Kazanlak, gradić koji je trački vladar Roigos smjestio na UNESCO-ov popis svjetske baštine

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Kad neko mjesto ima nešto najbolje u određenom području života, ne mora biti veliko ni gospodarski razvijeno da bi mu se novci strmoglavljivali „s neba“ poput kapavica u vlažnoj pećini. Srednjobugarski grad Kazanlak (Казанлък), na pola puta između zapada i istoka, odnosno Sofije i Burgasa, s malo manje od 50.000 stanovnika, odličan je primjer.

Kupolastih grobnica ima i drugdje po svijetu, primjerice u južnoj Rusiji i Maloj Aziji, a tračkih, naravno, samo u Trakiji. Najbolja od svih je, po općeprihvaćenom mišljenju, Kazanlačka grobnica, iz ranog helenističkog doba, izgrađena krajem 4. i/li početkom 3. stoljeća prije Krista za tračkog vladara Roigosa i njegovu suprugu. Kao neka vrsta malog svjetskog čuda, odavno se nalazi na listi 100 najvećih znamenitosti Bugarske, a od 1979. i na popisu svjetske baštine UNESCO-a.

Penjući se dugim a od nakupljenog adrenalina i predugim stepenicama prema grobnici, vrlo kratko zastajemo kraj biste i koji metar udaljenog groba Emanuila Manolova (1860. - 1902.), utemeljitelja bugarske glazbene kulture i skladatelja prve bugarske opere „Siromahkinia“ prema istoimenom književnom djelu legendarnog Ivana Vazova. Jest Manolov važan, ni bista nije loša, a vrijedna pažnje je već i sama njegova odluka da za vječno počivalište odabere brdašce na rubu gradića, ali… Minutu kasnije ugledat ćemo kamenom ozidanu kućicu s tri lučna prolaza, unutra je Kazanlačka grobnica, i pored nje građevinu sasvim nalik osmanskom turbetu. Eno table, da vidimo šta piše, je li turbe ili…? Uh, grobnica je zatvorena za posjete! Pa je l' moguće?! Olakšanje stiže koju sekundu kasnije, kad ugledamo strelicu što pokazuje da je pedesetak metara dalje napravljena replika, a u originalnu grobnicu ne može neko kao mi, mogu eventualno znanstvenici koji se bave Trakijom, mada je u grobnici i oko nje već istraženo sve što se moglo istražiti.

Replika je fino uređena, s prilazom ozidanim masivnim kamenim blokovima sličnim onim na našem Daorsonu. Imamo sreće, nema nikoga, a nakon što je razgledamo i, tako da kažem, doživimo i proživimo, na ulazu ćemo se sudariti s rijekom turista.

U malom atriju izloženo je nešto nalaza iz grobnice. O nalazima ću kasnije, žurimo u nekoliko metara dug i – sto sreća pa smo vitki :) – poprilično uzak hodnik što vodi prema grobnoj odaji izvedenoj u formi savršene kružnice. Hodnik je piramidalno nadsvođen i oslikan, ali ne zastajemo pa smo koji čas kasnije u grobnici.

Mnoga velika otkrića, pa tako i ovo, u inat arheolozima i srodnim znanstvenicima, dogode se slučajno. Tako je bilo i u Kazanlaku. Godina je 1944., druga polovica travnja, traje svjetski rat, koji ne mimoilazi ni Bugarsku. Vojnici na brdašcu blizu grada užurbano kopaju rovove i tranšeje, nemajući – u miru je, kažu, smrt bliža od jake na košulji, a u ratu bezbeli strpljivo čuči ispod kragne šinjela ili maskirne bluze – ni vremena, ni volje, ni energije uživati u raskošnom buđenju proljeća iz zimskog mamurluka. Humka visoka kojih sedam, promjera dvadesetak metara, na kojoj se trebaju ušančiti, izgleda sasvim prirodno, sve dok ašovčić bezimenog vojnika ne zagrelji po kamenom zidu. Zaobišao bi ga, ali se zid prostire u širinu, pa neko donosi teški čekić i zida za koju minutu nema, ali se iza njega otvara nizak hodničić, a onda i zvonasta odaja u obliku košnice. Užurbanost i zabrinutost od mogućeg napada začas će nestati, a zamijenit će ih ogromna znatiželja. Zapovjednik, neki zastavnik ili poručnik, naredit će trenutačnu zabranu ulaska u otkrivenu podzemnu „kuću“, revidirati plan ukopavanja položaja i nadležnu komandu obavijestiti o iznenadnom otkriću, toliko čudnom da se nekima od preumornih i dugotrajnim ratovanjem iscrpljenih vojnika sigurno čini da bulazne i da im se stvari počele priviđati. Koji dan kasnije u Kazanlak će stići arheolog, sretan što su ga oslobodili rova, a sve što je uslijedilo čista je povijest.

