Kompakt disk (CD) proslavlja 40. rođendan
Još uvijek je živ!

Kompakt disk (CD) proslavlja 40. rođendan

Kultura / Glazba | 25. 08. 2022. u 11:22 Bljesak.info / Boris ČERKUČ

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Iako se čini kako je kao format u današnje vrijeme prevaziđen, CD se još uvijek ne da. Čak što više, prodaja glazbenih CD-ova u svijetu raste!

Prije 40 godina, točnije, na datum 17. 08. 1982., u Phillipsovoj tvornici u Langenhagenu pokraj Hamburga, sa proizvodne trake sišao je prvi komad plastike kružnog oblika, s rupom u sredini, kojeg i danas dobro poznajemo.

Naziv kompakt disk dobio je nešto ranije, dogovorom dva giganta – Phillipsa i Sonyja, koji su shvatili da je bolje surađivati na jednom formatu, nego ulaziti u besmislene ratove, kakav je bio famozni rat dva videoformata par godina ranije – Betamaxa i VHS-a. Prvi službeni CD, kako je bila skraćenica od „compact disc“, sadržavao je zvučni zapis klasične glazbe – Chopinove valcere u izvedbi Claudia Arraua.

Klasična glazba kao pokretač

Time se zapravo klasična glazba još jednom istaknula kao razlog za novi format, jednako kao što je u pedesetim godinama prošlog stoljeća upravo zbog dužine izvedbi klasičnih komada Columbia izmislila LP ploču.

Ovaj put, kompaktni disk je imao zadatak da ljubiteljima klasične glazbe ponudi i dužinu (74 minuta neprekidne glazbe, bez potrebe za ustajanjem i mijenjanjem strane ploče, a kasnije će CD otići i do cijelih 80 minuta), ali i ono najvažnije – glazbu bez popratnih šumova, klikova i preskakanja, kakve je znala ponuditi vinilna ploča, pogotovo nakon nekog vremena korištenja.

U osnovi, CD je nastao iz potrebe da se smanji buka koju stvara igla dok prelazi vinilom, taj famozni šum igle, zbog kojeg tihe dionice klasičnih majstora nikad nisu mogle doći do izražaja.

No, i ostalim ljubiteljima glazbe, kompakt disk je obećavao do tad neviđeno čist, savršen zvuk, bez popratnih „mrvica i prašine“, sa kristalno jasnim instrumentima i vokalom, bez distorziranog zvuka kako se znalo događati na zadnjik pjesmama na ploči – i bez velike zajebancije oko opreme.

Lakši, manji i jači od vinilne ploče

Iako su i tada, kao i danas, zaljubljenici u Hi-Fi, prije svega vinilni čistunci, skloni kazati kako CD nikada ne može zvučati poput vinilne ploče, istina je da oni u isto vrijeme brane svoju (pre)skupu i (pre)kompliciranu opremu, koja im je pomogla da s ploče izvuku takav sound.

Većina je tada slušala ploče na jeftinim gramofonima i plastičnim zvučnicima i pojavom CD-a naprosto ih je otpuhao kvalitet zvuka!

Također, CD je ponudio kompaktnost dimenzija i fenomenalan zvuk čak i za one koji su imali tek par kvadrata za smještaj svoje Hi-Fi opreme.

Iako je ispočetka predstavljen kao neuništiv medij, u prvim reklamnim spotovima su ga trljali pijeskom i gađali kamenjem, polijevali uljem i medom, svima nama koji smo ga koristili ili još uvijek koristimo, jasno je da samo malo masniji prsti mogu učiniti CD neslušljivim, a pjesme znaju preskočiti i zahvaljujući jednoj neopreznoj crti koju je ostavio oštriji predmet na njegovom donjem dijelu.

No, u odnosu na ploču, CD je bio puno manje osjetljiv na habanje, a većini i danas 40 godina stari originalni CD-i sviraju kao i prvog dana.

Foto: Adobe Stock / Kompakt disk (CD) proslavlja 40. rođendan

Donosio je milijarde dolara diskografima

Kompaktnost dimenzija je bila velika prednost korisnicima, konzumentima glazbe. Druga prednost CD-a bila je jednostavnost proizvodnje. Jednom kada je pripremljen master, CD-i su se samo trebali ištancati.

Daleko od kompliciranog načina prešanja ploča, daleko od gomile sitnih dijelova audio kasete, CD će uskoro postati zlatna koka glazbene industrije, jer je bio i ostao najjeftiniji za proizvesti. A držao je popriličnu cijenu godinama.

Ekstraprofit glazbene industrije povećan je enormno onog trenutka kada se netko dosjetio ubaciti u igru „back catalog glazbu“, odnosno staru mjuzu prodati novoj generaciji na njihovom novom formatu.

