Wisława Szymborska

Prije jednog stoljeća rođena je jedna od najznačajnijih europskih pjesnikinja

Govoreći o "malim" i "velikim" stvarima, autorica izokreće njihove perspektive te otkriva nova, neočekivana značenja. Odmjerenost, blaga ironija i humor svjedoče o intelektualnoj zrelosti toga stvaralaštva i razlogom su njegove široke popularnosti.
Kultura / Knjige | 03. 07. 2023. u 07:00 Bljesak.info

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Foto: VoxFeminae / Wisława Szymborska (Bnjin, 2. srpnja 1923. – Krakow, 1. veljače 2012.)

Navršilo se točno jedno stoljeće od rođenja velike poljske pjesmikinje, nobelovke Wisławe Szymborske. Zajedno s Adamom Zagajewskim i Czeslawom Miloszem, smatra se jednim od najznačajnijih poljskih pjesničkih imena.

Maria Wisława Anna Szymborska rođena je u mjestu Bnin, Kornik kraj Poznańa 2. srpnja 1923. godine. Godine 1931. seli u Krakow, u kojemu je živjela do kraja života.

Studirala je polonistiku i sociologiju od 1945. do 1948. godine. Nakon studija radila je u uredništvu lista Književni život (Życie Literackie) u kojem je od 1968. objavljivala stalni feljton; potom je bila u uredništvu krakovskoga književnog časopisa Pismo (1981–83).

U ožujku 1945. objavljuje svoju prvu pjesmu Szukam słowa (Tražim riječ) u dnevnim novinama Dziennik Polski. Svoju prvu zbirku pjesama Zato živimo (Dlatego żyjemy) objavljuje 1952. godine.

Sretna ljubav

Sretna ljubav. Zar je to normalno,
zar je to ozbiljno, zar je to korisno -
što svijet ima od dvoje ljudi
koji svijeta ne vide?

Izdignuti do sebe bez ikakve zasluge,
dvoje slučajnih na milijun, ali uvjereni
da je tako moralo biti - kao nagrada za što? Ni za što.
Svjetlost pada niotkud -
zašto baš na te, a ne na neke druge?
Ne vrijeđa li to pravednost? Vrijeđa.
Ne remeti li to brižno naredana načela,
ne ruši li s visine moral? Remeti i ruši.

Pogledajte samo te sretnike:
kad bi se bar malo prikrivali,
hinili utučenost i tako krijepili prijatelje!
Poslušajte samo kako se smiju – uvredljivo.
Kakvim jezikom govore – tobože razumljivim.
A te njihove ceremonije, ta cifranja,
pa s koliko se samo pažnje međusobno ophode –
točno kao da su se urotili protiv čovječanstva!

Teško je i zamisliti do čega bi došlo
kad bi njihov primjer drugi mogli slijediti.
Na što bi se mogle osloniti religije, poezije,
na što bi se mislilo, što bi se zapostavilo,
tko bi htio ostati u igri.

Sretna ljubav. Kome to treba?
Takt i razum nalažu da se o njoj šuti
kao o skandalu iz viših sfera Života.
Divna se djeca rađaju bez njezine pomoći.
Nikad joj ne bi uspjelo napučiti zemlju,
uostalom rijetko se i događa.

Neka ljudi što ne znaju za sretnu ljubav
mirno tvrde da nigdje nema sretne ljubavi.

S tim će uvjerenjem lakše i živjeti, i umirati.

U književnosti se zapravo javila dvjema zbirkama pjesama napisanima u duhu socrealizma, no u obzorju ideološkog i političkog "otapanja", postala je (1956) jednim od pokretača novoga poljskog pjesničkog vala: postavljanjem tzv. elementarnih pitanja, njezina vedro-melankolična lirika demistificirala je svako dogmatsko mišljenje.