Hodnik i grobnica ozidani su ciglom pravokutnog, odnosno, u „košnici“, trapezoidnog oblika, povezanom žbukom od vapna i pijeska. Strop obiju prostorija oslikan je muralima na kojima je prikazan ritualni pogreb Roigosa i njegove životne družbenice, čije su kosti nađene u prašini grobnice, opljačkane još nekad u antičko doba, dok je njegov konj pogreben u hodniku. Jedan prizor će, a i to govori o važnosti Kazanlačke grobnice, završiti na novčanici od pola leva. Na slikama, koje se smatraju uvjerljivo najboljim i najvrjednijim iz helenističkog doba na području Bugarske, Roigos i supruga mu nježno se drže za zglobove ruku. Bit će da je i Roigosova jahaća bedevija bila nešto posebno, čim je ima na nekoliko mjesta. To, naravno, nije sve, na oko 40 četvornih metara našlo se mjesta za raznolike prizore iz Roigosovog zemajskog i zagrobnog života, s naglaskom na vojne pohode i pobjede, ali i za ratnike, kako pješake, tako i jahače, naoružane krivim noževima i dugim kopljima, okršaj s neprijateljskom vojskom, pogrebnu gozbu, kočijaše, kola i konje, trubače što predvode pogrebnu povorku, čak i za sluge i sluškinje što dvore vladarski par. Kako je u oslikavanju korištena tehnika ekaustike, slike se u polumraku i danas sjaje kao ogledala.

Kazanlačka grobnica dio je u Bugarskoj svima znane Doline tračkih kraljeva, koja je najbolje „popunjena“ u obližnjem mjestašcu Šipka, o kojem ću drugi put, zasebno, a svemu je uzrok to što se u blizini nalazila tračka prijestolnica Seutopolis. Kasnije otkrivene raštrkane grobnice zajedno predstavljaju veliku nekropolu, uglavnom vladara ili iznimno bogatih i zaslužnih Tračana.

Vrč od srebrenog lima, čiji je „vrat“ ukrašen pozlaćenim obručićem od lovorovih grančica, kao i ono nešto sitnica smještenih u malenom atriju odreda su, dakako, nađeni u od duga vremena stvorenom nasipu opljačkane grobnice. Pljačkaši, srećom, nisu bili do kraja temeljiti u svom poslu, pa je u „šutu“, pomnim prosijavanjem, otkriveno 140 zlatnih dugmadi i tri fino ukrašene glinene rozete, a dok je istraživački posao priveden kraju, otkrivena su i dva žrtvena ognjišta s tragovima žrtvovanja. U prašini su naknadno zasvijetlile i okrugle pozlaćene perle, djelić željezne uzde, vrh koplja, zlatni prstenčić, pozlaćene uvijene vrpce i još štošta što je značajno upotpunilo ukupna dotadašnja saznanja o tračkoj kulturi, gospodarstvu i civilizaciji.

Rijetko, bolje rečeno nikad, ne potrošim ovoliko prostora na jedan objekt, ali Kazanlačka grobnica to definitivno zaslužuje, toliko da na kraju zaliježem na pod kako bih u objektiv stavio murale s „kape“ grobnice.

