Nakon Bosne, valja nam skakati za Tursku. Naime, slavilo je Sarajevo pobjedu Erdogana na izborima u Turskoj. Isto ono Sarajevo koje brani da se skače na Hrvatsku, Srbiju, pa i nekakvu drugačiju Bosnu i drugačiju Bosnu i Hercegovinu, od one zacrtane u njihovim slijepim, zamagljenim skakanjima.
Zaboravljena je nedorečena priča o turskoj pomoći u ratu i Avazovom štivu o gospodaru bosanskih prstenova, a popušena je ona što se preko medija u koje je ubrizgan turski novac kako je Erdoganova ''Koreja'' u najveći ulagač u BiH i da slavimo čovjeka koji u zatvor šalje djecu jer su mu pocijepala predizborni plakat.
Ah, da. Možda sarajevski skakači žele isto našoj djeci, ako bi otrgnuli plakat njihovog gospodara zlatnih kašika i prstenova.
Istodobno, iz redova od kud dolaze najžešće kritike sarajevskom jednoumlju, cure informacije kako se upućuju ozbiljne prijetnje zbog drugačijeg mišljenja. Dakle, tražimo slobodu, a sami je sebi ne damo.
Skočili su lideri u regiji nakon izjava Angele Merkel da bi na Balkanu moglo zapucati i rekli kako njemačka kancelarka baš i nije realna. No, upravo ti lideri, pogotovo u BiH, redovito zazveckaju oružjem. Onako, po potrebi, uglavnom se referirajući na zveckanje u prošlosti zbog kojeg nam zvecka i danas, a i u budućnosti.
Čudom se čude lideri kako to netko može govoriti o ratu među nama koji se toliko volimo da smo mržnju utkali od popisa stanovništva do ekologije i zabili je na najviši vrh države.
A ne treba se penjati na Maglić. Dovoljno je na portalima izlistati komentare, pa vidjeti da se uvelike zvecka. Za sada, srećom, u glavama, i s IP adresa negdje tamo iz Angelinog obećanog svijeta. Nama je ovdje valjda odzveketalo i odzvonilo.
Mostar je ostao bez još jednog simbola. Umro je Ljubo, beskućnik koji je jedini krasio ruglo Staklene banke u središtu grada koji više nije središte. Baš kao što je i grad sve manje grad. Otvrdnula srca komentirala su kako je zaslužio takvu smrt, jer je, eto, bio narkoman, alkoholičar i ruglo. Iako je Ljubo uvijek bio koliko toliko pristojno odjeven i nikad napadan u svojim molbama za marku ili cigaretu.
Srca su otvrdnula jer, imamo mi uvijek važnijih stvari, a Ljubina će smrt, koja nikada neće biti razjašnjena, jer – reći će hrabri anonimci – ako ga je netko i ubio neka je, ostati zazidana u mostarskim brojnim, važnijimodvažnijih, problemima.
Baš kao što su i mudri gradski oci, zazidali do pola prozore Staklene banke bez stakla misleći da će tako zazidati probleme.
A imao bi im Ljubo što reći. Baš kao što je za vrijeme prosvjeda u veljači 2014. poručio onima što su počeli paliti kontejner na sred trga na kojem je obitavao da su seljaci, da se to ne radi i da to rade tamo od kud su došli.
Rekao je Ljubo rečenicu, koju govore mnogi, što su okićeni hrabrošću anonimnosti, rekli kako je zaslužio da tako umre.
Isti dan kad je objavljeno kako je skoro 70 tisuća tvrtki blokirano u BiH i da ta brojka raste, federalna Vlada objavila je imena novih upravljača državnih tvrtki. U službenoj objavi stoji kako su neki smijenjeni radi isteka mandata, a neki su, kako je priopćila Vlada, izgubili povjerenje.
Istodobno, vlada je objavila da je podijelila poticaje za zapošljavanje i za poljoprivredu. U priopćenju navodi kako je ''više od'' 80 posto prijavljenih zadovoljilo kriterije da dobije novac, a na više mjesta se u novčanim iznosima navodi kako je ukupna vrijednog određenog poticaja ''veća od'' nekog novčanog iznosa.
Kakva je to vlada koja se, nakon što smo oplakali Lijanovićev način poticanja, u tako ozbiljnim stvarima razmeće nepreciznošću. Zna valjda odabrani tim da i kad izgubi povjerenje građana, ako ga je ikada i imalo, neće proći kažnjeno. Kako što će nekažnjeno proći oni što su harali javnim poduzećima, a na čije nasljednike, zbog stranačkih podobnosti, opet ne galamimo.
Sarajevski tjednik Slobodna Bosna objavio je kako će u novoj koalicijskoj preraspodjeli, nakon što je Fahrudin Radončić ušao u vlast, biti zaljuljano 200 fotelja, pa će se tako ustoličiti 200 novih dupeta na direktorske, nadzorne i brojne druge pozicije.
Čudno, u ovoj se raspodjeli fotelja najmanje spominje nepotizam. S razlogom se, iako uzalud, spominjalo brata nekadašnjeg premijera Nermina Nikšića, a danas se šuti o direktorima zetovima, rođacima u odborima i foteljaškim nagradama za poslušnike. Valjda su novi partneri toliko (medijski) moćni da im se kriterij podobnosti i rodbinske vezanosti ne smije spomenuti. Ili nema gdje.
A upravo me na dan izlaska novog broja sarajevskog tjednika, prijatelj podsjeti na članak u Slobodnoj Bosni iz 2002. godine: ''Izetbegović optužen da je nezakonito pomogao Radončiću da sagradi poslovnu zgradu Avaza''.
U tekstu stoji kako duže od godinu dana (prošlo je 13 godina!) u sarajevskom županijskom tužiteljstvu stoji kaznena prijava protiv Izetbegovića, tadašnjeg direktora Zavoda za izgradnju Kantona Sarajevo.
I onda se čudimo šutnjama. I šutimo.
Samo kod nas malo bogovi, kao što je predsjednik jedne županijske skupštine, mogu nekažnjeno proći što su s govornice na pitanje o svojoj izobrazbi jednom zastupniku slagali da imaju zvanje profesora. Samo kod nas može biti da je mali bog to odbrusio svojem bivšem stranačkom kolegi i samo kod nas će se to svesti na prljavu političku igru, pa će nakon svih optužbi diploma prestati biti važna, a nacionalni interes, u kojem će rješenje za zadržavanje školovanih u granicama, rješavati neškolovani. I uz to, lažljivci.
Na svu sreću nemaju televizijski servisi u BiH toliko opreme da poprate izbore i izborne stožere, odnosno stranačke šatore u kojima se podobnici i oni koji se nadaju da će ih zapasti nešto posla ljuljaju na pjesmuljke iz zvučnika i saginju nad pomahnitalim mahanjem zastavama. No, sigurno i kod nas ima lijeganja po podu, nošenja alkohola na glavi, cupkanja, mahanja zastavama, kidanja košulja i klečanja pred stranačkim vođom napućenih usana, ako ovaj slučajno skine gaće i okrene zadnjicu na cjelov.
Gledati šatorske stožere nakon parlamentarnih izbora u Hrvatskoj može biti utješno. Nismo ni mi tako daleko od Europe. Niti je Europa daleko od nas.
