njega „izreže“ pavlinski samostan, pravi „grad u gradu“, slabo išta ostalo. Isto je i sa Zaostrogom: da se „iskruži“ samostan Uznesenja Blažene Djevice Marije, malo ko bi, osim Nijemaca, Čeha i drugih željnih brčkanja u toplom moru, „zalutao“ ovamo.

M.J. | Bljesak.info / Natpis bosančicom iz 1589.

Slavna vremena su, ako se izuzme povijesni segment, davno prošla, a u samostanu, umjesto graje mlađahne studentarije, vlada apsolutni mir. O trenutnom stanju koju riječ će nam – slučajno ga susrećemo ispred ulaza, taman se vraća iz šetnje – kazati ex-gvardijan fra Branko Brnas, sada jedan od svega trojice fratara u samostanu. Kako je samostan ogroman, a od nečega se u mjestu s malo stanovnika, pa tako i vjernika, treba i živjeti, „furešti“ tijekom cijele godine mogu unajmiti jednokrevetne, dvokrevetme i trokrevetne sobe s pogledom na more, samostanski vrt ili klaustar, u kome će im biti servirana sva tri obroka, a na meniju će se, uz ostalo, naći povrće i voće iz samostanskog vrta te maslinovo ulje iz samostanskog maslinika. Osim za smještaj turista, samostan slovi i kao krasno mjesto za održavanje svećeničkih seminara i duhovnih vježbi.

Zima je, nema nikoga, u samostanskom kompleksu traju radovi, pa bismo uzalud kružili oko samostana da se ne pojavi fra Branko. Najprije smo probali na lučnom ulazu od mora, zaraslom u bršljan, gdje stoji da je otvoreno od 10 do 12 i od 19 do 21. Pogledamo u sat, rešetkasta kapija bi se trebala moći odškrinuti, ali uzalud guramo, zaključano je. Potom kružimo auto-kampom pored samostana. Iako je ambijent ugodan, parkirni brojevi i ukrasi poput buradi, mlinskih kola i kolica s cvijećem na svom mjestu, bez ljudi, bez ikog i ičeg živog osim biljki, djeluje tužno, a u samostan, čija se crkva i zvonik iz kampa vide odlično, opet se ne može, i tamošnja kapija je zaključana.

Zabrinut ćemo se nakon što uzalud upremo i u glavnu, prilično bezličnu kapiju, s ulice; ni ona se ne otvara, ali će se, i to iz našeg drugog dolaska, pred njom „stvoriti“ fra Branko, inače bismo morali odustati. Zanimljivo je to što ne ulazimo kroz kapiju nego fra Branko doziva kuharicu i ona nas, kroz kuhinju pa nekakvim – sreća pa smo vitki :) – vrlo uskim prolazom dovodi do unutarnjeg dvorišta.

Već tu smo „gotovi“, budući da je na profiliranom nadvratniku baroknog pročelja crkve, samo zeru zaklonjen skelom, prekrasan natpis iz 1589., izveden bosančicom, tako savršenom i tako različitom od one izblijedjele, čvornovate i kvrgave, razasute po prašnjavim papirima starih bosanskih franjevačkih samostana. Natpis je, naime, izveden sasvim pravilnim uglatim slovima, koja kao da su izašla iz kalupa wordovih stručnjaka, govori o posveti samostanske crkve.

M.J. | Bljesak.info / Detalj iz samostanskog klaustra

Toliko smo blenuli u natpis da bi neko ko bi nas gledao s ulice pomislio da nam se desilo kakvo ukazanje, što bosančica u Zaostrogu na neki način i jest. Popločanom stazom unutarnjeg dvorišta, okruženog visokim zidovima i čempresima, vraćamo se do grobova, koje smo maločas, netremice zvirljajući u slova bosančice, previdjeli. Nije to, dakako, groblje za sve već samo za izuzetne, u novije doba gotovo samo za fratre, članove samostanskog bratstva. Do prije nekoliko desetljeća mjesta bi se našlo i za ponekog civila, vjerojatno iz obitelji koje su na neki način bile usko vezane za crkvu. Među fratarskim se ističu grobovi dvojice od trojice najpoznatijih domaćih sinova, fra Aleksandra Ribičića (1921. - 1905.) i fra Ivana Despota (1851. - 1886.), a među civilnim književnika i rodoljuba dr. Ilije Despota (1885. - 1970.). Sam Bog zna ko je ko zna kad bio pokopan ispod vješto ukrašenih i, na nesreću, prepolovljenih ploča – evo jedna do druge dvije s polovicama štita i mačem koji, pored velikog slova F, iza jednog štita izviruje oštricom – koje sada čine dvorišnu stazu.

