Prva hrvatska performerica
Vlasta Delimar za Bljesak.info: Golo tijelo će uvijek biti u nemilosti većine zbog utjecaja Crkve
Tekst članka se nastavlja ispod banera
Vlasta Delimar, prva je hrvatska performerica i jedna od najpoznatijih umjetnica performansa u ovom dijelu svijeta koja ju najšira javnost pamti kao Lady Godivu koja je gola, na konju, projahala centrom Zagreba 2001. godine.
Dugih 40 godina umjetničkog djelovanja obilježila je 2020. – u godini pandemije – izložbom 40 godina art ljubavi Vlaste Delimar gdje su izložene crno-bijele fotografije njenih brojnih radova.
Od njenog prvog performansa 1980. u Galeriji zagrebačkog Studentskog centra, pa do danas – Delimar je provokativni, snažni umjetnički glas koji propituje tijelo, intimnost, društveno okruženje, ljudske odnose, tabue, stereotipe i predrasude.
Ipak, u cijeloj karijeri rad Pravo na orgazam iznad 60 najbolje je prihvaćen, i to po priznanju umjetnice, jer su se mnogi poistovjetili s temom spolnog života osoba treće dobi što je zanemareno diljem svijeta.
40 godina art ljubavi Vlaste Delimar – izložba kojom je kraljica performansa obilježila 40 godina rada
Vlasta Delimar, u razgovoru za Bljesak.info, govori o umjetnosti, performansu, političkom konzervativizmu koji se plaši tijela, osobito golog, životu od umjetnosti i otkriva zašto ne želi pripadati nikome – ni naciji, državi, ideologiji, stranci, pokretu, čak ni obitelji.
"Kada bih se ponovno rodila, izabrala bih opet isto – umjetnost kao način život. Već s deset godina znala sam što bi željela u svom budućem životu raditi, a to je značilo biti umjetnica", počinje Delimar za Bljesak.info.
Zagrebačka Škola primijenjene umjetnosti bila je jedina koju je željela upisati, pa je, kako kaže bila toliko sigurna da će proći na prijemnom ispitu da se nikako nije moglo dogoditi drugačije.
"Danas nakon i više od 40 godina prisutnosti na umjetničkoj sceni mogu biti zadovoljna s onim što sam do danas napravila i što sam uspjela maksimalno održati svoju autonomiju. Jedino mi je žao što moj veliki projekt 40 godina art ljubavi Vlaste Delimar nisam uspjela realizirati u cijelosti", izjavila je.
Ideja je, objašnjava, bila da napravi izložbe po gradovima bivše Jugoslavije, a nakon toga i knjiga s tekstovima kustosa mlađe generacije kroz novo gledanje i novu valorizaciju njene umjetnosti.
"Uspjela sam napraviti dvije izložbe i dva performansa u Zagrebu krajem 2019. godine u Kulturnom centru Mesnička, mjestu na kojem je nekada postojala galerija Podroom u kojem sam izvela 1979. godine s Jermanom prvi zajednički performans Pokušaj poistovjećenja. Za priliku projekta u KCM napravila sam performans i izložbu kao sjećanje na Jermana", govori Delimar.
U Hrvatskom društvu likovnih umjetnika izvela je performans Ah, moji umjetnici, moji ljubavnici te izložbu u galeriji PM. U Ljubljani u Galeriji ŠKUC organizirana je izložba na kojoj nije bila prisutna.
"U Skopju zbog pandemije nismo mogli raditi u unutarnjem prostoru pa smo napravili projekciju filma Čežnja za Makedonija na glavnom trgu Makedonija. Pored samog spomenika Aleksandra Makedonskog postavljen je veliki ekran na koji se projicirao film. Za preostale gradove Beograd, Sarajevo i Podgoricu ne znam što će biti isto kao što ne znamo što će biti i s knjigom. Čekamo da pandemija završi", rekla je.
Delimar su osobito posljednjih godina, ne samo novinari, nego kustosi, likovni kritičari, pa čak i njeni prijatelji – umjetnici poistovjećivali s Grupom šestorice smatrajući da bi i ona povijesno "zaslužno" trebala biti dio njih s obzirom na životne okolnosti.
