Putujte s nama

Saschiz/Rupea: Kad te pogodi onosvjetska zalutala strijela sreće (Transilvanijom uzduž & poprijeko 18)

Mene nešto uzelo, kao da mi je nevidljiv neko ubrizgao deset puta više adrenalina od normale, pa se pentram i verem po uskim rubovima vanjskih zidova k’o budalasti Andrićev Ćorkan po korkaluku zaleđene višegradske ćuprije.
Lifestyle / Putujte s nama | 23. 02. 2024. u 13:22 Milo JUKIĆ

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Ko god krene u Transilvaniju kako bi obišao i vidio neke od znamenitih saskih crkvava-utvrda starih po pet-šest stoljeća, stavljenih na UNESCO-ov popis svjetske kulturne baštine, u neko doba se zapita ima li im kraja, a onda se raspita, progugla ili na drugi način dozna da ih ima na stotine i da bi trebao nekoliko godina kako bi ih obišao sve. Tu negdje – ipak su utvrđene crkve samo bezbrojne varijacije istog osnovnog obrasca – odmahne rukom i „prešalta“ se na druge transilvanijske zanimljivosti. Crkve se na to osmjehnu i kažu: Dobro, dobro, samo ti razgledaj to nešto drugo, ali bez nas neće ići :)

Tako smo i nas dvoje jednog ranog jutra osvanuli u sjedištu seoske općine Saschiz u okrugu Muresh, želeći ponajprije vidjeti srednjovjekovnu citadelu iznad sela. Crkve su nas dočekale „u zasjedi“, najprije jedna u seocu Cloașterf, a potom i posestrima joj u Saschizu. Ona u Cloașterfu izdvaja se od drugih po tome što nije, kao druge, zidana i prezidavana stotinu ili više godina već je, po majstoru Ștefanu Ungaru iz Sighișoare, podignuta „na ho-ruk“, i to za kratko vrijeme, od 1521. do 1524. Usput ćemo, u jednom od seoskih zakutaka, naići i na malu pravoslavnu crkvu s kratkim drvenim zvonikom-kulom, a potrefit ćemo i na nekoliko podobro starih kućica u boji s križem u kutu sastava krovnih „voda“.

Već ulazeći u Saschiz, na drugom kraju povelikog sela s više od 2.000 stanovnika, naziremo šiljak stamenog crkvenog tornja, u osnovi sličnog onom u Cloașterfu, „prepisan“ s glavne crkve u Sighișoari, ali ne zastajemo, jer s iste pozicije, a i sa svih ostalih mjesta fino, na vrho zaobljenog brda iznad sela, vidi i utvrda zbog koje smo se i našli u Sashcizu. Nije, doduše, ni nalik onoj što smo je osmotrili na slikama; obnavljaju je, naime, i sva je zarobljena u naoko beskrajnim skelama i daskama osim jedne od kula koja je, mada samo stidljivo proviruje, već dobila četvorovodni crveni krović.

M.J. | Bljesak.info / Uzalud plačem, dalje se ne može! :)

Utvrda je najstariji sačuvani objekt, budući da se Saschiz u dokumentima prvi put spominje 1309., a na jednom kamenu, srećom ostavljenom izvan dohvata skela, uklesana je 1347. godina. Poznato je da su ga najprije nastanjivali Sekleri ili, po naški, Sekelji, ali su odlukom „odozgo“ otpućeni u istočnu Transilvaniju, a Saschiz su uskoro stigli Sasi, prozvavši selo Keist, odnosno, nešto kasnije, Hünenburg. Oni su bili i graditelji moćne utvrde s odavno zasutim bunarom prvotno dubokim čak 60 metara, za koji ovdašnja narodna predaja tvrdi da je konstruiran tako da se u njega, i kad je pun vode, moglo sići, a onda posebnim kanalom u stijeni neopaženo stići do crkve u središtu sela. Legende su i kod nas i svugdje „u pet deka“, slične, dakle, brojnim našim, samo što nigdje niko nije ispio naći famozne tajne ulaze i izlaze.

