Udomio dječaka koji je spavao u kućici za pse

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Sakib Ramić iz Kozarske Dubice iako i sam u teškoj situaciji, učinio je plemenito djelo udomivši trinaestogodišnjeg dječaka Milenka kojeg su roditelji prije nešto više od dvije godine, poslije razvoda i pronalaska novih partnera, napustili. Od tada se za život snalazi na sve moguće načine, kojima dijete njegovih godina nije doraslo.

''Jedno jutro sam izašao iz kuće, ušao u šupu koja je maltene u ruševnom stanju i zatekao dječaka kako spava. Pitao sam ga tko je, odakle tu, šta hoće? Kada mi je sve objasnio, rekao sam mu da uđe u kuću, da se okupa, dao sam mu jednu sobu da ima za sebe i od tada Milenko i ja drugujemo'', kroz suze počinje potresnu priču Sakib Ramić iz Kozarske Dubice, pišu Nezavisne novine.

Siroče pored oba roditelja

Mještani Kozarske Dubice novinarima su ispričali potresnu priču mladog Milenka Gajića koji je prije nekoliko godina spas od zime tražio u kućici za pse. Usprkos tome što ima oba živa roditelja, tetku i stariju sestru koja je samostalna, niko ga nije htio prihvatiti te je dječak, sve dok ga sudbina nije spojila sa Ramićem, bio prepušten ulici. Ramić priča kako ga nitko od obitelji nije htio, kada je priča dospjela u javnost majka i sestra malenog Milenka dolazile su i ispričavale se, no Ramić nije htio ni čuti za njih.

"Ne treba to meni, mogli su mu pomoći do sada, treba da ih je sramota! Kod mene je već više od godinu dana, sada je našao neku curicu pa ode do grada da se malo druže i šetaju", kazao je Ramić, dodajući da Milenko nije išao ni u školu, a tek nedavno je uz njegovu pomoć naučio potpisati se.

Žive od socijalne pomoći

"Ja svog Milenka volim kao da mi je najrođeniji, nemam nikoga od porodice i spreman sam mu ostaviti sve što imam kada umrem. Ipak, kada sam mu rekao da ćete doći, prepao se da ćete ga odvesti i otišao napolje. Brinem se o njemu koliko mogu, što ja imam, to je i njegovo i sve podijelimo napola. Sada sam mu kupio patike, kada sam nešto malo novca skuckao. Trudim se da ga savjetujem, da mu pomognem u svemu koliko mogu. Obojica želimo ostati zajedno, volimo se i pazimo jedan na drugog, ali nam treba pomoć", pojašnjava Ramić koji je inače teški bolesnik, jer njegov život ne bi bio moguć bez svakodnevnog lijekova i aparata pomoću kojeg koristi čist kisik i koji mu pomaže pri disanju, a kretati se može tek malo, uz štake.

"Živimo od 160 KM socijalne pomoći. Da nema toga, ne bismo mogli živjeti, hvala im kada su mi i to dali jer inače ne znam kako bih preživio. Ne kuham niti mogu zbog svoje bolesti, a nemam ni uvjeta, tako da nekada Milenko ode do 'Merhameta' pa nam donese obrok da ručamo i guramo polako", kaže on i dodaje da mu veliku pomoć pružaju susjedi, koje im uvijek nešto donesu i pomognu koliko mogu.

Humanost na djelu

No uvijek se nađu humani ljudi koji će pomoći, pa su tako mještani i za Sakiba i malenog Milenka napravili humanitarni apel.

"Putem internet stranice 'zagrljajnost' sestra i ja smo prijavile Milenkovu situaciju. Posjetila sam ga i odnijela mu malu pomoć od djevojke koja je pokrenula tu akciju. Uvjeti u kojima žive su jako teški pa apeliram na sve ljude koji bi bilo kako mogli pomoći - iscijepati drva, pokloniti stare cipele, skuhati topli obrok, da to i učine. Njemu vjerojatno treba svašta, ali ponajviše brige i pažnje. Prvenstveno mislim na moje Dubičane, koji su mu blizu i mogu priskočiti odmah. A onda i na sve ostale", kaže jedna od sugrađanki koja je zatražila pomoć u ime Sakiba i Milenka.