Sylvia Plath

Tragičan život i kraj jedne od najutjecajnijih književnica svih vremena

Smrt oca postala je jedan od ključnih trenutaka u Sylvijinom životu i čest motiv njene poezije. Nakon što joj je majka izrekla tragičnu vijest, Sylvia prkosno izjavljuje: "Više nikada neću razgovarati s Bogom".
Kultura / Knjige | 30. 10. 2022. u 21:25 Bljesak.info

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Foto: Poetry Foundation / Sylvia Plath (Boston, Massachusetts, 27. listopada 1932. – Primrose Hill, London, 11. veljače 1963.)

Ovih dana navršilo se 90 godina od rođenja američke spisateljice, pjesnikinje i novelistice Sylvije Plath, jedne od najznačajnijih u američkoj književnost 20. stoljeća. Neupitan je i njezin utjecaj na svjetsku književnost, a njezino samoubojstvo jedno je od poznatijih umjetničkih suicida.

Rođena je u Bostonu 27. listopada 1932. godine, a njezin otac Otto Emile Plath, porijeklom Nijemac, bio je profesor biologije i njemačkog jezika. Majka Aurelia Schober Plath, porijeklom Austrijanka, bila je učiteljca.

Otac Sylvije Plath umire od komplikacija dijabetesa 1940., kad je njoj bilo osam godina.

Sylvia je kao djevojčica počela pokazivati sklonost ka kreativnosti i umjetnosti. Prva pjesma obavljena joj je u Boston Heraldu kada je imala osam godina, no uspjeh je zasjenio tragični gubitak oca.

Smrt oca postala je jedan od ključnih trenutaka u Sylvijinom životu i čest motiv njene poezije. Nakon što joj je majka izrekla tragičnu vijest, Sylvia prkosno izjavljuje: "Više nikada neću razgovarati s Bogom".

S osamnaest godina već objavljuje i u ozbiljnim časopisima (primjerice "The Christian Science Monitor"), a kao dvadesetjednogodišnjakinja živi neko vrijeme u New Yorku kao urednica magazina "Mademoiselle".

Dijete

Tvoje bistro oko je jedna apsolutno divna stvar.
Želim ga ispuniti bojom i patkama,
Novim zoološkim vrtom

Čija imena ti izmišljaš
Proljetna pahuljica, Indijanska lula,
Mala

Stabljika bez neravnine,
Jezerce u kojem bi slike
Bile velike i klasične

Ne ovo mučno
Svijanje ruku, ovaj mračan
Strop bez zvijezde

Nakon završene druge godine studija, 1953. pada u depresiju, doživljava živčani slom te pokušava izvršiti samoubojstvo. Zavukla se u podrumsko skrovište i otrovala pilulama za spavanje. Našli su je nakon tri dana i uspjeli joj spasiti život. Narednih nekoliko mjeseci provodi u privatnoj bolnici, na rehabilitaciji.

To razdoblje svog života i tu krizu opisala je u autobiografskom romanu "Stakleno zvono" 1963. Nakon toga nastavlja školovanje i diplomira radom o Dostojevskom, odnosno ulozi dvojnika u romanima Dostojevskog. Dobila je stipendiju od Sveučilišta Cambridge u Velikoj Britaniji 1955.

Bila je i dalje rastrzana između studiranja, pisanja poezije i prilično jakih društvenih ambicija. Godine 1956. upoznala je engleskog pjesnika Teda Hughesa. Unatoč upozorenjima da je "najveći zavodnik na Cambridgeu" Plath se zaljubljuje. Nakon četiri mjeseca veze, Sylvia i njezin "muž s prokletstvom" vjenčali su se u tajnosti kako ne bi naštetili njezinoj karijeri.

Uskoro joj je ponuđeno mjesto predavačice na Smithu. Posao prihvaća, ali ubrzo zaključuje da je nedoraslost zadatku te pod velikim stresom gubi i volju za pisanjem.

Ja sam okomita

No ja bih radije bila vodoravna.
Ja nisam drvo s korijenom u zemlji
Što siše minerale i majčinsku ljubav
Kako bih svakog ožujka mogla svjetlucati u lišću,
Niti sam ja ljepota vrtne ljehe
Što privlači svoj dio uzvika „Ah“, živopisno obojena,
Nesvjesna da će uskoro morati izgubiti latice.
U usporedbi sa mnom, drvo je besmrtno
A vrtna gredica nije visoka, no to više iznenađuje.
I ja želim dug vijek prvoga i izazovnost potonje.

Noćas, u jedva zamjetnoj svjetlosti zvijezda,
Drveće i cvijeće rasiplje svoje prohladne mirise.
Šećem među njima, no nijedno od njih me ne zamjećuje.
Katkada mislim da kada spavam
Mora da sam im najsavršenije nalik –
Misli su postale nejasnim.
Prirodnije je za me da ležim.
Tad smo nebo i ja u otvorenom razgovoru,
A bit ću korisna kad konačno legnem:
Tad će me drveće moći već jednom dotaći i cvjetovi naći vremena za me.

