Površine svih nas

Mogao bi Mostar! Da hoće...

Uvijek kada na portalima vidim vijest da se zajedno radilo na uređenju naselja, kada vidim uređen vrt u dvorištu neke zgrade, vidim da ipak postoje oni koji promišljaju o javnoj površini, kao površini svih nas, u kojoj svi mogu, a i trebaju uživati.
Lifestyle / Flash | 16. 03. 2023. u 10:29 A. Zadro | Bljesak.info

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Vjerujem da naši sugrađani rijetko razmišljaju o javnom prostoru. Osim onda kada neka osebujna ličnost ne uzurpira neku javnu površinu za svoj privatni biznis, najčešće neki ugostiteljski.

I ja sama, priznajem, sam rijetko razmišljala o tome, nitko nas nikada nije učio što je javni prostor… Možda smo u školi naučili neku paušalnu definiciju, ali u stvarnosti nitko nikada nije objasnio kako i mi sami možemo mijenjati taj prostor, kako živjeti i boraviti u njemu. Na putovanjima sam se uvijek divila nekim tako jednostavnim rješenjima u parkovima, na avenijama, šetnicama, brojni zidići pretvoreni su u interaktivne sjedalice, u svim mogućim oblicima, za velike i male, prilagođeni kolicima.

E da kolicima, da tu zastanem, misao super javnih prostora u drugim gradovima ostala bi mi negdje u glavi nepromišljena, sve dok nisam postala majka. Nekoliko izlazaka u šetnju gradom koje su mi ostale dobro urezane u sjećanje, sastavit ću u jednu dugu možda nekome i poučnu šetnju.

  / Photo: Sanjin Fajić

Mjesta za odmor

Naime, u šetnji s relativno malim klincima teško je pronaći neko mjesto za pauzu, za sjesti odmoriti, podojiti bebu, napraviti “mini piknik” ili što god majci može pasti na pamet da zabavi dijete.

Tek onda bi mi prošlo kroz glavu, kako bi bilo dobro da ima više klupa u kvartovima, joj što bi bilo lijepo da ovaj zidić na Aveniji ima postavljene jednostavne daske da se može sjesti na njih, da se u zidiću “izrežu” fotelje. Oboje raznim bojama i pretvore u pčelice, bumbare, kraljevska prijestolja. Možda je previše šarenila i maštovitosti pretjerano za tražiti, no ipak svaki kutak grada jeste kutak za dojenje i za boravak djece. Trebao bi biti.

Moram ovdje spomenuti kofol klupu za dojenje, koje Grad promovira kao neki vrlo velik projekt. Usudim se reći, glupa su ideja sama po sebi, jer je apsolutno svaka klupa i svako mjesto gdje se majka osjeća ugodno mjesto za dojenje. Možda su u tu ideju uračunali mjesto za presvlačenje bebe, to je već nešto malo bolje i konkretnije.

A još da su zelene površine u gradu stvarno zelene, a ne pune čavlića, stakla i opušaka. Kako bi bilo dobro da mogu staviti dekicu da sjednemo i odmorimo. A da ne pričam o tome kako bi bilo dobro da je tu primjerice neki stolić i klupica, pa makar od cementa izliven da svi, apsolutno svi mogu sjesti, zaigrati neku igru, primjerice šah, neku vrstu stolnog tenisa….

Bilo bi lijepo i da jedna površina uređena kao neki mini teren, možda kao mala drvena kućica za odmor, samo s nastrešicom da se možemo skloniti negdje ako slučajno padne kiša… Pa se misli same raziđu, kao onaj oblak u crtićima što nestane iznad glava zamišljenih likova.

Onda nastavim isfrustrirano hodati tražeći neko sigurno mjesto gdje mogu sjesti s djecom, pa jedva pronađem neki kvart s dječjom igraonom. Još veći horor. Igrala u mini parkićima ne da nisu prilagođena uzrastima, nego su i toliko nesigurna da ne želim ni sjediti. Onda, s obzirom da nema puno izbora u blizini, sjednem i molim starije dijete da skuplja kamenčiće kako ne bi, primjerice u naselju Eksperiment, na toboganu završilo s razbijenom glavom.

