Filipi, grad iz kojeg se kršćanstvo proširilo Europom

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Ne volim u bilo kakvim svojim zapisima razdvajati tri dominantne bh konfesije, ali ovdje moram. Radi se, naime, o tome, da sam, evo, u Filipiju, starogrčkom gradu iz kojeg je, produživši iz luke u Kavali, apostol Pavao počeo sa širenjem kršćanstva na europskom tlu. Dešava se to – Pavao je rođen oko 5., a umro 67. godine – netom što je nova era poklopila onosvjetske kalendare; u Filipi je prispio 49. ili 50. godine, a nakon što se koju godinu kasnije nađe u Rimu, i to u zatvoru, Filipljani mu šalju svog izaslanika Epafrodita. Pavao im po njemu šalje znamenitu novozavjetnu Poslanicu Filipljanima, koju i katolici i pravoslavci redoviti na misama i liturgijama čuju svake godine.

Pavlov dolazak je Filipi (Φίλιπποι) i učinio svojevrsnom metropolom koja je to, barem za arheologe i ljubitelje starina kakvi smo nas dvoje, ostala do danas. Ostaci grada su, što zbog veličine, što zbog činjenice da jedan dio zagrađen rampama preko kojih se ne može, doslovno nepregledni. Ostaci nekih od najvažnijih zgrada su obilježeni, ali to je tek manji dio; mimo toga beskrajni zidovi i bezbroj antičkih stupova što strše u nebo.

Grčka je članica Europske unije i to se vidi još prije ulaza u Filipi. Neko će se zapitati kakve to ima veze? Ima, jer je, primjerice, usporedba Stobija u Makedoniji, također vrlo važnog antičkog grada, s Filipijem besmislena. Europski fondovi za kulturu su takoreći neiscrpni; izgleda kao da Filipi godišnje samo za panoe ispred zidina dobije koliko Makedonija za čitav Stobi.

Bogatstvo Filipija dade se naslutiti čim se mine glavna kapija. Nakon nje slijedi čitav niz spojenih i u ono doba natkrivenih lučnih prolaza, a vode pravo u nekadašnje središte, antički amfiteatar. Kad se u nas, uz ponešto brončanih zvekoća, nađe, recimo, antička uljna svjetiljka da ne spominjemo gladius ili rimski šljem, kamoli kad se otkrije baza, komadić pilastra, fragment natpisa ili koji kameni ukras, to je vrijedno pisanja znanstvenog rada. Ovdje su masivni blokovi što drže lukove ispunjeni crtežima i slovima gotovo kao neka vrsta kamenog stripa: anđeli, božice, ratnici s lukovima, životinje, djevojke… Toliko ih je da se malo ko od posjetitelja i obazire, opravdano očekujući da još mnogo više ima diljem grada i u Arheološkom muzeju.

Grad je inače utemeljen 360. godine prije Krista kao kolonija doseljenika s otoka Tasosa. Nazvali su ga Krenides (Κρηνῖδες), odnosno, u prijevodu, Izvori, i dali se izgradnju poljoprivrednih dobara, sječu drveta za brodogradnju i traženje plemenitih metala. I ne išlo im dobro o kakvim biznisima se radilo, a sve je pogotovo buknulo nakon što je, samo četiri godine kasnije, malu koloniju pokorio Filip II. Makedonski. To što ju je preimenovao, dakako po sebi, nije bio problem, pogotovo što su utvrde ojačane, a kolonija dobila autonomiju, koja će potrajati sve do vremena Filipa V. Makedonskog. Velike promjena desit će se osvajanjem u međuvremenu prilično stasalog grada od strane Rimljana, 148. godine prije Krista. Sveopćem razvoju je, dakako, doprinijelo i to što se grad našao na trasi važne ceste Via Egnatia. Amfiteatar je započet još za Filipa II., ali će mu konačan, odnosno današnji oblik i izgled, malo nakon osvojenja Filipija, dati Rimljani. Naravno da mnogo što danas ipak nedostaje, recimo trokatna pozornica, kakvu se, primjerice, može vidjeti u toskanskoj Volterri ili bugarskom Plovdivu, a na dio pokretnih kamenih nalaza, recimo nekih s uklesanim božanstava povezanih s lovom ili gladijatorskim borbama, naići ćemo u muzeju. Uglavnom je kazalište djelovalo do kraja 4. ili početka 5. stoljeća, da bi u ranokršćansko i ranobizantsko doba kompletan amfiteatar bio pretvoren u radionice. Točku na i stavio je neki veliki požar, a također i jedan od ovdje ne baš rijetkih zemljotresa, kad je narod, pod parolom „što je svačije to je ničije“, počeo odnositi odlično oklesan kamen. Naravno da je isto činila i vlast.

