Višak

Poželim se ubiti svakoga dana

Kolumna / Kolumne | 06. 01. 2016. u 10:12 Igor BOŽOVIĆ

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Baš negdje pred Božić prišao sam svom automobilu, uredno parkiranom na parkiralištu pored trgovine, osvijetljenom, preglednom, i bio nemalo iznenađen kada se na komandu ključem ništa nije dogodilo. Nekoliko sekundi poslije utvrdio sam da mi je automobil obijen i da je daljinsko zaključavanje sada izvan funkcije.

Pregledao sam automobil, ništa bitno nije oštećeno. Već iz iskustva s ranijim automobilima ne ostavljam ništa vrijedno u kolima, a jedine "vrijednosti" koje su bile unutra više i nisu na cijeni: napola pun rezervoar goriva i korištena zimska oprema, sve skupa ne opravdava "trud" uložen u pljačku. Ponadao sam se da su barem obili pretinac za rukavice u koji je prije više od godinu dana supruga 'jelenskom kožom' zaglavila CD-e, ali kvragu, muzika je i dalje ostala zarobljena. Zgađen činom oskvrnjenja privatnog vlasništva, ušao sam u automobil i krenuo svojim putem, kao da se ništa nije dogodilo.

Da imam video nadzor, mogao sam poput vlasnika poslovnog prostora u Orci obratiti se policiji, a oni bi mi rekli da se obratim medijima, odnosno, mogu se požaliti sam sebi. Ujeo vuk kenjca. Odnijela kiša asfalt. Ovdje te k'o malog nauče da se nemaš kome požaliti.

Svi smo *****

Prvi put sam postao žrtva pljačke tijekom posljednjeg rata, dok sam još bio dječak. Nikada neću zaboraviti taj osjećaj nelagode kada smo se iz skloništa vratili u širom otvoren stan, u kojem su nas dočekale razbacane stvari, barem one koje se nije isplatilo ponijeti. Mogao sam spavati od detonacija granata, ali taj me strah danima stresao, držao sam jelovu dasku pored uzglavlja, naivno, kao da bi me to moglo zaštiti.

Nesigurnost – najstrašniji osjećaj koji može pogoditi čovjeka. A doživljavao sam ga nakon toga često. Nikad neću zaboraviti ni kada su me klinci jednog dana nakon škole sačekali kao "malog četnika", razrezali preda mnom bostan, oborili me na zemlju i potom me cijeloga "pomazali" bostanom da me obrate na pravu vjeru. Mislili su, prema prezimenu, da sam nećak pukovnika JNA. Požalio sam se majci, na što je ona krenula u potjeru za klincima, ona je ispala nadrkana kučka, ja sam ispao plačljiva tužibaba. Nitko me nije više volio. Niti sam ja njih. Ovdje te k'o malog nauče da se nemaš kome požaliti.

A bostan ima snažan i artikuliran miris. Znaš ga s kilometra. Divan, sladak i mrzak. S vremenom, taj se osjećaj nesigurnosti i mržnje povećao, multiplicirao, raširio, modificirao. Definirao. Kad nisam mrzio sve ljude, mrzio sam sebe. Mrzio sam roditelje koji nisu na vrijeme pobjegli iz ove vukojebine, mrzio sam nastavnike što se prema drugoj djeci odnose kao prema djeci, to su za mene bili vukovi, mrzio sam prijatelje koji su pi*de koje me ne mogu zaštiti... a oni su zapravo jednako stradavali i patili zbog drugih stvari, kad ja njih nisam mogao zaštiti.

Neka lete glave!

U potpunosti razumijem tragično preminulog Mahira Rakovca. Poželio sam se ubiti milijardu puta, poželim da me nema gotovo svakoga dana. Tražio sam i stručnu pomoć radi toga. Nema tome lijeka, to, kada se osjećaš viškom. Samo je ponekad sunčano vrijeme pa sretneš putem simpatično nasmiješeno dijete ili razigranog psa ili lijenu mačku pa ti razbiju misli.

Danas sam još uvijek živ samo zato što sam imao sreću pa pronašao jednako povrijeđene ljude i okružio se njima, mi smo si skupa grupa za podršku. Mahire, žao mi je, volimo te.

To se može sasjeći samo u korijenu. Monstrumi odgajaju monstrume, monstrumi se obično šire geometrijskom progresijom, je*u se k'o zečevi jer im se digne svaki put kad je to potrebno, njima potenciju ne ometa stvarni život, oni ne misle na sutra, na račune, na obveze na poslu, na umor, na bolest, oni nemaju mračni šljem nesigurnosti koji im se spusti preko oči svakoga dana kada se utiša gradska vreva.

To se može sasjeći samo prozivanjem na odgovornost. Škole, policije, pravosuđa, zakonodavne vlasti. Neka lete glave, odletjela je i Mahirova. Oboriti ih s funkcija, uhljebe. Svi smo mi zakazali, svi smo mi pi*de. Prvi ja, što kad mi je prvi put mater ispala nadrkana kučka, a ja plačljiva tužibaba, nisam nastavio da se bunim, da se žalim, da tražim pravdu.

A ti nećeš biti pi*da ako sada budeš tražio odgovornost. Potpiši ovu peticiju i nemoj stati na tome. Jer ne treba se naučiti da se nemaš kome požaliti.

Kopirati
Drag cursor here to close