'Kad bi drveće hodalo, Ja bih pisao naranči sa juga, Nek dođe kod mog bolesnog druga'

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Grigor Vitez, hrvatski pjesnik i prevoditelj, rođen je na današnji dan prije 110 godina.

Pravim imenom Grigorije Vitez na svijet je došao u mjestu Kosovac kraj Okučana, 15. veljače 1911.

Smatra se začetnikom moderne hrvatske književnosti za djecu. Autor je brojnih pjesama i priča namijenjenih djeci, te je autor i mnogobrojnih članaka u časopisima.

Djeca se kroz svoje školovanje često mogu susresti s djelima Grigora Viteza jer se ona često nalaze u školskim čitankama. Grigor Vitez dobitnik je Zlatne ptice, posebnog priznanja za vrhunska dostignuća u književnosti za djecu.

Inače, Grigor Vitez je završio učiteljsku školu u Pakracu. Prije rata radio je kao učitelj, a nakon rata u Ministarstvu prosvjete te potom u nakladničkoj kući Mladost kao urednik dječjih izdanja.

Kad bi drveće hodalo

Kad bi drveće hodalo,
Šume bi se razilazile na sve strane.
Drveće bi hodalo,
A mahale njihove grane.
Kad bi drveće hodalo,
I parkovi bi šetali nedjeljom sa šetačima,
A možda bi i zaigrali malo s igračima.
Kad bi drveće hodalo,
Među pticama bi došlo do velike pometnje,
Jer bi i gnijezda krenula u šetnje.
Kad bi drveće hodalo,
Ja bih pisao naranči sa juga,
Nek dođe kod mog bolesnog druga.

Pojavio se poezijom za odrasle

U književnosti se javio poezijom za odrasle, koja nije privukla značajniju pozornost publike ni književne kritike.

Pjesme iz toga dijela Vitezova opusa, objavljene prije rata u časopisima Suvremeni pogledi (1939) i Pregled (1939–40) te u prvim zbirkama poezije (San boraca u zoru, 1948; Pjesme, 1950), neinventivna su izraza i pretežito zaokupljene ratnom tematikom.

Nešto se uspjelijima smatraju zbirke Naoružane ruže (1955), Povjerenje životu (1957) i Kao lišće i trava (1960). 

Afirmacija kroz poeziju za djecu

Punu afirmaciju postigao je dječjom poezijom (Prepelica, 1956; Sto vukova, 1957; Kad bi drveće hodalo, 1959; Iza brda plava, 1961; Jednog jutra u gaju, 1961; Hvatajte lopova, 1964; Gdje priče rastu, 1965).

Posmrtno su objavljene Igra se nastavlja (1968) i zbirka prijevoda Pjesme četiri vjetra (1968) te mnogobrojne zbirke izabranih pjesama.

Pisao je i stihove za dječje slikovnice (Vesele zamke, Medvjed kao pudar, Dva pijetla, Životinje spavaju), bajke i priče (Bajka o glinenoj ptici i druge priče i bajke, 1964) te igrokaze. Pjesme su mu prevođene na gotovo sve europske jezike. 

Neposlušne stvari

– Uh, ma što je s mojim čarapama?
Jesi li ih gdje vidjela, mama?
– Da, vidjela sam jednu bijelu vranu,
Gdje ih nazuva jutros na tavanu!
– Olovka mi je sinoć ovdje bila,
A sad je nema. Gdje se samo skrila?
– Ah, da sjećam se:
Mačak je svom pokojnom djedu
Pisao pismo,
A gdje ju je metnuo –
to vidjeli nismo!
– Šal sam ovdje negdje ostavio,
Reci, mama, gdje bi on sad bio?
– Jutros prođoše dva šarena zeca
Kažu, treba im za put do Mjeseca!

Uspješan prevoditelj

Uvođenje dječje vizure, lirizam te bogat, inovativan i neposredan izraz, za koji je nadahnuće često pronalazio u tradiciji usmene narodne poezije, odlike su Vitezova poetskog opusa za djecu, čiji je raznovrstan tematsko-motivski svijet uvelike nadahnut autorovim uspomenama iz djetinjstva.

Prevodio je s ruskoga, slovenskoga i francuskoga jezika, ponajviše književnost za djecu, ali i poeziju za odrasle. Pisao je književne prikaze i eseje te uredio nekoliko poetskih antologija i zbornika za recitaciju.

Vitez se danas smatra začetnikom moderne hrvatske književnosti za djecu, koja se zahvaljujući njegovu književnom radu afirmirala kao ravnopravan dio korpusa hrvatske književnosti.

Umro je u Zagrebu 23. studenoga 1966. godine.

Kakve je boje potok?

Potoku koji šumom teče
Oprezno priđe jedan jelen
I napivši se vode reče:
– Potok je kao šuma zelen.
Kraj stijena potok dalje teče
O kamena se lomeć rebra,
Skakutajući zeko reče:
– Potok je ovaj sav od srebra.
Kroz polje potok dalje teče
Pod vedro nebo izašav,
A lastavica ozgo reče:
– Potok je kao nebo plav.
I potok dalje teče, teče,
Nad njim oblaci bijeli stoje,
Lebdeći bijeli leptir reče:
– Potok je ovaj bijele boje.
S mnoštvom zvijezda dođe veče,
Ugasi svoje boje dan,
Plašljiva srna tiho reče:
– Gle, sav je potok ozvjezdan.