Čuvari svetišta otkrili su lažni med. Dakle, u svetištu je nešto drugo sveto. Baš kao što se nešto drugo igra u međužupanijskog nogometnoj ligi, a nije do kraja nogomet. To da se linijski sudac i golman zamijene u poluvremenu, a da delegat u rubrici za nepravilnosti ne napiše ništa, može se dogoditi u totalno nepravilnoj državi.
Hrvati iz BiH su odabrali svoje predstavnike u hrvatskom Saboru. Potom su se podijelili u odabiru pobjednika i razmijenili optužbe tko je kome krao glasove i zašto. Njih trojicu ćemo zaboraviti, čim se uhvatimo posla oko odabira naših lokalnih moćnika. Naravno, tamo gdje ima izbora.
Tri krika javila su se iz mostarske bolnice. Pokušala su tri života živjeti u zemlji apsurda. Nisu uspjela. Roditeljima nikad ništa neće moći dati odgovor. To je pitanje na koje će i najveće riječi biti prazne. No, nedovoljno je bilo jasnih riječi, ali i djela iz bolnice, pogotovo jer su smrti troje beba crnu brojku popele na 13 od početka prošle godine. Tužno je kako bez riječi prolazi život u BiH i kako se bez riječi gasi. Tužno je kako bez glasa odlazimo. Veliki jednako kao mali.
Napad s leđa u vinogradu potukao je po čitanosti puno važnijih stvari, a pogotovo je nadskočio vijest o prijedlogu zakona o mirovinskom i zdravstvenom osiguranju. Čak mu je i naslov bio prilagođen guglanju. Očito je da se sve manje ljudi nada da će dogurati do mirovine i da ih sve manje zanima domaći mirovinski sustav. Dovoljno je čuti da mirovine kasne jednako kao prošli mjesec i da se zadužujemo da nam starci ne bi naglo umrli od gladi. Puštamo ih da se ugase u neimaštini. Ni te vijesti se ne čitaju. Osim ako je kašnjenje mirovine ubilo starca u kontejneru tako štu ga je prikliještio poklopac. Inače ne bi.
Igre na sreću opet su utvrdile pukotinu na koalicijskom srcu. Sjednica Doma naroda je prekinuta. Više sreće drugi put.
A sreće su imali hercegovački školarci, kojima je pod još uvijek nedovoljno razriješenim okolnostima, odgođena nastava. Zbog još uvijek nerazriješene vrućine. Djeca su ipak žedna znanja. Većina ih žedna i ostane.
Radni tjedan je prošao radno. Onima koji gase i onima koji pale. Naime, Fabrika duhana Mostar, još jedan duh na ulicama Mostara, gorio je veći dio ovog tjedna. Vatrogasci su gasili, a politika se pitala zašto to tamo gori. Pa se opet ugrijalo licemjerje. U predizbornim galamama uvijek se upiru prsti u one druge, a ogledalo se izbjegava. Jer, svi koji se šamaraju priopćenjima, sa svim mogućih strana razina i visina, bili su jednom komad vlasti. I tad je gorjelo. Možda bez dima, ali je smrdilo.
7 od 9 - Ustavni sud rekao je svoje. Milorad Dodik ponovio je svoje. Još jedna epizoda u ponavljanoj stvarnosti Bosne i Hercegovine spremna je. Zveckalo se oružjem ne tako davno na zadanu temu. Sad se lupka olovkama i čeka da netko veći od nas samih kaže da nismo normalni. Opet.
Žalosno je, s druge strane, što se taj isti sud, kojeg se diže u nebesa, nitko ne šljivi ni dva posto čak 89 puta. Ako ćemo hapsit, hapsimo. Pa da biramo.
Dok male stranke upozoravaju da im velike već sada kradu glasove, sve oči uprte su u donedavne djelitelje soli za stolom u sarajevskom restoranu. Ni Dodik ni Izetbegović nisu jedan drugome tada uspjeli staviti soli na rep, ali jesu na rane. Potom su zabiberili jednu od najozbiljnijih predizbornih kampanja u BiH. Iz koje će im se valjati izvući. A i nama.