Arheološki muzej nalazi se unutar zidina, na brdašcu iznad ravnog dijela grada, a samo ono što je poredano oko staza što vode do njega bilo bi dovoljno za jedan odličan muzej. Ima u kamenju, brat bratu, kad bi se sve sastavilo, uklesana barem jedna oveća knjiga, i to bogato ilustrirana. Jedan se bori protiv lava, drugi protiv neprijateljskih ratnika, treći, eno mu imena, Valerius Crescens, odnekud je zbavio i krila pa se oholo klinči široko desnicom mašući svima koji mu se nađu blizu spomenika. To je ipak za bogdu niža klasa od onih što su si mogli priskrbiti sarkofage, a ima ih kao u Saloni, samo što su ovdje uredno nanizani travnjakom.

Da se ovom „skockanom“ dijelu doda sve što se nalazi na ogromnom platou ispod muzeja, nekadašnjem forumu, kamo ćemo malo kasnije, zbirka bi daleko nadmašila sve što možemo vidjeti u našoj zemlji, uključujući i arheološki odjel Zemaljskog muzeja u Sarajevu i njegove depoe: stotine komada svega i svačega, mislim da je zastupljeno baš sve od kamena čime su se Rimljani uopće bavili i što su izrađivali. Veće i i manje gomile, ali doslovno gomile, nabacanog, najčešće i ukrašenog kamenja, ni ne računam. Ispada da je ovdje najteži posao bio odabrati najbolje primjerke. Pitanje je samo još šta je sve vjerojatno uništeno nakon velike Bitke kod Filipija, 42. godine prije Krista, kada su pobjednici nad ubojicama Julija Cezara, Drugi trijumvirat, preciznije Oktavijan i Marko Antonio, u nekim segmentima bez sumnje započeli pisanje filipljanske povijesti ispočetka, a ponajprije kroz naseljavanje svojih zaslužnih veterana i pretvaranje grada u klasičnu rimsku koloniju (Colonia Augusta Julia Philippensis).

A koliko toga još čeka pod zemljom i koliko toga nikad neće ni dočekati da ga zastruže špahtla i pomiluje četkica arheologa! Arheolozi su, i to iz Francuske, još 1914. godine započeli s istraživanjima. Budući da je grad definitivno napušten još u 14. stoljeću, nakon što su ovo područje zauzeli Osmanlije, može se samo (pokušati) zamisliti u kakav nered su došli. Kad su Grci, nakon Drugog svjetskog rata, malo stali na noge, nastavili su tamo gdje su Francuzi, vjerujući da će oni biti alfa i omega, stavili zarez, s tim da diljem zemlje postoji na desetke starogrčkih gradova pa Filipi nije mogao očekivati baš mnogo. Iskopavanja su intenzivirana od 1962., kada su iz zemlje provirila pa izronila brojna moćna rimska zdanja, koja su i danas glavni mamci za podobro brojne turiste. Francuzima je ono doista bio zarez, budući da ni danas, zajedno s arheolozima Aristotelovog sveučilišta iz Soluna, ne prestaju s iskopavanjima, a također i s restauriranjem pronađenog. Traje, eno pod jednom nadstrešnicom svježe sastrugane „rupe“, i trajat će do kijametskog dana.

U muzej ćemo, ali ne možemo tek samo proći pored džinovskih, ali i majušnih slatkih amfora, kao i da ne bacimo barem jedan duuugi pogled na još jedan niz rimskih nadgrobnjaka ispred i ispod bijele dvokatnice. Ko pomisli da će odmah uletjeti u antiku, „promašio je ceo fudbal“, ipak su tu i pretpovijesni nalazi, najreprezentativnije oličeni maketom kuće od drveća i blata kakva je, ovdje slučajno otkrivena, izgledala u razdoblju između 4900. i 4800., dakako prije Krista. Onda veliki skok i evo ga sveti Pavao, crnoput, proćelav, pogledom pomalo izgubljen, kao da su ga portretirali dok je bio u zatvoru. Ispod lica mu starogrčki natpis, može biti iz Poslanice Filipljanima, a može biti ko zna šta. Ne kontamo ima li ostakljeni kameni kovčeg s kosturom i sitnim prilozima, uglavnom posudicama, neke veze s njim, ali će prije biti da time započinje prava povijest Rima u Filipiju, čim slijede detaljne forme sahranjivanja pokojnika, na što se nastavlja plejada umnih, nerijetko besznosih rimskih glava, uglavnom iz 1. i 2. stoljeća nove ere, a najdojmljivija je jedna s hramom izgrađenim u mramornoj kudravoj kosi.