Kazanlak bi, međutim, za putopisca i bez grobnice bio prilično zanimljiv grad, a u prvom planu bi bio Muzej ruža, jedini takav u svijetu. Na prvu bi mnogi pomislili da je riječ o nečem vještačkom, ono kad se već ima najbolja tračka grobnica, da posjetitelji ne ostanu samo na tome. Bugarsko ružino ulje je, međutim, bez ozbiljne konkurencije, općeprihvaćeno kao najbolje na svijetu, a zbog postojanosti i specifičnog mirisa koriste ga svi najbolji svjetski proizvođači parfema. Još u 18. stoljeću je preko Carigrada izvoženo u Marseille, London i New York, a konjskim karavanama preko Bukurešta u Beč, Pariz i Berlin. Na svjetskim izložbama, i to ne samo u Europi već i u Americi, osvojilo je brojna najsjajnija odličja. Dvostrukom destilacijom kilograma ružinog ulja, za što, i to ranim jutrom, treba nabrati čak tri tone ruža ili, da smanjimo omjere, za jedan gram treba 1000 cvjetova, dobiva se ulje za kilogram kojeg se treba izdvojiti 4.000 eura! Kazanlak je središte proizvodnje, a u muzeju, osnovanom 1969., u kome se – da i to napomenem – svaka napravljena fotografija plaća 5 leva (oko 5 KM), može se vidjeti mnogo detalja (posuđe, preše, alati za obradu ružičnjaka i sl.) još iz vremena primitivne prerade, a najcjenjeniji izložak je konkuma (posuda za cijeđenje ulja) koja je posljednji put upotrijebljena još 1947., a iz nje još uvijek bazdi miris ruže. „Kazanlak je“, zapisat će 1837. njemački feldmaršal Helmut von Moltke, „europski Kašmir, turski Đulistan – zemlja ruža“.

Središtem grada, iako etničkih Turaka ima tek malo više od tri postotka, ukupno 1462, dominira Eski (Stara) džamija. Da je doista Stara, sigurno ne bi bila tolika da može primiti oko 500 vjernika. Jest bila najstarija, podignuta po nekom Umur-begu između 1394. i 1412., ali je značajno dograđena pri obnovama obavljenim 1812. i 1874. godine. Aktivna je, što se vidi po svježem ramazanskom plakatu i obavijesti da prestaje akcija prikupljanja odjeće za postradale u zemljotresu u Turskoj. U dvorištu ima abdesthanu i druge popratne objekte, a pored nje, uz glavnu gradsku prometnicu, stoji ukusno izvedena bijela česma s tarihom.

I da, ono turbe uz Kazanlačku grobnicu pripada Lala Šahin-paši, prvom beglerbegu Rumelije, čovjeku koji je u kasno ljeto 1388. godine predvodio osmanske trupe u napadu na Tvrtkovo kraljevstvo. Bitka se, podsjetimo, odigrala blizu Bileće, vojvoda Vlatko Vuković i Radič Sanković iz nje su izašli kao pobjednici, a Lala Šahin-paša, pobjednik u Bitki na Marici 17 godina prije, napadajući s 18.000 vojnika, spasio se, uz ogromne gubitke, bijegom s bojnog polja. Inače je umro naredne, 1389. godine, upravo u Kazanlaku. U skladu s tadašnjom tradicijom, njegovi unutarnji organi sahranjeni su u turbe, a tijelo odvezeno i pokopano u Malu Aziju, u ondašnji Kirmasti, današnji Mustafakemalpaša, blizu Burse.

Dio grada s džamijom novije je središte, s puno malih prodavaonica svega i svačega, čije su živopisne firme u svim mogućim bojama izmiješane gotovo do besmisla, tako da se na jednom ulazu „dodiruju“ zubar, odvjetnik, fitnes i prodavaonica električnih cigareta. U blizini je, u jednoj od ulica koje se slijevaju u glavni gradski trg, novovjeki toranj sa satom, poprilično zagušen okolnim zgradama. Trgom čiji se jedan okrajak upravo popločava dominiraju hoteli „Kazanlak“ i – gle sad! – „Moskva“. Hoće l' sad iz Bruxellesa tražiti da mijenja ime?! :) 

Glavna na trgu je, barem meni, visoka bijela ženska figura. Čudan materijal, nešto kao sjajni gips, ne bih znao bez pomoći geologa, od čega je sazdana i jedna krupna ženska glava u obližnjem parku. A visoka je, iako bijela, Ciganka; poznao sam je koliko po stasu, toliko po veeelikim naušnicama. Šalim se, bit će da figura ilustrira naziv grada, nastao od turskog „akçe kızanlar“ = „bijele djevojke“, odakle je stigao naziv Akče Kuzanluk, da bi, eto, na kraju postao Kazanlak.

Za neke druge je glavni spomenik na čija tri visoka stupa stoji pregršt petokraka. Hm, kad se spoje „Moskva“ i petokrake, pomislit ćemo da su u Kazanlaku zastranili skroz naskroz :) Tomu se može dodati i „ilegalac“ u sjenovitom dijelu trga, vojnik, vidi se po vojničkom opasaču, ali mu nigdje ne nađosmo imena.