U proljeće 1958. godine, Sylvija odlučuje napustiti Sveučilište i pronaći produktivnost u vlastitoj slobodi. Potpuno se posvećuje pisanju i u tom periodu piše osam pjesama za samo osam dana, sve posve drugačijeg stila. Uvjerena je da te pjesme predstavljaju njezin proboj kao nove i svježe pjesnikinje.

U tom periodu, nakon deset godina uloženog truda, prestižni časopis The New Yorker objavljuje njene pjesme "Lovac na školjke u Rock Harboru" i "Nokturno".

S druge strane, slikanje je bila nešto manje poznata Sylvijina strast. Većina njezinih crteža skicirana je na marginama njezinog dnevnika, a mnogi su napravljeni kao ilustracije pjesama i buduće knjige koje nikada nije napisala.

Njezina poezija je na neki način neodvojiva od tih crteža koji pokazuju iznimnu kreativnost, ljubav prema detaljima i opsesivnu želju da ovjekovječi trenutak.

Od 1959. žive u Londonu. Sylvija postaje majka i objavljuje knjigu. Kćerki je ime Frieda Rebbeca, a knjizi je naslov "Kolos". Nakon spontanog pobačaja 1961. napuštaju London i nastanjuju se u Devonu.

Godine 1962. rađa sina imenom Nicholas Farrar. Međutim, u ljeto iste te 1962. otkriva muževljevu nevjeru, razdvajaju se i Sylvia s djecom odlazi živjeti u London.

Svakodnevnica

Umorna od prstenja
Umorna od glasova u glavi
koji joj kažu – piši, umri
ona stavlja glavu u pećnicu
dobro zagrijanu, netom opranu
da napravi svoj posljednji ručak
za muža kojeg nema,
za djecu koju neće vidjeti kako odrastaju,
čak i za susjeda u
stanu iznad njenog stana,
jedinstven, originalan ručak
po njenom receptu,
ne osobito sladak,
ručak koji je već i prije spremala
ali joj nikad nije uspio,
ručak koji će sama pojesti…

I dok je dotad bila opterećena željom da dosegne vlastite standarde kćeri, majke, supruge i uspješne pjesnikinje, tom presudnom epizodom njenog života slama se brana i poezija postaje sredstvo za oslobođenje svih najdubljih Sylvijinih demona.

U listopadu 1962. godine, Plath svako jutro započinje pišući pjesme četiri sata, a ostatak dana provodi u brizi o djeci i domu. U suludom ritmu za mjesec dana napisala je čak 25 pjesama, među kojima i "Daddy", "Lady Lazarus" i "I am vertical".

Njezine pjesme obračunavaju se s dalekim ocem, nevjernim mužem, represivnim društvom, teretom majčinstva i obitelji i to nevjerojatnom snagom, ljutnjom, razjarenošću i nasiljem. Ponovno se okreće i smrti.

"Njezine pjesme su ruski rulet sa šest metaka u cilindru. Ona je najpotresnija pjesnikinja ovog stoljeća", pisao je Robert Lowell o poeziji Sylvie Plath.

Video: Sylvia Plath - Trailor - Sylvia

U siječnju 1963. godine Plath izdaje polu-autobiografski roman "Stakleno zvono" (The Bell Jar) pod pseudonimom Victoria Lucas. Hvaljen je od strane kritičara kao "trijumfalan" i prozivan "briljantnom i dirljivom knjigom".

U idućih mjesec dana nastavlja s poezijom. Zadnju pjesmu "Rub" posvetila je liku mrtve žene, kao svojevrsnu 'najavu'.

Sylvia je za svoju poeziju platila visoku cijenu. Iscrpljena i izmučena, 11. veljače 1963. godine pokleknula je u borbi s depresijom.

Tog ponedjeljka, u osvit zore, otvara plinsku peć i stavlja glavu u pećnicu. Uspijeva u namjeri koja joj nije pošla za rukom 10 godina ranije.

Nakon razvrstavanja pjesama iz njezinog posljednjeg rukopisa, bivši suprug Ted Hughes objavljuje zbirku "Ariel" koja je Sylviji posthumno donijela Pulitzerovu nagradu za poeziju.

Sitni sati

Prazna, odjekujem i za najmanjim korakom,
Muzej bez kipova, veličajan zbog stupova, trijemova, rotunda.
U mom dvorištu vodoskok šiklja i tone natrag u sama sebe,
Opatičkog srca i slijep za svijet. Mramorni ljiljani
Hlape svoju bljedoću kao mio miris.

Zamišljam se sa silnom publikom,
Kao majku bijele Nike i nekoliko golookih Apolona.
Namjesto toga, mrtvi me vrijeđaju pažnjom,
I ništa se ne može dogoditi.
Mjesec polaže ruku na moje čelo,
Bezizražajnog lica i nijem poput bolničarke.

Nakon smrti postala je svojevrsnom feminističkom ikonom 1960-ih, ali i priznatom pjesnikinjom snažna ispovjednoga glasa egzistencijalne zebnje.