Inače, Grupa šestorice jedna je od najznačajnijih pojava konceptualne umjetnosti sedamdesetih godina u Jugoslaviji (Mladen Stilinović, Sven Stilinović, Vlado Martek, Željko Jerman, Boris Demur, Fedor Vučemilović), koja je djelovala u Zagrebu od 1975. do 1981. godine.
Grupa nikad nije izdala manifest, nije imala jasno zacrtan program, niti su likovni afiniteti njezinih članova u početku bili istovjetni.
Međutim, podjednako ih je zanimala relacija između društva i umjetnosti, socijalna pozicija umjetnika, kao i umjetnost kojoj je bliža ideja i promišljanje nego moguće estetske vrijednosti.
Svoje raznolike konceptualne prakse članovi grupe iskazivali su i izložbama-akcijama. Pripadali su vremenu koje je naslijedilo oznake globalnih promjena koje su nastajale u umjetnosti tijekom 60-ih. U tome se razdoblju premješta težišta percepcije umjetničkih djela I mijenja se odnos umjetnik-djelo-publika.
Naime, sa Željkom Jermanom Delimar je živjela deset godina, od kojih je sam bila u građanskom i crkvenom braku, a potom s Vladom Martekom petnaest godina od kojih je tri godine bila u građanskom braku.
Ranije je govorila kako se stječe dojam da je imala niz ljubavnika, a život je provela uz trojicu muškaraca.
"Postavljano mi je pitanje koliko je moja 'nepravedna pozicija spram Grupe šestorice ipak posljedica dominantne patrijarhalne kulture, kako je bilo probiti se kao umjetnica u dominantno muškom javnom prostoru. Nije mi jasno zašto su struka i javnost smatrali da trebam biti dio Grupe i da se moj rad krene kontekstualizirati kroz njih kao da sam sedmi član grupe", objašnjava.
Ona sama Grupu šestorice vezuje uz Željka Jermana i Voćarsku 5, a potom uz Demura, Marteka koju su bili stariji od nje i imali određena iskustva u umjetnosti.
“Završili su školovanja, bili su blagonakloni, prijateljski raspoloženi prema meni uz vesela i ležerna druženja u Voćarskoj. Uz njih sam ubrzala proces umjetničkog napredovanja te brže spoznala kako što bolje graditi sebe, kako obogatiti i oplemeniti vlastita načela. Uz Jermana sam brže i lakše uspostavila kontakte s nekim galerijama I kustosima te mnogim drugim važnim umjetnicima što mi je omogućilo da preskočim taj mučan prodor do institucija bez kojih se ipak nije moglo, a koje su imale zadatak da promoviraju suvremenu umjetnost“, objašnjava.
Svatko tijelo ima ime i prezime, moje se prepoznavalo kao Vlasta Delimar
U prvim je biografijama naglašava da ne podržava pripadnost niti jednoj ideologiji, organizaciji, političkoj stranci, državi, pa čak ni obitelji.
"Zašto bih onda birokratski trebala biti dio Grupe šestorice", govori Delimar.
Pod dojmom tragova Željka Jermana i svjesnosti o vlastitom postojanju, ali i nemogućnosti vidjeti svoje fizičko pored sebe, kroz radikalno razmišljanje o sebi i svojoj osobnosti, htjela je vlastiti umjetnički put, objašnjava, nastaviti kao neponovljivu i jedinstvenu sebe – osobu kroz vlastiti um i inteligenciju kao kreativnost kroz koju je mogla graditi osobnost beskonačnosti.
"Možda sam zato počela promatrati svoje tijelo s divljenjem (kao gledanje mladenke u prekrasnoj bijeloj vjenčanici) i svjesno uživati u svojem tijelu kao tjelesnoj i estetskoj ugodnosti, tako toploj i tako prirodnoj, nikako skrivenoj već potpuno otvorenoj. Bilo je uzbudljivo sjećanje otkrivanja djevojčice Vlastice, vlastitih spolno magnetiziranih dijelova tijela koji su se spontano pretvarali u erotske slike užitka u estetsku egzistenciju", objašnjava.