Ukras trga je i česma koju je Kazanlačanima dao podići bugarski knez, a kasnije kralj Ferdinand I. (1861. - 1948.), Bečlija iz njemačke dinastije Sachsen-Coburg-Gotha. Knezom Bugarske, koja je tada još priznavala vrhovnu vlast Porte, postao je već kao 16-godišnjak, a kad je 1893. godine u Sofiju za suprugu doveo talijansku princezu Mariju Lujzu iz francuske dinastije Bourbon-Parma te sina prvorođenca krstio u pravoslavnoj crkvi, ništa mu se više nije moglo ispriječiti na putu do carskog trona. Iskoristio je i frku nastalu u Bosni i Hercegovini nakon austrougarske aneksije 1908. pa se, dok su se svi bavili nama, proglasio carem.

Odoh ja s kazanlačkog trga u kraljevske visine; zaboravim se tako pa zalutam. Kazanlak nije grad za izgubiti se pa ćemo polako nazad, do auta parkiranog na platou ispod Kazanlačke grobnice. Usput zagledamo vaskrsne čestitke sa zekama i jajima, karakteristične bugarske reljefne, mozaične i likovne kompozicije po pročeljima zgrada te poneku bistu i spomeničić. Prolazimo pored Doma Armije, ovdje Vojnog kluba, te mimo osnovne škole nazvane „Mati Bugarska“, a čudimo se svugdje u Bugarskoj prisutnoj metodi trgovanja kakve kod nas nema: određenoj robi cijena utorkom je, recimo, 20 leva, srijedom je već nekoliko leva niža i tako svaki dan, da bi narednog ponedjeljka pala na trećinu one od prije tjedan dana. Dobar način za rasprodaju, barem tako misle ovdje.

Parking je u starom dijelu grada, zvanom Kulensko, koji službeno predstavlja cjelinu Etnografskog kompleksa "Kulata". Stvarno je, međutim, od starog ostalo premalo, uglavnom nešto starih kuća oko malog Trga generala Pašinova, neke i sa spomen-pločama koje kazuju da su u njima rođeni poznati Kazanlačani, te bogato ukrašenom javnom česmom iz 1852. godine s natpisom na bugarskom. Kazanlak ima i Historijski muzej „Iskra“, a ovdje, u starom gradu, malu podružnicu u drvenoj kućici koju dijeli sa servisom za perilice i mikrovalne pećnice „Čorevata furna“. Zaključan, a kakav je, bolje da ga ovakvog ni nema.

Za kraj ostavljamo pravoslavnu crkvu svetog Proroka Ilije, najstariju od njih šest u gradu. Prvotna crkva je podignuta 1812., a da Turcima ne bi smetala, ukopana je 12 stepenica u zemlju pa joj je virio samo krov. Jedino za takvu crkvu se u to doba i mogla dobiti dozvola. Nakon Abdul Medžidovog Hatišerifa od Gülhane (1839.) i drugih reformatorskih mjera, stanje je, kao i kod nas, postalo nešto podnošljivije pa je 1865. napravljena današnja crkva. Doduše je i od nje ostalo jedva nešto, budući da su je Turci do temelja spalili samo osam godina kasnije, ubivši tada – evo ima i spomen-ploča – oko 200 Bugara. Obnavljana je, prepravljana i dograđivana sve do 1936.

Sve je u crkvi i oko nje klasika, osim jednog: ispred crkve je pet spomenika zahvale najzaslužnijim za gradnju, a pripadaju obitelji Papazoglu, što se komotno može prevesti kao Popović. Mislio sam da je kod nas i u Bugarskoj sve bilo slično, ali – bit će da je razlog razmjerna blizina današnje Turske – kod nas toga nije bilo, da neko od kršćana i hrišćana dobije turski prezimenski sufiks –oglu.

Idemo dalje, ali i nakon što napustimo Kazanlak, nismo završili, jer nas izvan grada čeka spomenik bugarskim borcima, partizanima što su se borili protiv fašističkog vojnog udara i zavođenja diktature 1923. godine. Iako je komunizam, onaj s minus predznakom, još bio daleko, niko više ne mari za partizane iz 1923.: višemetarski reljef i kip, istina, stoje uspravno, ali je po razbijenim pločama i nečistoći očito da ovdje više ne navraća niko. Osim čudaka kao što smo nas dvoje.