Oppenheimer - čovjek koji je zamračio budućnost

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Prije otprilike godinu dana pisao sam u svojoj kolumni na Bljesku o jednoj epohalnoj knjizi koja se pojavila u hrvatskom prijevodu. Riječ je bila o romanu "Kada više ne razumijemo svijet" čileanskog autora Benjamina Labatuta.

Knjiga najvećim dijelom govori o velikim znanstvenim umovima dvadesetog stoljeća, odnosno o suodnosu znanja i moralne odgovornosti, jedan kompleks koji je u najvećoj mjeri doprinio današnjem košmarnom pogledu na budućnost, koji je dominantan.

Neodgovorna znanost

Labatutov roman mi je zapravo poslužio kao povod za priču o "neodgovornoj znanosti", zbog učestalih ruskih prijetnji o upotrebi nuklearnog oružja u agresiji na Ukrajinu. U Labatutovoj knjizi se sporadično spominje i američki fizičar Robert Oppenheimer, čovjek koji je u povijesti ostao upamćen kao "otac atomske bombe", kao znanstvenik koji je prvi dao konkretno teorijske dokaze o postojanju "crnih rupa".

Julius Robert Oppenheimer rođen je 1904. godine u New Yorku, u obitelji židovskih imigranata iz Njemačke. Bio je teorijski fizičar i direktor tajnog projekta "Manhattan", koji se odvijao u pustinjama na jugu Amerike tokom Drugog svjetskog rata, u kojem su najveći znanstveni umovi Amerike radili na stvaranju nuklearnog oružja. Ne postoji, čini mi se, nijedan izum koji je u tolikoj mjeri promijenio svijet kao što je to bio slučaj s nuklearnim oružjem.

Po mom mišljenju, najvažniji roman koji govori o ovoj temi, o suodnosu znanosti i moralne odgovornosti, je roman "Kolijevka za macu" Kurta Vonneguta, američkog književnika koji je, kao i Oppenheimer, porijeklom iz Njemačke. Glavni junak romana je suludi znanstvenik Felix Hoenikker, "otac američke atomske bombe" i "dobitnik Nobelove nagrade za fiziku", izumitelj "leda-devet", leda koji se topi na višim temperaturama i koji u kontaktu s vodom sve pretvara u led, što u konačnici dovede do apokalipse. Hoeniker je prikazan kao čovjek bez emocija, lišen bilo kakvih moralnih skrupula.

Kolijevka za macu

Dvojica znanstvenika koji su Vonneguta inspirirali za lik Felixa Hoenikkera bili su Robert Oppenheimer i američki znanstvenik Irving Langmuir, dobitnik Nobelove nagrade za kemiju. Sama ideja o "ledu-devet" potekla je od Langmuira, kada je jedne prilike predložio engleskom književniku H. G. Wellsu da napiše priču o obliku leda postojanom na sobnoj temperaturi, za što je Vonnegut slučajno doznao. Srećom, Wells nikada nije realizirao tu ideju, jer u suprotnom nikad ne bi nastala "Kolijevka za macu".

Vonnegutov roman objavljen je 1963. godine, a inicijalnu ideju za njega dobio je odmah nakon Drugog svjetskog rata koji je Vonnegut proveo na europskim ratištima. Radio je u odjelu za odnose s javnošću u istraživačkom centru General Electrica. S vremena na vrijeme, radio je intervjue sa znanstvenicima iz Centra i tom prilikom je ostao zaprepašten činjenicom kako je većina starijih znanstvenika ravnodušna prema načinima na koje bi se njihova otkrića mogla u budućnosti zloupotrijebiti.

Nakon brojnih književnih djela koja su se bavila ovom, jednom od najvažnijih civilizacijskih tema, na red je došao i film, ako zanemarimo sve one lude znanstvenike iz najdugovječnije filmske franšize, one o Jamesu Bondu, ili one iz niskobudžetnih horror filmova. Riječ je o "Oppenheimeru", najnovijem filmu Christophera Nolana, jednog od najvećih redateljskih imena današnjice.