  / Photo: Sanjin Fajić

S autom po nogostupu

No dobro, kreneš dalje u svoju misliš bezbrižnu šetnju nogostupom, ovaj put nas dvije prijateljice s dvojim kolicima i klincima koji trče okolo, kad čuješ sviranje. Točno pored ljekarne u blizini Đačkog doma, trubi automobil kao da će se zabiti u nešto. Pa ne znaš gdje se okrenuti, što se pobogu događa. Kad iza nas na nogostupu neki, što sebe očigledno smatra privilegiranim gospodinom, trubi mašući rukama i psujući da se sklonimo s nogostupa jer mora proći parkirati se na neko određeno mjesto na nogostupu.

Vučemo djecu u naručje, vičemo “što radiš ovdje, ovo je za pješake”, da bi dobile komentar, “seljanke jedne, sklonite se”.

Mi s brda sišle, čini se pa po nogostupu smetamo autu.

Naravno, nismo ni mi zadržale jezik za zubima, mislim šećemo na nogostupu gdje bi, jel, trebali biti sigurni da nama i našoj djeci neće ništa biti ništa…

Od silnog nezadovoljstva što se nije parkirao baš na nogostup, iza razvaljene autobusne postaje (koje su tek posebna priča) silazi vozač sa svojim SUV autom s nogostupa i skreće prema polupraznom parkingu među zgrade.

Šteta što u tom trenutku nije bilo dovoljno pameti da uslikamo automobil i tablice i prijavimo policiji. Što je, sada sam uvjerena, bila naša dužnost, a dužnost je i svakog građanina da prijavljuje ovakve nadobudne likove koji su očito došli s nekoga brda pa ne razumiju promet, prometna pravila i kuda se smije voziti. Pa makar i od srane policajaca čuli loše komentare, vjerujem da trebamo svi biti uporni i ustrajni, jer ipak akcija, posebno ona uporna, izaziva reakciju.

  / Foto: WIZU

Na trening za ruke pa preko pješačkog

Ali idemo dalje, prema Kosači, oko koje je ruku na srce lijepo uređeno i prelazim na pješačkom prema parku. Ni ne razmišljam o tome kako je to super što sam tu mogla preći, jer idući pješački prema Liska ulici je već druga priča. Vjerujem da sve mame s kolicima i osobe s teškoćama u kretanju, koje koriste pomagalo, odnosno invalidska kolica, znaju o čemu pričam. Pješački prijelaz s jedne strane prilagođen, a s druge strane, pa bome, ima sigurno 20-ak centimetara na koje treba dignuti kolica. Prije šetnje treba otići na trening za ruke i usavršiti tehniku da se pređe preko brojnih pješačkih prijelaza u gradu. Okrenem se oko sebe, i osim tog pješačkog od Kosače prema parku, svi ostali prijelazi su neprilagođeni kolicima.

Puno je prijelaza u cijelom gradu koji su neprilagođeni, a i oni prilagođeni na novoizgrađenim ulicama ipak nisu dovoljno dobro prilagođeni osobama s invaliditetom.

Ta tema će nadam se još nekome zasmetati. Iako, u svemu, treba i pohvaliti, šetnja gradom ipak malo je bolja u zadnjih godinu-dvije, jer su se konačno počele obnavljati ceste i nogostupi po naseljima, pa šetnja s kolicima nije više kao neki off-road.

  / Foto: Sanjin Fajić

Može se, a nije…

I dođemo tako do našeg parka, jedinog parka koji je možemo reći prostran, zelen i uređen. Nedavno su napravljena nova igrala, koja su nakon toliko godina, iskreno, mogla biti puno bolja. Građevinski pijesak mogao je, pa barem u dijelovima biti zamijenjen gumiranom podlogom, kako to i većina okolnih gradova ima. Na onolikom prostoru, osim običnih igračaka za djecu, moglo se i može se, za male novce i s prirodnim materijalima napraviti čuda. Nedavno sam pročitala kako će u okviru projekta ‘Mostar-Prostori koji pokreću’ u parku biti postavljenja sprava za penjanje, što će nadam se nadležnima dati ideju i poticaj za slične projekte diljem cijelog grada.

No da priču vratimo u park, možda nedugo nakon obnove. Nemojte me držati za riječ. Dok se djeca onako bezbrižno igraju u pijesku, već bijeli od glave do pete, priča jedna mama kako je djevojčica u parku stala na šaht koji nije dobro zatvoren ili se nije mogao zatvoriti i poklopac je udari i rasiječe glavu. “Kakav otvoren/poluotvoren šaht u sred parka bez ikakve oznake ili radnika u blizini u sred bijela dana”, postavi se pitanje samo.