Nekima se zna i ime, i kad su živjeli i čime su se bavili; pobrinuli se, platili klesaru koji denarius, možda i samo koji sestersius više, pa traju sve do danas i još dugo će. Budući da za njima idu obezglavljeni kipovi, trebalo bi samo napraviti neku vrstu slagalice i svakoj rimskoj naoko nehajno zgužvanoj togi pridodati pravu glavu. Našlo se i onih koji nisu dekaptirani, među njima i neka plemenitašica u fensi šmensi bluzici preko krinolinaste haljinice, s istom takvom frizuricom i – hajd' znaj zbog čega – blago zinuta. Izloženo je i desetak ili više reljefa, i votivnih i „običnih“; jedan mi skroz „baca“ na zalutalog tračkog konjanika, ali, opet, otkud bi se on našao među Rimljanima?! Makar, da, ovdje se prvotno i nalazilo tračko naselje. Jedan tužnog pogleda i debelih podočnjaka – pod hitno bi ga trebalo poslati nefrologu!:) - sa svitkom u ruci, našao originalan način da bude primijećen: na kapi napravio alku i objesio se za nju o strop. Pametnjaković, mora da je il' filozof, il' pjesnik :) Od jednog kipa ostala samo ruka s ispruženim kažiprstom, a kolika je, možda je kip bio najveći u Filipiju. Ruka je ženska, a kažiprst zapovjednički zategnut pa je prva asocijacija: Teško njemu! :)

Ne vrijedi, naravno, spominjati, pogotovo opisivati sve, ali neke moram, recimo izvrsnu zbirku kapitela, opširni natpis u kamenu, ima ga za nekoliko stranica knjige, sitno stakleno posuđe, među kojim su i lakrimariji, nekad, barem u epskim tragedijama, puni ženskih suza čežnje za dragim koga je poslalo u ratovanje na kraj svijeta, pa minijaturne mozaike…

Pogledi nam, nakon što se opet nađemo na svjetlu dana, načas lete i na okolna brda planine Slavinka, Grci je zovu Lekani, gdje se golim okom vide zidine akropole; u nju su Filipljani bježali nakon što je Rim politički i vojno „ispuhao“, a grad napadali Barbari. Kao što ne bi vrijedilo navoditi sve u muzeju, još manje bi to bilo moguće vani. Četiri bazilike, odnosno njihove ruševine, od kojih se jedna pripisuje svetom Pavlu, episkopski kompleks s oktogonalnom kapelom, to je ona što je onaj u muzeju drži na glavi, tržnica, forum, terme, nekropola, široke ulice, čak i antička gimnazija. I mozaici, samo ne više minijaturni već veliki, zaokruženi kamenim artefaktima i natkriveni. I ona i ja vidjesmo ih na mnogim mjestima, i većih, i ljepših, ali svejedno ostajemo koju minutu, pored mozaika se ne može samo proći.

Nismo, naravno, kao i niko drugi, mjerilo stvari, nekog zanima nešto, nekog nešto drugo, ali ovdje jedno mjesto posjete baš svi, a to je zatvorska ćelija u kojoj je uznik bio sveti Pavao, Apostol pogana, bivši židovski vjernik Savao, progonitelj kršćana iz Tarza u maloazijskoj, danas turskoj Ciliciji. To je ono kad su njega i drugove mu optužili da su buntovnici, izbičevali ih, okovali, zaglavili im noge u drvene negve i bacili u najmračniju od svih filipljanskih zatvorskih ćelija, a Pavao i ostali im uzvratili pjesmom i molitvom. Pa zemljotres, pa uznicima spadaju bukagije, a vrata im se sama otvaraju, pa tamničar, jer ih po svemu nema šanse spriječiti da pobjegnu, poteže mač da se ubije, ali ga Pavao odgovara od tog nauma i, malo potom, obraća, a tamničar ih vodi svojoj kući i vida im rane. Prije toga je, i prije nego je završio u zatvoru, krstio izvjesnu Lidiju, koja je tako postala prva kršćanka na europskom tlu. U njegovoj filipljanskoj ćeliji raste, evo, neko lijepo crveno i žuto cvijeće.

Malo dalje i završavamo obilazak, budući da se na putu do velebne, najbolje sačuvane, bazilike B, ispriječila rampa.

Nego rekoh li negdje da se Filipi od 2016. diči svojim imenom na popisu mjesta svjetske baštine UNESCO-a?