Utjelovljenje kiča

Film je nastao na osnovu knjige "Američki Prometej: Trijumf i tragedija Roberta Oppenheimera" Kaija Birda i Martina Sherwina, koja još uvijek nije prevedena na hrvatski. O Oppenheimerovu odnosu prema stvarnosti na najbolji način govori njegova poznata izreka kako mu je fizika potrebnija od prijatelja. Riječ je o kompleksnoj osobi koja je prešla put od "trijumfa", stvaranja atomske bombe kojom je uz užasne žrtve okončan kraj Drugog svjetskog rata, a koja je zbog svojih stavova bila podvrgnuta sudskom procesu u McCarthyevoj eri, u vrijeme lova na "komunističke vještice" pedesetih, nakon čega su mu uskraćene Vladine "sigurnosne dozvole" koje su mu "vraćene" posthumno, pedesetak godina nakon smrti.

Istovremeno s "Oppenheimerom", u distribuciju je krenuo film "Barbie" Grete Gerwig, američke redateljice mlađe generacije koja je do ovog filma bila najpoznatija po filmu "Lady Bird" iz 2017. godine, koji je bio nominiran za Oscara. Film, koji nisam pogledao, niti ga planiram pogledati, govori o famoznoj Barbiki, igrački za djevojčice koja je utjelovljenje kiča, kako mentalnog tako i onog vizualnog.

Povodom ova dva filma skovan je efektan marketinški slogan "Barbenheimer", koji je za kratko vrijeme preplavio svijet. Umjesto da se zamislimo nad filmom, pogotovo kada iz dana u dan slušamo prijetnje raznoraznih luđaka, poput Putinova klauna Dmitrija Medvedeva, o upotrebi nuklearnog oružja, markentiška industrija je stvorila Barbenheimera, bezazleno ružičasto-crno čudovište, spoj nečega što se u normalnim okolnostima ne bi smjelo naći u istom univerzumu, a kamo li u istoj rečenici. Ovo na svoj način govori o zatupljujućim medijskim strategijama kojima smo danas preplavljeni, bez obzira o kakvim je temama riječ.

Kako funkcioniraju atomi

Za ljude slične Robertu Oppenheimeru Vonnegut je u svojoj autobiografiji "Čovjek bez zemlje" koristio izraz "PL", psihopatska ličnost, medicinski izraz za naoko normalne ljude koji nemaju savjesti. Sada zamislite svijet u kojemu živimo, koji je talac "psihopata" koji su stvorili zastrašujuća oružja i onih drugih, još gorih, poput Putina ili Trumpa, kojima su ta oružja stavljena na raspolaganje. Riječ je o civilizaciji koja srlja u mračne, neistražene kaverne čija su vrata širom otvorili genijalni umovi poput Roberta Oppenheimera, koji su svojim briljantnim umom shvatili kako funkcioniraju atomi, a da im je svijet u kojem su živjeli zauvijek ostao strani i neistraženi teritorij.

O kakvom paradoksu je ovdje riječ na najbolji način govori motiv Vonnegutove "kolijevke za macu", jednostavne igračke za djecu koja se izrađuje od konopa. Njegov junak, koji je stvorio oružje koje je nakon njegove smrti uništilo svijet, do kraja života je, pomračena uma, opsesivno izrađivao "kolijevke za macu".

"Možemo cijepati atome, obasjati se prvom svjetlošću svijeta i predvidjeti kraj univerzuma pomoću šačice jednadžbi, črčkarija i tajanstvenih simbola koje obični ljudi ne mogu razumjeti iako upravljaju njihovim životima do najmanje pojedinosti. Ali ne samo obični ljudi, i sami znanstvenici prestali su razumjeti svijet", kaže Labatut u samoj završnici svog romana.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.