Nastavila je, dodaje, vlastito tijelo promatrati s još većim divljenjem, najviše lice na fotografiji, tijelo koje se uvijek nalazilo u sadašnjem trenutku.
"Svako tijelo ima ime i prezime. Moje tijelo prepoznavalo se kao Vlasta Delimar. Nadalje sam počela promatrati svoje tautološko tijelo: glatkoću moje kože, tamno kestenjastu porezani (rijetko sam puštala da rastu), male ali čvrste grudi (kasnije su malo olabavile) stožastog oblika srednjih bradavica, crne i guste dlake (kasnije malo su se prorijedile) na mons pubisu, moja stopala slična su majčinim a oblik mojih nogu su na oca, uha lijepo oblikovana ali asimetrična (kao beba zaležala sam desno uho pa je gornji rub izvrnut), težina mojeg tijela bila je oko 56 kila a kasnije više od 60 kg, visina 158 cm", izjavila je.
Potom je od tautološkog tijela krenula prema elementarnom tijelu koje ima još jednu puno važniju formu na raspolaganju.
"Elementarno tijelo je svakako egzistencijalno tijelo kao fizičko, misaono, seksualno. U egzistencijalnom tijelu kao najjača tjelesna senzacija su erotika i seksualnost koje čine najsnažniji oblik postojanja. Takav oblik postojanja čini me slobodnom i samosvjesnom osobom", istaknula je.
Dokle god će Crkva biti upletena, obnaženo tijelo bit će u nemilosti
"Nisam niti žena niti muškarac, ja sam zapravo oboje, iskonsko jedinstvo, zato se ne obazirem na one koji su me doživljavali samo kao simbol ženskog tjelesnog užitka", rekla je.
Njen je rad široj javnosti najviše poznat po performansu Lady Godiva, a dojam je kako bi danas izazvao više drame i skandala, nego na početku milenija kada je izveden u Zagrebu.
"To će uvijek biti spektakl jer je tako i zamišljeno. Taj performans mora biti provokativan i on mora u ljudima izazivati bilo kakvu reakciju jer taj nastup poziva na dijalog, na raspravu a ne na pasivno promatranje.
Upravo je bio cilj, dodaje, pobuditi u ljudima mogućnost da se otvore, da budu ljuti ili ogorčeni i da se preispitaju zato ih vrijeđa pogled na golu ženu koja jaši konja ulicama grada ili zašto su možda oduševljeni ili zašto su se možda poistovjetili s onim što su vidjeli ili doživjeli. Danas se užasno plašimo golog tijela. Strano nam je, mrsko, izaziva u nama zazor", kazala je.
Delimar smatra kako je Crkva čovječanstvu nanijela najveću štetu u odnosu na tijelo i tjelesnost s njenim licemjernim doktrinama i stavovima.
"U ime čega? U ime svojih manipulacija i zastrašivanja naroda. I zato dokle god će crkva biti upletena, obnaženo tijelo biti u nemilosti većine", dodaje.
Delimar za sebe kaže da je "najfeminističkija umjetnica i osoba koju se može zamisliti", ali se ne želi tako deklarirati.
"Ne želim biti dio feminističke ideologije niti dio bilo kojeg pokreta niti dio bilo koje organizacije. Cijenim sve feminističke napore koji su do sada kroz povijest napravljeni, ali želim svoju autonomiju i stavove kroz svoju umjetnost donositi samostalno", izjavila je.
Još uvijek, smatra ima puno posla u kontekstu borbe za prava žena, a nekad joj se, priznaje, čini kao da smo na početku.
"Feministice ne mogu otići predaleko, ono što može biti predaleko su manipulacije I krivo korištenje ili zloupotreba feminističkih ciljeva, a to se znalo događati kada bi jedna žena živjela na račun druge žene što je nedopustivo", smatra.
Svakoj osobi bi, ne samo ženi, savjetovala da pokuša živjeti beskompromisno, voli sebe i uvažava druge.