Opet ćemo nekuda okolo – ulaz je zaključan – pa u crkvu, ali ćemo stati nadiviti se kasnorenesansnom klaustru kakav se, bez imalo pretjerivanja, rijetko gdje može vidjeti. Jest da su klaustri na drugim mjestima puno prostraniji, ali ovaj tako umješno osmišljen da bi – opet mislim da ne pretjerujem – trebao biti glavni motiv Zaostroga. U sredini je zdenac sa stupovima, nekad kamena „posuda“ za prikupljanje kišnice s krovova samostana i crkve, a na rubu naranča čiji se otpali plodovi sjaje u sveopćem zelenilu. „Krademo“ nekoliko komada, a kad ih sutradan probamo, shvatit ćemo da naranče koje kupujemo u prodavaonicama nikako ne bi smjele imati isto ime s ovim iz klaustra. I da, ko bi rekao da su se ovdje, u lčaustru, do prije nekoliko stoljeća pokapali umrli zaostroški fratri!

U samostan svete Marije, dakako, nemamo pristupa, što ne znači da ne treba reći barem koju riječ o njemu. Utemeljili su ga, zanimljivo, nekad u 15. stoljeću, augustinci pustinjaci. Oni su nakon pada Bosne, 1463., „nestali“, a pet godina kasnije naslijedili su ih franjevci Bosne Srebrene, vjerojatno iz samostana u Ljubuškom. Ne može se ne spomenuti ni to da je 1640. generalni vizitator reda, poslan iz Rima, zapisao da je zaostroški samostan najljepši od svih u Bosni Srebrenoj, mada je to još uvijek doba turske vladavine ovim krajevima i najvećim dijelom Provincije pa nešto baš i nisam uvjeren da je uvaženi gospodin imao prigodu vidjeti i sve ostale samostane. Naravno da je samostan otad više puta dograđivan, današnja verzija uglavnom je nastala u 17. i 18. stoljeću, i teško da je i u kojem segmentu nalik onom što se 1640. našlo u vidokrugu neznanog vizitatora. Nego, kako to da samostan nije nijednom spaljen, pa naši, bosanski, gorjeli su od turskog plamena i po više puta?! Ko zna ima li u njoj i zrnce stvarnosti, ali legenda tvrdi da su ga Turci poštedjeli zato što je drvena Gospa na njenom oltaru, izrađena 1729., obučena u zeleni plašt.       

M.J. | Bljesak.info / Natpis na grobu fra Andrije Kačića Miošića

Ako nema smisla u samostan, ući u crkvu nije nikakav problem. Turci su odavde otjerani 1684., a na izgradnju nove crkve čekalo se do iznenađujuće dugo, sve do 1707., mada iznenađenje i nije toliko kad se zna da narod i fratri još koje desetljeće nisu mogli biti sigurni da se vlasnik ratne sreće neće promijeniti. Dovršena je 40 godina kasnije, ali je u neko doba postala premala pa je 1874. proširena i dodan joj je neoromanički zvonik. Ko je tada mogao i pomisliti da bi danas – koncem 19. 9toljeća u Zaostrogu je živjelo više od 900 ljudi – svi stanovnici, od beba do baba, mogli stati u nju! 

Nekom će u crkvi, pogotovo gorljivim katolicima, glavni biti mramorni oltar iz 1722., nekom ko nadasve voli glazbu samo 16 godina mlađe orgulje na koru, nekom trećem latinski natpis na dovratku ulaza u sakristiju, nekom ovo, nekom ono. Nama je glavni grob proslavljenog pjesnika fra Andrije Kačića Miošića (1704. - 1760.) i njegova bista na zidu. Razgovor ugodni naroda slovinskoga nezaobilazno je djelo starije hrvatske književnosti; kršćansko-turski pa mletačko-turski sukobi i ratovi, junački megdani i još junačkije ženidbe, padanje u ropstvo i bijeg iz ropstva te puno drugih tema, po svemu naslonjenih na dotad poznate usmene narodne pjesme, mnogima su na studiju hrvatske književnosti priuštili ono „Kolega, naučite to malo bolje i dođite u sljedećem roku“. Na grob u podu naiđe se čim se prijeđe crkveni prag. Kreatori grobne ploče, postavljene 1890., zaboravili su isključiti tipku Caps Lock, a nijednom nisu taknuli ni tipke za točku i zarez :) Dakle: POKOJ TEBI STARČE MILOVANE / KOJI RODU PISMARICU DADE / S KORABLJICOM DA MU VIDA JADE /DOK MU ZORA BOLJEG DANA SVANE / HLADNU PLOČU ŠTO TI KOSTI SKRIVA / HARAN NAROD POBOŽNO CELIVA.

Još jedna „sitnica“: iako se bijela ploča s crnim slovima općenito uzima kao pjesnikov grob Starca Milovana, stvarno je to samo jedan od 12 pretinaca višestoljetne svećeničke grobnice, a nigdje nije zapisano u kojem od pretinaca su završile pjesnikove kosti.