Djevojčica je koliko se sjećam završila s nekoliko šavova i na sreću bez posljedica. Ovu priču prepričavam u nadi da će se oni koji budu radili na obnovi i održavanju parka, paziti na sigurnost, na svaki mogući pedalj ove javne površine, da sutra bezbrižno trčanje i padanje ne bi zbog neodgovornosti ili možda neopreza završilo kobno.

Advent bez igračaka

Jednu temu ovdje moram ubaciti, možda nevezanu za sigurnost, ali definitivno kao kritiku nadležnima koja je izazvala veliko nezadovoljstvo svih roditelja. Manifestacija Advent se održala jednim dijelom u parku Zrinjevac. Super, no zašto su se klonile sve igračke iz parka? Zar se nisu mogle na onolikom prostoru premjestiti na neko drugo mjesto? Zamjena za motoričke igre ne može biti besplatna vožnja na ringišpilu. Ok. Dođemo u park, djeca trčkaraju, plešu, slikaju se, provrte se na ringišpilu, autićima… Super, djeca su se ‘provrtila’, što dalje? Iskreno se nadam da će za iduću godinu ova ideja sklanjanja igračaka biti preskočena, ili da će kreatori sadržaja barem malo više vremena provesti u parku da vide kako sam park i građani u njemu ‘dišu’. Ubačena tema, ali jednostavno morala sam je spomenuti jer ako s djecom ne možemo u park, zajedničku javnu površinu svih nas, gdje možemo?!

Očigledno se nije puno promišljalo o službi javnih površina, a to vidim i po čestim izjava gradskog vrha da se kroz Mostar može prošetati kolicima, konačno. Da je Mostar siguran grad, po mjeri svakoga. Ali za to je potrebno još puno truda, rada ali i mijenjanja mentaliteta naših sugrađana.

Što želim reći?

Pojedinim ulicama ne želim ni probati prošetati, primjerice Titova ulica. Automobili su toliko nadžidani jedan na drugi da izgledaju isto neki nanizani lančić kojeg je dijete pravilo, a nogostupom se može provući samo mačka.

O smeću, staklu i ostalim stvarima kojima nije mjesto po mjestima koje bi trebale biti zelene površine, ili u nekim drugim gradovima zelene oaze mira i odmora u ovom tekstu ne želim pisati. Nekulturu pojedinaca i nemar za javne površine, koje su eto javne pa ''nije moj zadatak da ih pazim/čistim/održavam'', teško je opisati, a ostati pristojan.

  / Foto: Sanjin Fajić

Nekima je pak lakše baciti smeće kroz prozor, iako uredno plaćaju održavanje zgrade, jer “vani je to svakako prljavo”, da ne pričam o tome kako je ta kesa jednom prilikom umalo završila na mojoj glavi, a ima i “dežurna luda” koja uvijek čisti oko zgrada.

E da, baš sam namjerno napisala “dežurna luda” jer taj pojam bi baš često čula za osobu koja se “zabavlja” održavanjem oko zgrade. Ako zanemarimo posao koji služne (ne)obave, nekako sam uvijek zamišljala radne akcije stanara zgrade možda vikendom, neki lijep dan iza posla, zajedničko sađenje cvijeća, druženja obitelji, susjeda, da svima bude ljepše, da ne kažem i sigurnije jer ipak svi će znati svoga susjeda.

No te akcije bi često završile s nekoliko entuzijasta i komentarima ostalih, “bravo, bravo, dobro ti se da”.

Uvijek kada na portalima vidim vijest da se zajedno radilo na uređenju naselja, kada vidim uređen vrt u dvorištu neke zgrade, vidim da ipak postoje oni koji promišljaju o javnoj površini, kao površini svih nas, u kojoj svi mogu, a i trebaju uživati. A da su još ulice čiste i da na njima nema “smrdljivih poklona” kućnih ljubimaca… To bi već bio početak jedne uspješne priče, koju će Mostar možda jednom i početi pričati. 

"Ova kolumna nastala je u okviru Projekta ''Mostar-Prostori koji pokreću'' kojeg financira Vlada Ujedinjenog Kraljevstva. Stavovi izraženi u njoj isključiva su odgovornost autora i ne izražavaju nužno stavove i zvanične politike Vlade Ujedinjenog Kraljevstva."

Kopirati
Drag cursor here to close