"Nikada nisam radila razliku između žena i muškaraca jer smatram da je čovjek univerzalno biće koje balansira svoju biologiju. Zagovaram da smo svi androgini što nam potvrđuju naši hormonalni odnosi. Nitko nije potpuna žena i nitko nije potpuni muškarac i to je upravo ljepota našeg postojanja. Ja se jedan dan osjećam kao žena a drugi dan kao muškarac", rekla je.
Delimar nije vjernica, ali kroz umjetnost, dodaje, živi sve duhovne vrijednosti koje je ispunjavaju i nadograđuju. U životu, govori, nije imala većih posrtaja, a ni depresivnih stanja.
"Najteži period bio mi je rastava braka od Marteka s kojim imam kćer (danas ima 33 godine). Napustila sam Marteka a moja kći (tada je imala 16 godina) ostala je živjeti s njime što mi je bila užasna trauma. U tom periodu napravila sam izložbu pod nazivom Krivnja 2003. godine kroz koju sam uspjela svoju traumu artikulirati i racionalizirati", rekla je.
Sadašnjeg partnera, Milana Božića, srela je, kako kaže, na jednom sprovodu nakon čega ga je pozvana na suradnju.
"Napravili smo performans Razgovor s ratnikom ili žena je nestala 1999. godine I nakon toga naš odnos se pretvorio u potpuno ljubavnički odnos. Srela sam osobu s kojim sam mogla doslovno sve. Njegova otvorenost bila mi je odličan put za još jednu umjetničku nadogradnju", izjavila je.
Štaglinec – svjetski festival performansa u selu i kako zakopati kuću Delimar je, dodajmo, odrasla u mjestu Štaglinec kod Koprivnice i kao djevojčica pomagala ocu Ivanu u njegovoj užarskoj radionici.
Desetljećima kasnije, u Štaglincu je održavan međunarodni performans festival na kojem su bila velika svjetska imena, a održavao se sve do 2015. godina.
Delimar je kasnije objavila knjigu "Užarska radionica Ivana Delimara" i istoimeni prateći kratkometražni dokumentarni film u kojem je prikazan proces rušenja užarske radionice njenog oca.
"Otac mi je znao reći, kad umrem pokopajte me ispod onog stable jalše. Budući da za takvo što kod nas u Hrvatskoj ne postoji mogućnosti, odlučila sam zakopati kuću", rekla je svojevremeno medijima.
Odgovarajući na pitanje, može li se u Hrvatskoj živjeti od umjetnost, Delimar kaže kako još nijedan umjetnik nije umro od gladi, što znači da se, ipak može, na ovaj ili onaj način.
"Ako je živjeti umjetnost bio moj odabir onda sam bila svjesna u koju avanturu se upuštam s obzirom na novac. Naporna su mi jadikovanja nekih umjetnika kako im je teško. Da, može biti teško ali ako se ta težina ne može podnijeti onda se neka izabere nešto drugo što neće biti teško", izjavila je.
Ne surađuje s galerijama u inozemstvu osim Galerije Michaela Stoch u Beču u kojoj se nalazi nekoliko njenih radova namijenjenih i za prodaju, međutim kroz tri godine nije se prodalo ništa.
"Zašto? Zato što ne želim svoje radove prodati za sitan novac. Cijene mojih radova izjednačila sam s cijenama zapadnih umjetnika na što kolekcionari na Zapadu ne pristaju. Umjetnici s Balkana i dalje su u lošijem položaju. I dalje smo degradirani s obzirom na umjetnike Zapada. Upravo iz toga razloga ne surađujem s galerijama iz inozemstva", rekla je.
Dane izoliranosti zbog pandemije provodim uglavnom u pisanju knjige pod naslovom Voćarska br.5 koja će se sastojati od njenih bilježaka i sjećanja na to mjesto gdje je počela živjeti sa Željko Jermanom i gdje se gradila i formirala kao umjetnica, i to uz druženja s mnogim umjetnicima koji su im dolazili.
