Prije 75 godina prihvaćena Opća deklaracija o ljudskim pravima

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Na današnji dan prije 75 godina u Parizu je na generalnoj skupštini UN-a prihvaćena Opća deklaracija o ljudskim pravima. Taj temeljni dokument povezuje sva neotuđiva prava svakog čovjeka, bez obzira na njegovu rasu, boju kože, vjeru, spol, jezik, nacionalnu, političku ili drugu pripadnost.

Prevedena je na više od 500 svjetskih jezika. U povodu obljetnice oglasio se glavni tajnik UN-a António Guterres.

''Sva ljudska bića rođena su slobodna i jednaka po dignitetu i pravima. Ta uvodna rečenica Deklaracije o ljudskim pravima danas je jednako važna kao i kada je prihvaćena prije 75 godina. Ona je omogućila zaustavljanje ratova, zaliječila podjele i promovirala život u miru i dignitetu za sve ljude. Ali svijet se gubi, sukobi bjesne, nejednakosti se produbljuju. Klimatska kriza je kriza ljudskih prava jer najteže pogađa najranjivije. Autoritarizam je u usponu, građanski prostor se sužava, mediji se napadaju sa svih strana. Rodna ravnopravnost i dalje je daleki san i ženska reproduktivna prava nazaduju. Danas je važnije nego ikada promicati i poštovati sva ljudska prava - socijalna, kulturna, ekonomska, građanska i politička jer ona štite sve nas'', poručio je.

U desetljećima nakon usvajanja Opće deklaracije, ljudska prava postala su priznatija i zajamčena diljem svijeta. Od tada je ona služila kao temelj za širenje područja zaštite ljudskih prava koja danas uključuje i ranjive skupine poput osoba s poteškoćama, domorodačkih stanovništava i migranata.

Obećanje o dostojanstvu i jednakosti - na udaru

No, obećanje Deklaracije o dostojanstvu i jednakosti svih proteklih godina je na udaru, piše UN. Dok se svijet suočava s novim i aktualnim izazovima poput pandemija, sukoba, rasta nejednakosti, moralno bankrotiranog svjetskog financijskog sustava, rasizma i klimatskih promjena, vrijednosti i prava zapisana u Deklaraciji pokazuju smjer za kolektivno djelovanje koje ne ostavlja nikoga po strani, piše UN.

Izglasana 10. prosinca 1948. u pariškoj Palači Chaillot uz dugotrajno pljeskanje i ovacije, Deklaracija je prvo veliko ostvarenje posve nove Organizacije UN-a i prvi put univerzalan karakter dodijeljen je ljudskoj potrebi za slobodom, jednakošću i pravdom, što bila velika humanistička ambicija nakon pobjede Saveznika nad nacizmom.

Deklaracija nema obvezujuć karakter no taj dokument prvi put daje prednost pravima i slobodama pojedinca nad pravima država, uzdižući ekonomska, socijalna i kulturna prava u jednaku razinu kao i civilne i političke slobode.

Ljudska prava neće viši biti unutarnje pitanje kako što je to Hitler tražio kako bi spriječio svako upletanje izvana, već postaju "univerzalno pitanje".

Utjecajna Eleanor Roosevelt

Pod predsjedanjem utjecajne Eleanor Roosevelt, udovice američkog predsjednika Franklina Roosevelta koji je umro 1945., odbor koji je sastavljao deklaraciju činili su stručnjaci iz različitih zemalja, podsjeća agencija AFP.

U izradi Deklaracije koja se nadahnjuje Američkom deklaracijom o neovisnosti iz 1776. i Francuskom deklaracijom o ljudskim i građanskim pravima iz 1789. sudjelovalo je nekoliko žena, među kojima se ističe Hansa Mehta, aktivistica za prava žena u Indiji i inozemstvu. Upravo je njezina zasluga reformulacija prvog članka Deklaracije koji je trebao glasiti "svi ljudi rađaju se slobodni i jednaki" u "Sva ljudska bića rađaju se slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima".

Deklaracija je bila prihvaćena jednoglasno glasovima 48 od 58 članica s osam suzdržanih (Bjelorusija, Ukrajina, Sovjetski Savez, Čehoslovačka, Poljska, Jugoslavija i Saudijska Arabija, koja je osporavala jednakost žena i muškaraca, te Južna Afrika, zemlja apartheida).

U vrijeme u kojem je svijet bio podijeljen na istočni i zapadni blok bila je kolosalna zadaća pronaći zajednički nazivnik. Komunisti su strahovali od pretjeranog isticanja individualnih i političkih prava, a zapadne demokracije od opcije da Deklaracija postane pravno obvezujuć instrument koji će ići na ruku zapadnim kolonijama.

Temelj za sve međunarodne sporazume

I upravo su pozivajući se na Univerzalnu deklaraciju brojne bivše kolonije zahtijevale i proglasile neovisnost. Opća deklaracija o ljudskim pravima nadahnula je sve međunarodne sporazume nakon rata i općenito se smatra temeljem za međunarodno pravo u segmentu ljudskih prava.

Izravno iz nje poteklo je niz Međunarodnih konvencija: iz 1979. protiv diskriminacije žena; iz 1984. protiv mučenja; iz 1990. o pravima djeteta, kao i osnutak Međunarodnog kaznenog suda 1998.

Unatoč brojnim pomacima naprijed, Deklaracija nigdje nije uspjela spriječiti kršenja temeljnih prava. Univerzalizam na koji se poziva neke zemlje nazivaju zapadnim diktatom. Otpori ideološke, kulturne i vjerske prirode često su se manifestirali u nekim suverenističkim državama poput Kine, Rusije ili muslimanskim zemljama koje primjenjuju šerijatsko pravo.