Utvrda je i prostorno velika, mada nepravilnih dimenzija, ali se zna da joj je najveća dužina 90, a širina 52 metra, sa zidovima visokim i do 10 metara. Šest kula: Stražarska, Vratna, Svećenička, Vojvodina, Barutna i Školska, ali zbog trenutnog stanja ne možemo znati koja je koja. Dograđene su naknadno i uklopljene u ovalni obrambeni zid, taman da budu spremne za osmanske napade, kad bi se u utvrdu slilo plemstvo i ostali bogatuni s okolnog područja, a sirotinji je, kao i uvijek, ostajalo da se sklanja u šume i sa zebnjom prati hoće li mu turski akindžija kuću i štalu u sekundi pretvoriti u buktinju. Utvrda je bila toliko jaka i teško osvojiva da bi izdržala sve napade i opsade, što najbolje svjedoči jedan zapis koji kaže kako je u njoj pohranjeno 249 kilograma zlata te 820 zlatnih talira i 3200 istih takvih florina, kao i brojne druge dragocjenosti. Zvuči pomalo nevjerojatno da se utvrda držala sve do 1940., kada je Adolf Hitler naredio da ovdašnji Sasi presele u Njemačku. Nisu, naravno, otišli baš svi, ali dobar broj je zauvijek napustio stoljetna ognjišta, a mnoge od onih koji su ostali zapala je još teža sudbina, budući da ih je rumunjska komunistička vlast deportirala čak u Sovjetski Savez. 

Uspon do utvrde je „taman“, ni previše strm, ni zamoran. Lijepa, ne previše gusta šuma, staza posuta požutjelim lišćem, čista romantika, i tako sve do ulaza u radilište, zabarikadiranog dvama velikim komadima bijelog lima kroz koji se vide gomilice daske i drugog građevnog materijala. Kružimo oko utvrde k'o mačke oko vruće kaše, sve se nadajući da će se nekuda moći unutra, ali je uzalud, čak je i na improvizirani ulaz, rupu u tvrđavskom zidu, iznutra pričvršćena armaturna mreža. Šestica, podebela, možda bih je uspio odvojiti od zida da sam Marko Kraljević, ali sam, eto, obični Milo Jukić :) Uzalud brišem suze :) unutra se ne može. Okolo se, upleteni u travu i grmlje, mogu vidjeti jednostavno ukrašeni ulomci i krhotine pojedinih dijelova bastiona, a i gljive koje mame ljepotom, ali ne ulijevaju sigurnost. Da su barem jesenke, znao bih šta bih. Kad obnova utvrde bude završena, trebalo bi, osim ulaznice, naplaćivati i pogled na selo, toliko je čaroban, pogotovo kad je ovako osunčano i prošarano teškim kasnojesenskim sjenama.

M.J. | Bljesak.info / Pogled s utvrde na crkvu-utvrdu

Naravno da je crkva utvrda najveći, ali i najdojmljiviji detalj, ako se tolika građevina uopće može nazvati detaljem. Utvrda je uostalom i pala u drugi plan nakon što je u prvoj polovici 16. stoljeća dovršena utvrđena crkva. Inače je gradnja, na temeljima prethodne romaničke bazilike, započeta 1493., dovršena 1525., a današnji izgled kompleks je dobio 1677., otkad ništa značajnije nije mijenjano.

Saschiz je, dakle, oveće selo, ali je nekad imao puno veći značaj, i to ponajprije kao mjesto u kome su se održavale skupštine crkvenih kanonika za područje Sighișoare, a 1663. je transilvanijski knez Mihai Apafi I., u ovdašnjoj crkvi održao i zasjedanje transilvanijskog parlamenta. Osim ove, oduvijek daleko najveće, u selu je bilo još šest crkava, zbog čega je nazvan i Siebenkirchen. Danas se od još četiri razaznaju samo ruševni ostaci. Otud je gotička crkva s utvrdom ovolika, otud UNESCO-ov znak na – to je već malo tužno – drvenoj tarabi što opasuje crkvu-utvrdu, nekad, dok je bila katolička, pod zaštitom svetog Stjepana Ugarskog. Zanimljivo da joj je Vatikan dodijelio pravo davanja oprosta, preciznije rečeno, prodaje oprosta za razdoblje od 1503. do 1507., što je ovdje bez sumnje bio i izravan poticaj protestantima da se preko noći izmaknu ispod vatikanskih skuta.