U bisti je Starac Milovan, kako je sam sebe nazivao, mladolik i naočit frajer vrle frizure; da se ovakav nađe u nekom od kvizova, mnogi bi prije tipovali na nekog holivudskog glumca nego na fratra i pjesnika umrlog prije više od četvrt milenija.

M.J. | Bljesak.info / Natpis iznad ulaza u sakristiju

Zagledamo moćne bočne oltare, kamenu posudu s posvećenom vodom, kip Gospe s krunom na glavi, ispovjedaonice zastrtih ulaza, balkončić visoko pod stropom, na koji stari fratri na misu mogu pristupiti izravno s kata samostana... Sve je bogato ukrašeno, toliko da ne vrijedi zalaziti u detalje. Pozornost privlače i neki „rukopisi“, primjerice onaj na obrascu Hrvatskog restauratorskog zavoda o sondi broj 5, koja služi za istraživanje južnog zida uz središnji oltar, ali i obavijest o tome koliko duboko treba uvući krakun (kod nas kračun, otud glagol zakračunati) na ulaznim vratima.

Od posjeta muzejskim zbirkama, to je bilo prvo što nam je fra Branko rekao, neće biti ništa: muzej se, a i neki od eksponata, rastaurira i ne bi vrijedilo. „Nego vi fino dođite na ljeto, dotad će sve biti završeno!“ Za ovo što smo vidjeli bogohulno bi bilo reći da je malo, ali ipak ostaje žal što nam se u oči ne zadjenuše i, recimo, drugo, opšrnije izdanje Razgovora ugodnog..., tiskano 1756. u Mlecima, hudžet iz 1494. godine u kome se prvi put spominje Zaostrog ili raritetnu misnicu, navodno načinjenu od plašta bosanskog kralja Stjepana Tomaševića, protkanu osmanskim motivima; kralj je plašt – tako tvrdi predaja, a struka gdjekad na to sumnjčavo klima glavom – dobio na dar od krvnika Bosne i Huma, sultana Mehmeda el-Fatiha, i darovao ga fratrima, mada neki kažu da je to obavila kraljica Katarina; uglavnom su ga fratri prekrojili u misnicu. Ako je sve to i samo legenda, pa šta, baš fino zvuči! Da, fino je bilo vidjeti i prebogatu knjižnicu s čak 27 inkunabula, Kačićevu sobu ili galeriju slika velikog Mladena Veže, ali, hajde, doći će ljeto i eto nas...

U prethodnom putopisu, iz Drvenika, spomenuo sam ponešto o Dalmatincima u Bitci na Sutjesci. Drveničani su možda bili najžešći, ali je partizanski pokret bio zdušno prihvaćen u čitavom Makarskom primorju. Otud i glavni simbol Zaostroga za socijalizma, spomenik poginulim zaostroškim partizanima, smješten uz obalu, nadomak samostanskog kompleksa, i danas dominira mjestašcem. Visok je deset metara, a ptica u letu – tako kažu, ja je, slijep kod očiju, baš i ne vidim, za mene je spomenik klasični stilizirani cvijet – simbolizira slobodu. Autor je domaći sin, od prije deset godina pokojni, kipar Rudolf Matutinović, prozvan još i „zaostroški Meštrović“. Ako je suditi po zaostroškom spomeniku, nadimak nije opravdan. Među imenima poginulih, na pločama okačenim na stup, šestorica njegovih prezimenjaka, bezbeli rođaka.

M.J. | Bljesak.info / Fra Aleksandar Ribičić

Drugi spomenik na rivi je kip fra Aleksandra Ribičića (1921. – 2005.), književnika i – pazi sad! – sudionika partizanskog pokreta. Ribičić je najbolji primjer krajnje neozbiljnosti svrstavanja dalmatinskih partizana u „komunističke nevjernike“, na što će svatko ozbiljan i tako odmahnuti rukom – zna se da su Dalmatinci hitali u partizanske odrede zbog prijetnji fašističke Italije, a ne kako bi se borili protiv vjere i Boga, što će postati naknadna „tekovina“ Komunističke partije.

Mimo navedenog se i nema nešto posebno vidjeti. Jedan ribar „plete mrižu svoju“, ali živ, za razliku od onog brončanog u Podgori, čak nas pita u kojim novinama će „osvanuti“, prazan mol, „zaboravljen“ drveni čun, čamci parkirani na travnjaku, prazne bašte i terase kafića i stabla limuna što iza plastičnih paravana žedno hvataju svaku zraku sunca. Na gredi zida što vodi u mjesnu pekaru neki je šaljidžija na engleskom označio mjesto za fotkanje na dalmatinskom zidiću.