A zapravo još i više – starijoj generaciji, koja je u međuvremenu financijski ojačala, prodati još jedanput istu onu glazbu koju su već jednom kupili na ploči. Ili dvaput, i na ploči i na kaseti.

Dire Straits kao najbolji promotor

Prvi pop CD bio je posljedni album grupe ABBA – Visitors. Kraj jedne velike pop grupe postao je tako početak jednog novog fizičkog medija, koji će na vrhuncu moći (1988. prestigao je po prodaji ploče, a godinu dana kasnije i kasete) ići u godišnje čak u 2,5 milijarde komada, a govorim o nakladi samo za originalne glazbene CD-e.

Video: Dire Straits - Brothers In Arms {Reissue} [Full Album] 

Godine 1985. jedan CD je prvi put prešao nakladu od milijun komada, bio je to album grupe Dire Straits, Brothers in Arms.

Ujedno je to bio i prvi album koji se prodao u više komada CD-ova, nego vinilnih ploča.

Naravno, upravo Dire Straits su bili jedna od grupa koja je snažno profitirala od CD-a, jer njihova tehnički perfektna glazba, s dosta izmjena tihih i glasnih dionica, nije baš „ljubila“ nesavršenost vinila, dok je na CD-u konačno zvučala digitalno jasno.

Slično je i s Pink Floydom, čiji je The Dark Side of The Moon i na CD-u nastavio uspješnu priču s vinila, ali dao glazbi grupe novu dimenziju.

Digitalno vs. analogno

Upravo je digitalna strana priče ono što pojedini puristi nikada nisu voljeli kod CD-a. Smatrajući da je samo analogni zvuk onaj pravi, do dana današnjeg ne priznaju, a jedan od najglasnijih je Neil Young, da CD zvuči bolje od ploče.

No, milijuni ljudi diljem svijeta za to nisu marili.

CD je bio lakši za slušati, lakši za prenositi i, što se njih tiče, predobrog zvuka u odnosu na vinile. To je ista ona publika koja je, čim prije, sa CD-a prešla na mp3, a sa mp3 glazbe na streaming.

Puristima ostaje purizam, te takozvani ''vinyl resurrection'', odnosno veliki povratak popularnosti ploča, koje danas, iako su prilično skupe i svakim danom sve skuplje (znate, rade se od nafte), bilježe konstantan rast prodaje.

Dakako, daleko je to od zlatnih vremena sedamdesetih i ranih osamdesetih, ali ploče nisu umrle.

Iako je još 2020. prodaja CD-a u svijetu u odnosu na 2000. godinu pala za 97 posto, iako su ga zato već odavno sahranili, CD se nakon pandemije polako oporavlja.

Prekopajte po starim CD-ima, možda imate vrijednost

Nisu to neke „boli glava“ brojke, ali porast je evidentan – čak 15 milijuna CD-ova prodano je prošle godine više nego 2020. A brojke za ovu godinu čine se još boljim.

Razlog je činjenica da je pad prodaje CD-a uzrokovan pojavom drugih lakših i jeftinijih formata, ali je padao sve dok nije došao do pravih fanova, koji žele imati suvenir vezan uz omiljene izvođače i njihovu glazbu.

Kupiti majicu, ploči ili CD, prigodno potpisan, fizički je dokaz ljubavi, pripadanju i posvećenosti. Plus, ne zaboravimo kolekcionare. Svima drugima tu su Spotify, Deezer, Tidal – ili Pirate Bay.

Uglavnom, prodaja CD-a govori kako format nije u formi iz slavnih dana, ali se još drži, čak i popravlja. Mi smo ga na Balkanu odavno odbacili, ali to je dio priče o pirateriji, buvljacima, lošem standardu i nedostatku mnogočega.

Na Zapadu još uvijek imaju dosta razloga da ga kupuju. Plus, ne troši toliko nafte kao ploča da bi se proizveo.

Stoga, točno 40 godina nakon prvog starta, na Zapadu netko viče – ''CD resurrection is here!“ Čim više jer određeni rijetki CD-i odavno idu po cijenama preko 100 dolara za komad, baš kao nekoć ploče.

I za kraj,  jedna zanimljivost, CD je širok 12 centimetara, a veličinu rupe u sredini odredio je 1981. tadašnji šef Phillipsa, Joop Sinjou.

Na jednom sastanku je zavukao ruku u džep, izvadio novčić ( ''dubbeltje'', deseti dio tadašnjeg nizozemskog guldena) – i rekao hladno, ''Evo, ovolika rupa neka bude!''.

Kopirati
Drag cursor here to close