I oko crkve, točnije oko devetmetarskih obrambenih zidova, kao i prije toga oko utvrde na brdu, možemo samo napraviti krug – kapija je zaključana, ispred nje, a i u crkvenom dvorištu nema nikoga, kao ni u obližnjem turističkom info-uredu. Glavni toranj, visok 16 metara, izrešetan gustim puškarnicama, glavna je meta pogleda iz raznih kutova. Ptice Rumunjske na turističkoj tabli, atelje i prodavaonica prirodnog sapuna, spomenik u sjećanje na petoricu mještana, dakako Rumunja, poginulih u Drugom svjetskom ratu, poneka zanimljiva stara kuća, zgrade Općine i Evangeličke škole, to je otprilke sve zanimljivo što se može vidjeti u selu.

M.J. | Bljesak.info / Crkva-utvrda u Saschizu

Posjet Saschizu – nismo baš sigurni kako se izgovara pa smo ga još prije dolaska preimenovali u Sančez :) – završavamo malim foto-sessioinom u debelom sloju lišća ukraj seoskog trga, a potom pritežemo opanke, palimo motor auta i… I polazimo, ne sjećam se više šta je trebao biti cilj, možda Feldioara ili Sfântu Gheorghe. Koji god bio od ta dva ili možda neki treći grad, nećemo ga viudjeti, budući da je pred nas, iz čista mira, ničim izazvana, odjednom iskočila utvrda Rupea, jedna od najboljih od svih koje ikad vidjesmo. Ne bih rekao, barem se ne sjećam, da sam uopće dodirnuo kočnicu, prije će biti da je auto sam stao :)

Migracije su uvijek postojale, seljakalo se „na kraj svijeta“ i niko me ne može uvjeriti da Winsor McCave, Walt Disney ili Joseph Barbera nisu pred očima, dok su crtali svoje crtanofilmske dvorce, imali upravo utvrdu Rupea i slične njoj. Ako griješim, onda njihov i maštu njihovih kolega nikad neće uspjeti izmjeriti nikakav instrument, makar bio najsavršeniji izum vještačke inteligencije.

I Rupea je, odnosno za Nijemce Räppes , za Mađare Kőhalom (što je, ustvari, ništa drugo nego kobalt!), a za nas naprosto Rupa :), prije nekoliko stoljeća bila kudikamo značajnije mjesto nego danas, kad ga naseljava svega 5269 žitelja. Većina su, kao i svugdje u stoljećima dominantno saskoj i donekle mađarskoj Transilvaniji, Rumunji, ima ih oko dvije trećine u ukupnom broju stanovništva, Mađara je malo manje od petine, a Sasa, odnosno Nijemaca, od kojih su nakon svega ostali samo „ostaci ostataka”, svega oko jedan i pol postotak.

Naravno da ovako moćna utvrda nije slučajno izgrađena baš ovdje, na križanju putova koji povezuju Transilvaniju, Moldaviju i Vlašku, niti se slučajno još 1324. godine navodi kao kraljevski dvorac. Inače se naselje spominje stoljeće prije, ali to nije početak, samo nastavak, budući da su arheolozi u utvrdi i oko nje otkrili nemale tragove života još iz paleolita i neolita, odnosno negdje od 5500. do 3500. godine prije Krista. Dačani svoju utvrdu na istom mjestu nazivaju Rumidava, kako je bilježi i grčki kartograf, astrolog i astronom Ptolomej, a Rimljani je, nakon što svladaju Dačane, ne mijenjajući joj ime, proširuju i dodatno utvrđuju. U gradiću je nekoliko ulica s kućama iz 18. i 19. stoljeća koje su proglašene graditeljskom baštinom, a status spomenika imaju i evangelička crkva, te rimokatolička crkva, nekadašnji franjevački samostana, izvorno romaničkog sloga, iz 13. stoljeća. Značaju grada, i dotad jakog, čim se u njemu spominje 12 zanatlijskih cehova, znatno su doprinijeli otkriće slane vode, koju su iskorištavali i Rimljani, a domaći svijet se u tome izvještio nekad tijekom 18. stoljeća te, nešto kasnije, nalaz naslaga sumporne vode. Voda je vrlo brzo postala nadaleko poznata po ljekovitosti, pohotovo za bolesti reumatizma, pa su u Rupeu, u toplice utemeljene 1866., pohrlile stotine i tisuće željnih zdravlja, i to ne samo iz cijele Transilvanije već čak i iz Beča i Dresdena, a priča je završena kad su komunističke vlasti iz ko zna kojeg razloga okrenule leđa i toplicama i Rupei, pa danas nema ni traga od bilo čega vezanog za to.