Budući da se očito niko dosad nije dosjetio tomu, Zaostrožani su psa dalmatinca i njegove crne točkice izabrali kao neku vrst zaštitnog znaka. Oslikan je, primjerice, na porti auto-kamp, a njegove točkice mame i na klupama te na ljuljački uz more, gdje užurbano dolijećemo čim je vidimo, mada je – mjestašce je gotovo prazno, sresti živa čovjeka je gotovo događaj – niko neće zauzeti.

Kao i ostala mjesta Makarskog primorja, i Zaostrog je do 1962. I velikog zemljotresa bio življi u krševitim podbiokovskim padinama, podaleko od mora. Pa ako je tako, a jest, i gore mora biti nečega zanimljivog.

Prva potvrda smjestila se uza samu cestu i nemoguće ju je promašiti. Crkvica svetog Roka sagrađena je, kao i desetci drugih posvećenih istom svetitelju, nekad u 17. stoljeću, nakon što je kuga, gdjegdje zvana i morija, ne samo zaprijetila, već i višekratno opravdala svoj narodni naziv; kad dođe „dur guzici“, odjednom se nađe i vremena i novca za štošta za što ih se dotad nije našlo. Minijaturna, ali skladna i dopadljiva. Na vratima i bočnim prozorima su rešetke, što je baš rijedak slučaj kod crkvica iz tog vremena, pa se lijepo vidi i ponutrica, u koju, osim svećenika, može stati još samo nekoliko ljudi, ali zato ima mjesta na poljanici oko crkve. Jednostavan oltar s klecalom, dvije svijeće i isto toliko vaza s osušenim cvijećem te jedna klupa i to je sve. Uz svečeve skute njegov vjerni psić što mu je, dok je, obolivši od kuge, protjeran iz Piacenze, u šumu svakodnevno donosio komad kruha. Rok je u kapeli prikazan onakav kakvim ga stvarno opisuju, dok onaj isklesani na pročelju prije „baca“ na kakvog srednjovjekovnog viteza-đilkoša, odjevenog u bogato odijelo, nego na poniznika koji je podijelio novac i imanje svog oca grofa siromasima i, krenuvši u Rim, gdje god bi boravio, dvorio bolesnike, posebno one što su im se na grbaču natovarile kuga, kolera i slične pošasti. ZAVIT OD KUGE XVII VIK HARNI POTOMCI OBNOVIŠE MDCCCXCIX. Šta reći osim da ni ovdje nisu znali gdje se isključuje Caps Lock, a razmaknica im se bezbeli zakovala, čim između riječi nema razmaka već samo između redova.

M.J. | Bljesak.info / Ispred crkvice svetog Roka

Budući da je sazidana ispod starog dijela nekadašnjeg Zaostroga, ne treba dugo voziti ni do mjesnog groblja s crkvom svete Barbare. Nekad je bila župska, sada samo grobljanska, puno veća od Rokove, s visokim, očito naknadno neprirodno „zalijepljenim“ zvonikom na preslicu i jednim zvonom, bez rešetki kroz koje bismo mogli zaviriti unutra. Stara je, starija od Rokove, čim se naziru i elementi gotike; po podacima na info-ploči majstori su se dali na posao još nekad tijekom 14. ili 15. stoljeća. U zidove su joj ugrađeni brojni stećci, a jedan je, kaže ploča, poslužio i kao dio oltara. Ispred ulaza nekoliko fragmenata kamenog namještaja, a zid iznad i iza kapele smatra se antičkim. Iznad je, u selu, novija i veća crkva svete Barbare, sazidana 1882.

Zanimljivih grobova puno, kako onih prastarih, tako i novijih. Primjećujemo jednu posebnost zapisa na nadgrobnjacima: ako je žena umrla mlada, mada se nađe i kod starijih, redovito se u natpis ugrađuje da je bila „uzor žena (i majka)“. Blizu ulaza, samo koji metar od crkve, grobnica obitelji Hajdarević: Hamid i Samija su već ispod ploče, a Sead, Jusuf, Hamed, Esma i sabira, kao, uostalom, i svi mi, čekaju na red za preseljenje na bolji svijet. Najtužniji spomenik obitelji Despot: Tri jedina brata iz Zaostroga / Despota su oni roda / od dušmana su oni pali / da bi mi slobodu uživali. Pomalo nezgrapni stihovi, mada je to u ovom slučaju najmanje važno. Ima još jedna stofa, ali je dovoljna i ova. Ante i Ane nadživjeli su sva tri svoja sina: Ljubo i Tomislav poginuli su, piše pored slika, 1943. na Sutjesci, a iste godine, ne kaže se gdje, i Stipe.

Odlazimo s groblja. Dolje se u ugodno plavetnilo pučine udjenuo bijeli samostanski zvonik. Kao kad bi se čovjek vratio iz smrti u život...

 

Kopirati
Drag cursor here to close