"Pišem i o mnogim događanjima i ljudima koja su na neki način povezani uz Voćarsku. Trenutno čitam uglavnom arhivske bilješke i kataloge koji mi pomažu u prisjećanju situacija koje mi trebaju za pisanje a usput čitam knjigu Može li slika ubiti? Sjajne francuske povjesničarke umjetnosti i filozofkinje Marie Jose Mondzain čije me spoznaje podsjećaju na moje iskustvo kako slika djeluje na promatrača i što se događa kada sadržaj slike proizvodi nasilje kod publike", govori.
Na samom početku karijere, podsjeća, nailazila je na užasan bijes jednog dijela publike spram njenih radova i korištenja vlastitog obnaženog tijela.
Pred sami rat izlagala u Franjevačkoj galeriji u Širokom Brijegu
"Nisam mogla slutiti da će moj rad proizvoditi mržnju pa čak i nasilje kod publike. Ubrzo sam shvatila da nije problem u onome što sam predstavila već u percepciji publike koja je kako kaže Marie Jose, napravila svoju konstrukciju negativnoga ili neprihvaćanja", objašnjava.
Zanimljivo i kako su radovi Vlaste Delimar bili dijelom skupne izložbe u Franjevačkoj galeriji Široki Brijeg 1990. godina, FraYu kulta, odnosno, frakcije jugoslavenske culture koju je organizirao pokoji fra Jozo Pejić u ime Muzeja Široki Brijeg i umjetnika Jadrana Adamovića iz Sarajeva.
"Jadran je godinama surađivao sa samostanom i predložio fra Pejiću kako bi bilo dobro da uz postojeću kolekciju oforme kolekciju suvremene jugoslavenske recentne umjetnosti koja bi mogla ujedno biti okrenuta prema Europi. Tako je nastao concept FraYu Kult u kojem je bilo uključeno 15 umjetnika iz Jugoslavije. Ja sam bila jedina žena umjetnica i u toj kolekciji nalaze se dva moja rada. Uz izložbu napravljen je i katalog", podsjetila je.
Bez umjetnosti, zaključuje Delimar, možda bismo živjeli kao strojevi, bez emocije, bez strasti, bez hedonizma, bez patnje.
"To se ponekad vidi kod mlađe generacije koja živi skoro poput strojeva, kao da im venama teče Internet umjesto krvi. Čak neka istraživanja kažu da mladi danas manje vode ljubav i da je njihov ljubavni čin s puno manje strasti. Ili bi možda transhumanizam koji zagovara upotrebu novih tehnologija za poboljšanje ljudskih mentalnih i fizičkih sposobnosti mogao biti kao neka zamjena za umjetnost. A možda je došlo vrijeme da umjetnost nekima više nije potrebna", zaključila je Vlasta Delimar, prva hrvatska konceptualna umjetnica i performerica za Bljesak.info.
Marina Abramovič je sjajna, ali joj zamjeram što Zapadu prodaje priču da je morala bježati iz mračne Jugoslavije
Svjetsku performans scenu prati kroz mnoge prijatelje performere diljem svijeta. Neki od njih su i sami organizatori raznih festivala, pa je redovito informiraju o svim aktivnostima. Zanimljiv je performans u Africi, a azijska je scena vrlo živahna.
Marina Abramovič je za Delimar sjajna umjetnica koja je imala sreću roditi se i živjeti u imućnoj obitelji koja joj je omogućila da svoju umjetnost predstavi u inozemstvu što je većini umjetnika bilo nemoguće.
Imala i još jednu sreću što je susrela Ulaya s kojma je lakše došla do realizacije vlastitih, ali i zajedničkih misli. Zamjeram joj samo što je podlegla komercijalnom Zapadu i predstavljala se godinama kao osoba koja je došla iz mračnog socijalizma. Zapadu je govorila ono što je Zapad htio čuti kako bi se napravila senzacionalna priča o jadnoj Marini koja je, eto, živjela u onoj groznoj Jugoslaviji I pobjegla da se spasi.
Za Marinu život u Jugoslaviji zasigurno nije bio mračan. Ona je bila dijete narodnih heroja Drugog svjetskog rata. Njezini roditelji kao takvi bili su privilegirani u društvu i Marina je imala sasvim drugačiji standard od mnogih svojih kolega s kojima je studirala.
