Prije 90 godina rođen je veliki pjesnik Veselko Koroman

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Veliki pjesnik Veselko Koroman rođen je na današnji dan prije 90 godina, 7. travnja 1934. u Radišićima.

Osnovnu školu završio je u obližnjem Ljubuškom, a srednju u Mostaru. Studirao je književnosti filozofiju u Sarajevu na Filozofskom fakultetu.

Radio je kao gimnazijski profesor i lektor, uređivao je časopis Život od 1969. do 1972. godine.

Od 1995. do 1998. mostarskog tromjesečnika za kulturu, književnosti društvovne teme Osvit, zrcalnoga medija Društva hrvatskih književnika Herceg-Bosne. Istom je listu bio na čelu uredničkog vijeća do 17. siječnja 2007.

Potpisnik je Sarajevske deklaracije o hrvatskom jeziku od 28. siječnja 1971. godine. 

KAD JE SIJEVNULO NAD TREŠNJOM

Pobojao sam se za nju onako kako se
za nju bojao moj susjed pored mene,
kako se pobojala za nju ona što je
stajala uza nj. Uz voćku izgubljenu.

Jer trešnja je imala plodove rumene
na granama, koje upravo smo kušali svi,
odbacujući sjemenke iz njih, iza sebe,
u predvečerje svibanjsko, prema zapadu.

Jer trešnja je od divlje postala pitoma
u mom djetinjstvu, i otada ne da, ni zimi
ni ljeti, ne da nikako, biljka vjerna,
da izađem iz sebe, odem nekamo odavde.

Piše pjesme, romane, pripovijetke, eseje, putopisi, književnu kritiku i sastavlja antologije.

Piše refleksivne pjesme, jezgrovita, katkad hermetična izraza (zaokupljen egzistencijalnom problematikom, prirodom i zavičajem: Grad prema sjeveru, 1957; Crne naranče, 1965; Knjiga svanuća, 1967; Svjetiljka od trnja, 1971; Sjaj i rana, 1975; Na tom svijetu, 1977; Dok vlada prah, 1986; Na dan svega, 1997; Sok od velebilja, 2001; Stariji od vremena, 2008. i dr.), pjesničke proze (Zemljom, snovi, 1987), književne kritike, eseje, putopise (Pogled iz zrcala, 1974; Svijet ili dvije polovice, 1979; Potraga za cjelinom, 1996).

Objavio je i autobiografski roman Mihovil (1983).

Bavi se istraživanjem hrvatske književne baštine u BiH (antologije Hrvatska proza Bosne i Hercegovine od Matije Divkovića do danas, 1995; Hrvatsko pjesništvo Bosne i Hercegovine od Lovre Sitovića do danas, 1996; Hrvatska drama Bosne i Hercegovine od Matije Divkovića do danas, 2007).

U ZADNJE DOBA

Netko me pita koliko je odavde do
slapa, vodoskoka mogućeg, sjeverno,
južno od maglica nebeskih, lijevo,
desno od svemira. Kao da je to meni
pred zimu, najvažnije.

Zacijelo, Bijela stvarnost šali se
sa mnom, daškom svojim. Na što ja
njoj, onako nejak, odgovaram u sebi,
da ne mogu vidjeti, sâm, zna ona,
koja hrabri me tako,

koliko je do nečeg smijehom obasutog,
onamo, na mjestu odmaknutom, u praznini.
Nego samo do staza prvih iza prizemnice
moje, što sad, od sjaja večernjeg,
čini mi se, s biljem lebdi.

Dobitnik je Nagrade Goranov vijenac za cjelokupan pjesnički opus (1997).

Član je Društva hrvatskih književnika, Društvo hrvatskih književnika Herceg-Bosne, Udruženja pisaca u BiH, kao i hrvatskog i bosanskohercegovačkog PEN-centra.

Na jubilarnoj 25. svehrvatskoj jezično-pjesničkoj smotri Croatia rediviva ča-kaj-što u Selcima na otoku Braču okrunjen je maslinovim vijencem 7. VIII. 2015. i tako je postao poeta oliveatus, s pločom od bračkoga mramora, na kojoj su urezani njegovi stihovi, podignutoj na Zidu od poezije središnjega mjesnoga trga.

Ovjenčao ga je utemeljitelj dr. Drago Štambuk, a u jednoglasnoj odluci s njime sudjelovali su akademici i raniji ovjenčanici Luko Paljetak i Tonko Maroević.

DOĆI ĆE VRIJEME BLAGOG NARODA

Doći će vrijeme blagog naroda. Onog što ima
obilje rana, obilje časti, obilje tuge.
Naroda što ima višu a plemenitu moć,
ravnicu i more, knjige i anđele.

Doći će vrijeme blagog naroda. Onog što ima
najveće groblje, najveću glavu, vjetar i tminu.
Naroda što je rasut, što živi dugo
na sjeveru i jugu, u srpu mjeseca.

Doći će vrijeme blagog naroda. Onog što ima
bijele gore, otoke i sunce, stoljeća i tminu.
Naroda što misli, što velik je i miran
na sjeveru i jugu, u srpu vremena.