Njezine misli i ponori podsvijesti zauvijek će ostati sačuvani u stihovima koji prodiru duboko ispod opne dokučivog i tjelesnog. Postala je jedna od ikona feminizma: žrtva nevjernog muža i bešćutnog patrijarhalnog društva.

Kao što je njezina poezija zasjenila crteže, tako je i mit o Sylviji Plath zasjenio samu Sylviju. Ostala je samo priča o stradanju i depresivnoj ženi, priča koja nikako nije dovoljna da iskaže njezin genij, talent, izvanredni smisao za humor i herojsku borbu protiv mračnih demona bolesti, njenu snagu i ljubav prema životu. U jednom zapisu dnevnika piše:

"Možda ću se jednoga dana puzajući vratiti kući, potučena, pobijeđena. Ali ne sve dok mogu iz svoje nesreće pisati priče, svoju tugu pretvoriti u ljepotu", donosi Ivana Cesarec u članku "Sylvia Plath – Opsesija thanatosom".

Pored njezina jedinog romana "Stakleno zvono" i zbirke pjesama Kolos (The Colossus, 1960), koja je jedina izšla za pjesnikinjina života, značajnija djela su: zbirke pjesama Prijelaz preko vode (Crossing the Water, 1971), Zimsko drveće (Winter Trees, 1971) i Sabrane pjesme (The Collected Poems, 1981); Pisma kući (Letters Home, 1975), Cjeloviti dnevnici Sylvije Plath 1950–1962 (The Unabridged Journals of Sylvia Plath 1950–1962, 2000).

Tatice

Nisi dovoljan, nisi više
Dovoljan, crna cipelo
U kojoj sam kao stopalo živjela
Trideset godina, uboga i bijela,
Jedva se usuđujući da dišem ili kišem.

Tatice, morah te ubiti. Umro si
Prije no što imah vremena –
Mramorno težak, torba puna Boga,
Sablasni kip sa starim nožnim palcem
Veliki kao iz Friska foka

I s glavom u ćudljivom Atlantiku
Gdje se lije zeleni bob preko plavog
U vodama divnog Nauseta.
Uobičavala sam moliti da te vratim tu.
Ach, du.

Na njemačkom jeziku, u poljskom gradu
Koji je sravnjen valjkom
Ratova, ratova, ratova.
Ali ime je grada obično.
Moj prijatelj Poljak
Da ih je tamo tuce ili dva veli
Pa nikad nisam znala gdje li
Nogom kroči, korijen pusti,
Nikad ne mogoh s tobom govoriti.
Jezik mi se zaglavio u vilici

Zaglavio u omči bodljikave žice.
Ich, ich, ich, ich,
Jedva mogoh govoriti.
Mislila sam svaki Nijemac da si ti.
I taj bestidni jezik

Mašina, mašina,
Otpuhnuvši me kao Židovku.
Židovku za Dahau, Aušvic, Belsen.
Počeh govoriti kao Židovka
Mislim da možda jesam Židovka.

Snjegovi Tirola, svijetlo bečko pivo
Nisu previše istinski niti
Čisti. S ciganskim pretkom i sudbom nemilom
I s tarot špilom i s tarot špilom
Mogla bih mrva Židovka biti.

Uvijek se tebe bojah
Uz tvoju Luftwaffe, blebetanja tvoja,
I tvoj brk uredan
I arijevsko oko, plavo sjajno.
O ti, panzer-man, panzer-man –

Ne Bog već svastika
Tako crna nimalo neba da proviri.
Svaka žena obožava Fašistu,
Čizmu u lice, beštijsko
Beštijsko srce beštije kao ti.

Stojiš pred školskom pločom, tatice,
Na mojoj slici o tebi
Rascjep ti na bradi mesto na stopalu
Ali zbog toga manji đavo nisi, ne, niti
To bi onaj crni čovjek koji mi je
Pregrizao lijepo rujno srce na dvoje.
Imah deset na dan pogreba tvojeg.
Pokušah da umrem sa dvadesetak.
I da se vratim, vratim, vratim tebi.
Mišljah da bi bile dovoljne i kosti čak

Ali su me izvukli iz vreće
I sastavili lijepkom.
I šta da činim tad sam znala.
Po tebi model sam sazdala,
Čovjek u crnom s Meinkampf izgledom

I ljubavlju da muči i tlači.
I rekla sam uzimam, uzimam .
I tako, tatice, za mene, svršeno je s tim.
Crni telefon – iz korijena skroz.
Glasovi ne mogu gmizati kroz.

Ako ubih jednog čovjeka, ubih dvojicu –
Vampira što veli da je ti
I krv mi je pio cijelu godinu
Sedam godina, ako želiš da znaš.
Tatice, sad možeš opet da počivaš.

Kolac je u tvom tustom crnom srcu
A seljaci te nikad ne voljahu.
Oni sad igraju i gaze po tebi.
Uvijek su znali da si to ti.
Tatice, tatice, ti kopile, slobodna sam.

*Pjesmu Daddy (Tatice), Sylvia Plath je napisala 1962. godine, a objavljena je posthumno, 1965. godine.

Kopirati
Drag cursor here to close