M.J. | Bljesak.info / Utvrda Rupea

Nas dvoje grad gledamo s utvrde, prvo s raznih točaka, a onda se desetak minuta ne mičemo s najviše. Možda bismo se spustili i u grad, ali je saska utvrda toliko zamamna i zavodljiva da nas od nje može maknuti samo mrak. Nismo sami, ima na desetke posjetitelja i vjerojatno je uvijek tako, čim su se po parkingu nanizale suvenirnice. Kule ne brojimo, neke strše i prije nego se uđe kroz masivnu kapiju, a nakon što se nađemo unutra, shvatit ćemo, po desetak metara visokom unutarnjem kružnom zidu, zašto nam se utvrda odozdo učinila nalik džinovskoj puževoj kućici.

Najprije ulazimo u praznu dvorsku kapelu. Na zidovioma brojni potpisi, kroz prozor pogled takav da će Boga vidjeti i ko mu se ne pomoli. Unutarnja utvrda ustobočila se na masivnoj kobaltnoj stijeni, ispod nje provalija, mimo vrata se dalje ne može čak ni danas, nekmoli dok su kroz puškarnice izvirivale puščane i topovske cijevi. Zidovima je čitava utvrda ispregrađivana na četiri fizički odvojena dvorišta. Zavlačimo se i po zapovjednikovoj kući, a potom i po sobama u kojim je danima i godinama čamila posada, omjeramo pomalo strašne zidine, pipkamo rešetke, zurimo u mračne rupe na sastavu žive stijene i otesanog kamena. Iz kuće posađene na najvišu točku lijepo se vidi donji dio utvrde i svaka kuća u Rupei. Mene nešto uzelo, kao da mi je nevidljiv neko ubrizgao deset puta više adrenalina od normale, pa se – ispod njih i mojih nogu je nekoliko desetaka metara okomitog zida i jedva malo izbočene stijene – pentram i verem po uskim rubovima vanjskih zidova k’o budalasti Andrićev Ćorkan po korkaluku zaleđene višegradske ćuprije, na što se ona zgraža, nagovarajući me da odmah siđem, ali me na kraju ipak koji put nabrzinu fotografira, sve ne bih li se što prije kanio gluposti.

Pentagonalna kula, Kula pisara, Svećenička komora, kula Slăninii, Barutna kula, Županijska komora... Ja djetetu s kojim se mimoilazim uzimam iz ruku drveni mač i, kao, napadam ga, ali me dijete samo zbunjeno gleda, izgleda da je mač tek kupljen. Ona se uspinje na verandu Stražarske kule. U jednoj od odaja razgledamo u nekoliko transilvanijskih mjesta već viđenu izložbu keramičkih pločica, a pano s obezglavljenim slikama Saksonca i Saksonke, u čije rupe bismo trebali udjenuti naše glave, ipak zaobilazimo.

M.J. | Bljesak.info / Jedna od brojnih kula utvrde Rupea

Tu negdje kraj obilaska, vidjeli smo sve što se imalo vidjeti, ali ne odlazimo već čeznutljivo gledamo kule i zidine: znamo da nam se nikad više, osim ako se desi kakvo poveliko čudo, neće udjenuti u poglede, pa ih nesvjesno pokušavamo zauvijek smjestiti u neki od zakutaka pamćenja, ispisujući na ladici RUPEA.

Još jedan transilvanijski dan za nezaborav, bez ijedne sjenke, kamoli mrlje. Jer kad ti, kao nama danas, „s neba” padne nešto kao Rupea, to je kao da te pogodi kakva onosvjetska zalutala strijela sreće.

Kopirati
Drag cursor here to close