U zbirkama pjesama (npr. Dozivanje Jetyja – Wołanie do Yeti, 1957; Svaki slučaj – Wszelki wypadek, 1972; Velika brojka – Wielka liczba, 1976; Ljudi na mostu – Ludzie na moście, 1986; Kraj i početak – Koniec i początek, 1993; Vidik sa zrnom pijeska – Widok z ziarnkiem piasku, 1996; Trenutak – Chwila, 2002; Dvotočka – Dwukropek, 2005) izrazila je svijest o relativnosti značenja svijeta oko nas, ali i činjenicu da upravo postavljanjem "metodičkih pitanja" čovjek doživljava radost spoznaje.

Slično je stajalište izrazila i u feljtonima-recenzijama (Neobvezatno štivo – Lektury nadobowiązkowe, 1992), u kojima su predmet zanimanja knjige najrazličitijih, često trivijalnih žanrova; ipak, govoreći o "malim" i "velikim" stvarima, autorica izokreće njihove perspektive te otkriva nova, neočekivana značenja.

Psalm

O, kako su propusne granice ljudskih država!
Koliko samo oblaka preko njih nekažnjeno plovi,
koliko li se pustinjskog pijeska presipa iz zemlje u zemlju,
koliko se planinskih kamenčića kotrlja na tuđi posjed
u provokativnom skakutanju!

Moram li spomenuti i pticu za pticom što leti,
ili kako upravo slijeće na spuštenu rampu?
Pa neka je to i vrabac – a rep mu je već na onoj strani,
iako je kljun još ovdje. Povrh toga – kako se samo vrti!

Od neizbrojivih kukaca uzmimo recimo mrava,
koji između lijeve i desne čizme stražara
na pitanje: otkud kamo – ne namjerava odgovoriti.

Oh, do u detalj vidjeti sav taj nered odjednom,
na svim kontinentima!
Zar ono živica ne krijumčari
stotisućiti list preko rijeke?
I tko, ako ne sipa drsko dugokraka
ugrožava sveti prostor teritorijalnih voda?

Možemo li uopće govoriti o kakvom-takvom redu,
kad se čak ni zvijezde ne daju rasporediti
kako bismo znali kome koja svijetli?

Pa još i to bezobrazno rasprostiranje magle!
I ta prašina po čitavom prostoru stepe,
kao da nije popola podijeljena!

I razlijeganje glasova na uslužnim valovima etera:
zavodljive cike i glasnog žuborenja!

Samo ono što je ljudsko uspijeva biti istinski strano.
Sve ostalo je mješovita šuma, krtičji posao i vjetar.

(Prevela Đurđica Čilić)

Odmjerenost, blaga ironija i humor svjedoče o intelektualnoj zrelosti toga stvaralaštva i razlogom su njegove široke popularnosti.

Smatrala je kako javnost ne bi trebala zadirati u njezinu intimu pa zbog toga faktografija njezinog života i rada ne obiluje iscrpnim detaljima, a značajno je što je za sobom ostavila umjetnički vrijednu, misaonu poeziju svakodnevice.

 

Zbog čega je tijekom života objavila samo oko 350 pjesama i zašto nije htjela pisati više? "Zbog toga što kod kuće imam koš za smeće", davno je odgovorila Szymborska.

Uz više uglednih europskih književnih nagrada, dobila je 1996. i Nobelovu nagradu za književnost.

Umrla je u Krakovu 1. veljače. 2012. godine.

Uzajamnost

Postoje katalozi kataloga.
Postoje pjesme o pjesmama.
Postoje predstave o glumcima koje igraju glumci.
Pisma povodom pisama.
riječi koje objašnjavaju riječi.
Mozgovi zauzeti proučavanjem mozga.
Tuge zarazne poput smijeha.
Papir napravljen od starog papira.
Ugledani pogledi.
Padeži koji se dekliniraju po padežima.
Velike rijeke sa znatnim doprinosom malih rijeka.
Šume do samog ruba obrasle šumom.
Strojevi namijenjeni proizvodnji strojeva.
Snovi koji nas naglo bude iz sna.
Zdravlje koje je nužno za ozdravljenje.
Stepenice koje vode dolje jednako kao i gore.
Naočale za traženje naočala.
Uzdah i izdah uzdaha.
I barem s vremena na vrijeme
mržnja mržnje.
A na koncu konca
neznanje neznanja
i ruke zaposlene pranjem ruku.

Kopirati
Drag cursor here to close